TESANJ.NET stranica grada
Slika prva: Vijest ili “informacija” koju su objavili pojedini mediji u regionu 14. marta, 2013. godine da u Bosni i Hercegovini djeluje četrdesetak organizacija sa više od stotinu kancelarija koje pripadaju islamističko-selefističkoj grupi “Ibrahim Milet”, čiji je rad zabranjen u Nemačkoj u junu prošle godine, prošla je manje ili više nezapaženo.
Ovo je naime za banjalučku novinsku agenciju SRNA izjavio jedan ekspert za borbu protiv terorizma.
Što se tiče BiH, ono što pišu mediju u Federaciji BiH, a odnosi se npr. na ravnogorce, zločince, masovne grobnice, u drugom bh entitetu, puno se ne gleda, ne sluša i ne čita, a niti šira javnost RS-a uzima za ozbiljno. Isto tako, kad mediji iz RS-a pišu od vehabijama, islamskim teroristima, džihadistima i sl., šira javnost u FBiH to uglavnom ignoriše i shvata neozbiljno.
Pitanje koje vrijedi više puta postaviti: Je li vehabizam, i sve što ide uz vehabizam, potcijenjen fenomen u BiH ili pak precijenjen i medijski napuhan i preuveličan? Isto tako: Je li Ravnogorski četnički pokret potcijenjen ili pak preuveličan u javnosti i medijima?
Slika druga: Sve važnije medijske kuće na području bivše Jugoslavije, prenijele su vijest 17. februara, 2013. godine da je prvi potpredsednik Vlade Republike Srbije i ministar odbrane Aleksandar Vučić prisustvovao u Abu Dhabiju (UAE) otvaranju Međunarodnog sajma opreme i naoružanja (IDEX). Mediji su prenijeli da je Vučić, koji je boravio u dvodnevnoj posjeti Ujedinjenim Arapskim Emiratima, rekao nakon posjete sajmu da će Srbija proizvoditi visoko sofisticirane rakete za Ujedinjene Arapske Emirate. Naveo je da je na sastanku sa prijestolonasljednikom šeikom Muhamedom bin Zajedom al-Nahyanom postignuta saglasnost o svim sporazumima između dve zemlje, a posebno u vezi sa ulaganjem u srpsku namjensku industriju. Prema njegovim rečima, postignut je dogovor da emiratska državna kompanija “EARTH” i srpska kompanija “Jugoimport” SDPR potpišu ugovor o zajedničkom razvoju raketnog sistema “ALAS”. Ono što je najvažnije je to da će biti potpisan veliki ugovor. “To će biti najsofisticiranije i najmodernije oružje koje smo ikada napravili,” naglasio je Vučić. Naveo je kako je riječ o ugovoru od više od 200 miliona eura, i dodao da u prvoj fazi u kratkom roku očekuje ulaganja od približno 24 miliona eura. Vučić je ukazao na to da se prve investicije u proizvodnju visokosofisticiranih raketa očekuju za nekoliko nedelja. Ovaj najveći sajam naoružanja i opreme na Bliskom istoku održava se pod pokroviteljstvom predsjednika šeika Zajeda al Nahjana. Posjeti Vučića sajmu IDEX prethodila je posjeta delegacije UAE Srbiji početkom januara ove godine. Princ prestolonasljednik Ujedinjenih Arapskih Emirata, šeik Mohammad bin Zayed al-Nahyan, je u zvaničnoj posjei Srbiji, sa najvišim državnim zvaničnicima Srbije (Nikolić, Dačić, Vučić, Dinkić, Krkobabić, Ljajić) razgovarao o unapređenju ekonomskih odnosa.
Šta je poenta ove dvije gore, naizgled, nepovezane informacije, slike, paradigme, projekcije…
Žalosna je činjenica da Bosna i Hercegovina koja je imala, pa i sada ima, izvrsne prijateljske i diplomatske, ali i “bratske” veze sa zemljama Bliskog istoka, ima jako malu ekonomsku razmjenu i saradnju sa bogatim zemljama Zaljeva: Katarom, Emiratima, Kuvajtom, itd.
Žalosna je ali istinita činjenica da je Bosni i Hercegovini “nabijeno” zvono da je to opasna država, baza vehabija, džihadista, islama, i sl., a u medijskoj satanizaciji, koja traje intenzivno od famoznog “Slučaja Pogorelica” iz 1996. gdoine, pa preko Alžirske grupe 2001/2002. godine, uz medije iz Republike Srpske sasvim sigurno učestvovala i susjedna nam Srbija. Zapravo, Srbija na taj način gura u stranu prvog konkurenta na tim milijardama vrijednim tržištima.
I tako, gurajući nas ustranu i medijski nas satanizirajući, ta ista Srbija pravi zaista pametne i fantastične ugovore sa bogatim naftaškim zemljama Zaljeva. Dok privreda u BiH grca, troškovi života rastu, dok je sve veći broj radnika koji ostaju bez posla, dok je likvidnost slaba, susjedna Srbija i njena privreda je uspjela da na velika vrata uđe u jednu od najbogatijih zemalja, u Ujedinjene Arapske Emirate. I to ni manje ni više nego prodajom naoružanja i vojne opreme. O tempora, o mores! Čudnih li vremena, čudnih li običaja!
Zamislimo da je kojim slučajem Haris Silajdžić, Sulejman Tihić, Bakir Izetbegović, ili, ne daj Bože Reis Cerić itd., napravio dogovor i ugovorio da bh namjenska industrija proda naoružanja i vojne opreme na tržište Bliskog istoka u vrijednosti od nekoliko stotina miliona dolara, eura, maraka… Nevažno! I, da ode, npr. Mustafa, Haris, Bakir, Sulejman i sl., na sajam u Emirate, u Abu Dhabi da potpiše ugovor. Svi mediji u RS-u, Srbiji, Hrvatskoj, ali i dobar dio medija u FbiH, bi izvjestio da je to “najveći sajam terorizma, odnosno, Al-Kaide u tom dijelu svijeta”, “da lično amidža Osame bin Laden ima svoj štand na tom sajmu”, a “da je Osamin mlađi brat bio glavni domaćin Bakiru, Harisu i tako nekom bh zvaničniku”. Zatim, “da je proradila proiransko-vehabijska mreža [sic]”, “da su na sajmu IDEX zajedno sa Bakirom, Sulejmanom, Harisom itd. .. bili i Abu Mali, Abu Hamza i ostali Abu Ovaj, Ibn Onaj, šejh, šeik, ajatollasi” i dogovorili kako da….
(Ostavljam “ekspertima” za terorizam da po slobodnom “ekspertskom” nahođenju napišu šta su dogovorili, koga će napasti, koju će bazu otvoriti itd.).
Zašto Srbija uspjeva na tržištima koje bi po automatizmu trebala biti naklonjena prema Bosni i Hercegovini. Ne zaboravimo koji ugled je imao Alija Izetbegović u tim zemljama, ali i Haris Silajdžić i reis dr. Mustafa Cerić.
Zapravo, tržišta tih zemalja nam i jesu naklonjena, ali očigledno je da mi nemamo formulu kako da to i kapitaliziramo. Kakogod, to Srbija i srpska diplomatija znaju. Odnosno, znaju kako se pravi posao sa arapskim zemljama.
Zna Srbija iskoristiti i činjenicu i “prodati” priču da je nekada bila u Jugoslaviji, zna iskorisiti ime Josipa Broza Tita, ali i to da joj je glavni grad Beograd, zna kad treba reći i da joj je Bosna i Hercegovina prvi i najbolji komšija/susjed. Zna kazati kako u njoj živi značajna muslimanska zajednica koja ima sva prava i zaštićenost. Znaju naši susjedi kako dobro ugostiti Arape, kako ih odvesti u lov, odvesti ih na skijanje, ukratko, upriličiti im dobar “provod” šta god on značio i podrazumijevao. Srpski mediji, dakako, ne pišu o “konjima” i ostalim egzotičnim poklonima koji se poklanjaju da bi se lakše dogovorili unosni poslovi za srbijanska preduzeća. I ako pišu, pišu to u pozitivnom kontekstu. Međutim, kada bh zvaničnik uradi tako nešto, kao što je onomad uradio član Predsedništva BiH Haris Silajdźić kada je poslao na poklon konja lipicanera nekadašnjem libijskom vođi Gaddafiju, onda su svi mediji pisali i pitali: kako je konja poslao bez odluke i prijave “nadležnoj komisiji”, ko ga je donirao, ko transportirao, itd itd.
Banjalučki “Glas Srpske” je objavio “bombastični” novinski članak, a onda su taj članak odmah preuzeli kao senzaciju mediji u Srbiji. U članku je stajalo kako se “Silajdžić, navodno, na ovaj način pokušao dodvoriti Gaddafiju i izgladiti spor oko nevraćenog kredita Libiji, pošto je Silajdźić 1991. godine u ime BiH od Libije uzeo kredit od 12,5 miliona američkih dolara koji nikada nije vraćen…” Onda se javljaju čak i eksperti za poklone!? “Komisiji za javne nabavke Predsjedništva BiH nije prijavljen nikakav konj lipicaner, što znači da takav poklon niko od članova Predsedništva nije mogao ni kupiti, ni pokloniti u ime tog tijela,” rekao je tada, član Komisije i savjetnik za ustavno-pravna pitanja člana Predsjedništva BiH iz RS, Boris Buha. Potom drugi savjetnik, onaj za informisanje iz Radmanovićevog kabineta, izvjesni Đorđe Latinović dodatno potvrdi kako “ne postoji odluka Predsjedništva o kupovini lipicanera za poklon predsjedniku Libije”.
U kompaniji “Širbegović”, u čijem je vlasništvu lipicaner bio do poklanjanja, navode da je “firma Širbegović ustvari Gaddafiju poklonila konja”. “Silajdžić, kao ugledna ličnost koja ima odlične poslovne kontakte s Libijom, tu je trebalo da bude samo posrednik”, rekla je portparol te kompanije Azra Mustajbašić. “Konj, kao i svaki drugi poklon ili donacija, morao je, a je li (?) da bude knjižen u Predsjedništvu”, vrištali su eksperti-savjetnici.
I tako, cijela afera i zbrka oko konja, a poznato je da je tada bh kompanija “Širbegović” ugovorila vrijedne poslove u Libiji. Međutim, znaju naši susjedi da ako dobije poslove bh kompanija, onda ima manje kolača za srbijanske kompanije i naravno piši o “konju i konjima”, ali nemoj da se spominje, a kamoli piše kada se u Srbiji istim tim lakomim Arapima poklanjaju “pozlaćeni kalašnjikovi za specijalnim natpisom i dijamantim dodacima”, kada se tim Arapima nude prelijepe, zanosne i zgodne lepot(ic)e Srbije. Primjer za ovakve “poslovne nastupe” ima na pretek… Emirati su najprivlačnija destinacija za srpske inžinjere, pilote, stujardese, ali i modele i zabavljačice…
Podsjeti me to na onaj vic kad se zaposlio se Mujo kod Adila, pardon Nermina, u Vladi FBiH pa odlučio kupiti novi automobil. Čuo Mujo da je BMW najbolji, i otišao u njihov salon. “Koji vam je najbrži?” pita Mujo. “M5, atmosferski petolitreni V10, petsto pedeset konja, dvjesto pedeset na sat,” odgovori prodavač. Kupio Mujo BMW-a peticu, izašao na auto-put za Visoko i potjerao ga na dvjesto, dvjesto dvadeset, dvjesto pedeset… Kad, odjednom, laganim galopom projurio kraj njega pravi, pravcati konj.
Vratio ljuti Mujo BMW-a u salon i, jasno, tražio natrag pare. Otišao onda u Jaguarov dućan. “Koji vam je najbrži?” pita prodavača na što mu on odgovara “Model XKR-S”. “Koliko ide?”, pita Mujo. “Trista na sat!” veli prodavač. Kupio Mujo Jaguara XKR-S i nagazio prema Visokom dvjesto pedeset, dvjesto osamdeset, trista… Kad iznenada prozuja isti onaj konj.
Vraća se Mujo ljut, bijesan u salon Jaguara i, naravno, odmah traži povrat novca. Otišao onda u salon kod Ferrarija. Šta će, nema do Ferrarija? Ponude mu najbržeg 599-GTO, motor V12, šesto sedamdeset konjskih snaga, trista pedeset na sat… Kupio Mujo Ferrarija 599-GTO i nagazio na gas… Tristo, tristo dvadeset, tristo pedeset, kad odjednom – isti onaj konj, negdje oko Čekrčića, opet protutnjao kraj njega i nestao put Visokog.
Puk'o naš Mujo od bijesa i vratio se u Ferrarijev salon. ” Šta je bilo?,” pitaju ga. “Takva i takva stvar,” ispričao Mujo kako ga je kod Visokog na trista pedeset pretekao konj. “Konj?!” začuđeno ga gledaju u salonu. “Allahami mi konj!” odgovara i sam u nevjerici. “Da nije slučajno bijeli, sa ravno podšišanim repom?”, upitao prodavač. “Aha”, zbunjeno će Mujo. “I crvenkastom grivom?” nastavlja prodavač. “Jest, taj, taj!”, zbunjeno će Mujo. “Znao sam!”, na to će prodavač, “Znate, taj vam konj nije normalan!”
Da, da, taj konj koji poklanja država Srbija njega nemojte dirati, on nije normalan. Ali zato jeste bosanski konj, pa njega mlatite i blatite.
Naravno, čovjeka raduje snalažljivost susjeda koji pokazuju kreativnost kako bi lakše dobili poslove i investicije, ali, s druge strane, ne može se oteti utisku o nefer načinu potkazivanja konkurenata. Da se razumijemo, treba pohvaliti primjer kako se u vrijeme krize rade prave stvari. Ali, treba i kazati da Bosanci, uz svu nesreću što nemaju spretne, prodorne i dovitljive političare, ipak nisu glupi kao što po pravilu ispadne “glupi Mujo” u gore kazanom vicu.
