Nacionalno pitanje Bošnjaka

Nacionalno pitanje Bošnjaka je veoma široka tema na koju se može naširoko pisati, ali kao i u većini drugih stvari suština se može iskazati u sažetoj formi. Bitno je na samom početku razjasniti u čemu je razlika između pojmova nacija i narod. Narod (engleski: people, ethnic group) je skupina osoba koje imaju zajedničko porijeklo, zajedničku i prepoznatljivu kulturu, zajedničke mitove i simbole, tradiciju i zajedničke zakone i običaje za članove. Drugim riječima rečeno narod je kulturno biološka zajednica. Da bi narod iz kulturološko biološke zajednice bio preveden u naciju potrebna mu je država u kojoj će riješiti svoj pravni status (ustavom, zakonom o državljanstvu). Naime nacija (engleski: nationality) je skupina osoba koji su državljani jedne države. Drugi naziv za nacionalnost je državljanstvo (engleski: citizenship).

Konkretno kada je BiH u pitanju konstitutivni narodi (navedeni u Ustavu BiH) su: Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Svi državljani BiH pripadaju bosanskohercegovačkoj naciji, jer imaju bosanskohercegovačko državljanstvo. Naišao sam na teorije prema kojima su Bošnjanin i Bosanac prikladniji nazivi za Bošnjake. Ne bih ulazio u polemiku sa autorima ovih terorija. Za sada u Ustavu BiH piše „Bošnjaci“ i dok je tako red je da se to poštuje, a može se pokrenuti inicijativa za izmjenu Ustava.

Fenomen nacionalnog osvješćivanja se javio 1792. godine kroz Veliku francusku revoluciju i tokom 19. stoljeća je zahvatio cijelu Evropu. U prvoj polovini 19. stoljeća su se u evropskoj nauci, politici i drugdje počeli koristiti narodni jezici, a ranije je u upotrebi bio latinski jezik. Tako je npr. poznati njemački matematičar i fizičar Johan Gaus (1777.-1855.) svoje rane radove objavljivao na latinskom jeziku, a kasnije je počeo objavljivati na svome narodnom njemačkom jeziku. Dalje npr. Hrvatski sabor je do 1847. godine imao latinski za službeni jezik, a te spomenute 1847. godine je hrvatski jezik postao službeni jezik Hrvatskog sabora. Ovakvih primjera se može navesti mnogo.

U tom periodu (prva polovina 19. stoljeća) Bosna i Hercegovina je bila u sastavu Turskog Carstva i imala je status ejaleta tj. bila je Ejalet Bosna (bez „i Hercegovina“). Svi građani BiH su se osjećali kao Bošnjaci neoviso o vjerskom opredjeljenju o čemu svjedoče radovi Ivana Jukića, Antuna Kneževića, Vuka Karadžića i Vase Pelagića, ali sredinom 19. stoljeća je došlo do etničkog raslojavanja uzrokovano nizom faktora. Npr. Vaso Pelagić u jednom svome radu savjetuje učitelje da čim djeca stupe u školu odmah ih treba naučiti da su Srbi.

1878. godine je Austro-Ugarska preuzela upravu nad Bosnom i Hercegovinom, a upravitelj Bosne i Hercegovine je bio mađarski plemić Benjamin Kalaj (Benjamin von Kállay). Kalaj je pripadao jednoj od najstarijih mađarskih plemićkih porodica u kojoj je kroz naraštaje sačuvana svijest o prijateljstvu Mađara i Bošnjaka. Naime bosanska princeza Elizabeta Kotromanić, kćerka bosanskog bana Stjepana II Kotromanića se 1353. udala za kralja Mađarske Ludovika I čime je postala kraljica Mađarske. Ovo je bila dobro poznata činjenica učenom Kalaju te je na Bošnjake gledao sa simpatijama i nastojao je izgraditi bošnjačku nacionalnu svijest koja je kod Mađara u to doba bila već jako izražena. Naime 1896. godine Mađari su obilježili 1000 godina postojanja Mađarske na niz načina između ostalog i gradnjom monumentalnog „Milenijumskog spomenika“. Kalajeva nastojanja su sa ogorčenjem posmatrana od strane beogradskih i zagrebačkih lešinara koji su već imali planove za uništenje bošnjačkog naroda i kidanje njegovog tkiva. Na žalost Benjamin Kalaj 1903. godine prerano umire u dobi od 64 godine, a nakon njega nije bilo dovoljno jakog i odlučnog političara koji bi dovršio ono što je Kalaj započeo. Naredbom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od 4.10.1907. određeno je da se “ima posve napustiti naziv ‘bosanski jezik’ i da se imade zemaljski jezik nazivati ‘srpsko-hrvatski jezik'“. Ovime je zadan „smrtni udarac“ bošnjačkom nacionalnom identitetu te već 1918. godine propašću Austro-Ugarskog Carstva Bošnjaci se potpuno brišu iz svih zvaničnih dokumenata.

U novoj državi Južnih Slovena Bošnjacima nikada nije dozvoljeno da se opredjeljuju kao Bošnjaci. Dešavale su se apsurdne situacije da se dva rođena brata ne mogu dogovoriti pa se jedan izjasni kao Srbin, a drugi kao Hrvat. Interesantno je zapaziti jedan detalj za period između dva svjetska rata, a to je činjenica da je najjača politička partija Hrvata u to doba bila HPSS – Hrvatska Pučka Seljačka Stranka čiji lider je bio Stjepan Radić, a istovremeno najjača partija Bošnjaka je bila JMO – Jugoslovenska Muslimanska Organizacija čiji lider je bio Mehmed Spaho. Bitno je zapaziti da Hrvati nisu utemeljili neku katoličku već hrvatsku partiju što znači da su imali jasno izgrađenu nacionalnu svijest za razliku od bošnjaka koji nisu organizovali nacionalnu već vjersku muslimansku partiju.

U doba SFRJ Bošnjaci nisu imali pravo da se nacionalno opredjeljuju sve dok se nisu Hamdija Pozderac i Džemal Bijedić izborili za pravo da se Bošnjaci izjašnjavaju barem kao Muslimani (veliko M), ako već nisu dali da se koristi historijsko ime Bošnjak. Smiješna je stvar bila da su se mnogi ateisti članovi Saveza Komunista Jugoslavije nacionalno izjašnjavali kao Muslimani. Tek 1993. godine nastojanjima Muhameda Filipovića i Adila Zulfikarpašića je vraćeno historijsko ime Bošnjak u upotrebu.

Kao što je već rečeno u Ustavu BiH su priznata tri konstitutivna naroda: Bošnjaci, Srbi i Hrvati, ali veliki je problem što izgradnja nacionalne svijesti Bošnjaka još nije dovršena. Mnogi Bošnjake još uvijek doživljavaju kao vjersku, a ne nacionalnu zajednicu što je pogrešno. U BiH ima mnogo političkih partija, ali ni jedna u biti nije nacionalna partija Bošnjaka u maniru evropskih nacionalnih partija. U BiH sa na nacionalizam i patriotizam još gleda sa podozrenjem koje potiče iz prošlih vremena. Patriotizam i nacionalizam se kod nas poistovjećuje sa šovinizmom koji je bolesni oblik nacionalizma. Svaki patriota cijeni svoj narod, ali poštoje i druge narode dok nacionalšovinista svoj narod cijeni, a druge narode prezire i omalovažava. Sam pojam šovinizam ima korijen u imenu legendarnog francuskog vojnika Nikole Šovina (Nicolas Chauvin) iz doba Napoleona Bonaparte. Nikola Šovin je u dobi od 18 godina dobrovoljno stupio u Napoleonovu vojsku i hrabro se borio tako da je čak 17 puta ranjen. Današnji historičari tvrde da je Nikola Šovin izmišljeni nepostojeći lik.

U ovom momentu je neophodno dovršiti izgradnju nacionalne svijesti Bošnjaka iz više razloga. Naime, evidentno je lansiranje nove antibošnjačke strategije iz redova antibošnjačkih krugova. Ova nova strategija nema za cilj rušenje i rasparčavanje BiH već naprotiv ide ka očuvanju cjelovite BiH, ali u kojoj bi Bošnjaci bili potpuno marginalizirani. Metode djelovanja su: jačanje internacionalizma i pacifizma u BiH, slabljenje ekonomske moći Bošnjaka, rušenje bošnjačkog jedinstva, čahurenje Bošnjaka unutar islamskog kulturnog kruga, potiranje autohtone kulture i tradicije Bošnjaka i suzbijanje bošnjačkog nacionalizma i patriotizma.

U biti ova nova antibošnjačka strategija i nije nova već predstavlja nastavak strategije koja je provođena još u vrijeme SFRJ i štaviše često je provode isti ljudi koji su je provodili i u vrijeme SFRJ. Cilj ove strategije jeste očuvanje BiH, ali BiH u kojoj bi nebošnjaci “držali sve konce u svojim rukama”, a Bošnjaci bi bili marginalizovani, ekonomski uništeni tj. osiromašeni, obezvlašćeni i učahureni sa autističnom svijesti te bi bili dovedeni do procesa propadanja u svakom pogledu.

Bošnjaci koji su od 1992. pa do 1995. godine sa puškom ruci branili interese svoga naroda sada moraju primjenjivati druga sredstva borbe. Potrebno je prije svega jačati nacionalnu svijest i jedinstvo Bošnjaka. Osim navedenog potrebno je planski raditi na jačanju ekonomske moći Bošnjaka i suprostavljati se nastojanjima da se Bošnjaci učahure u kulturnom krugu formiranom u doba kada je Bosna bila u sastavu Turske. Kultura i tradicija jednog naroda nisu konstanta već nešto što vremenom evoluira te kulturu i tradiciju Bošnjaka ne treba „konzervirati“ već razvijati i njegovati uvažavajući elemente autohtone kulture Bošnjaka i pripadnost Bošnjaka evropskom kulturnom krugu.

Kao izraz volje da se iznova probudi poprilično usnuli i zamrli bošnjački duh grupa bošnjačkih patriota je pokrenula inicijativu za podizanje dostojnog spomenika prvom kralju Bosne, Tvrtku I Kotromaniću u Sarajevu. Idejni dizajn ovog spomenika je uradio umjetnik Enes Eno Bešić iz Sanskog Mosta. Na interentu je otvorena ON-LINE peticija na WEB-u www.onlinepeticija.com u cilju podrške ovome nastojanju. Inicijatori ovog projekta su pozvali sve bošnjačke patriote da se aktivno uključe u realizaciju.

Amir Halep