BIH treba pomoć EU i USA

Kako što je poznato 1991. godine SFRJ je počela da „puca po šavovima“ te je Evropska Unija tada formirala arbitražnu komisiju u okviru Mirovne konferencije o SFRJ, poznatiju kao Badinterova komisija, prema svom predsjedniku, francuskom pravniku Robertu Badinteru. To je bila arbitražna komisija koju je ustanovilo Vijeće ministara Europske Unije 1991. godine, a čija je zadaća bila da rješavanjem spornih pravnih pitanja pospješi mirno rješavanje krize u bivšoj SFRJ. Robert Badinter imenovan je predsjednikom peteročlane komisije koju su činili predsjednici ustavnih sudova iz država članica Evropske Unije.

Badinterova komisija je izdala ukupno petnaest pravnih mišljenja od kojih je najviše krvoprolića i drugih nedaća građanima bivše SFRJ donijelo pravno mišljenje prema kome se granice između bivših federalnih jedinica smatraju državnim granicama i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom – načelo uti possidetis. Načelo uti possidetis (lat. kako posjedujete) se pojavilo u 19. stoljeću u procesu osamostaljivanja bivših latinskoameričkih kolonija. Ovo načelo jeste bilo primjenjivo na razgraničenje latinskoameričkih kolonija, ali pri razgraničenju SFRJ je dovelo do mnogih problema, jer granice republika SFRJ nisu bile etničke granice naroda. Tako se desilo da se unutar granica BiH osim Bošnjaka našao veliki broj Srba i Hrvata, a problemi su nastali i u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Te 1991. godine su razmatrana tri plana za BiH.

Prvi plan je bio da BiH ostane u tzv. „krnjoj Jugoslaviji“ u koju bi ušle BiH, Srbija i Crna Gora. Taj plan jeste bio primamljiv za Bošnjake zbog činjenice da bi u takvoj državi većina Bošnjaka ostala na okupu unutar jedne države, ali zbog straha od minorizacije Bošnjaka je odbačen. Drugi plan je bio plan podjele BiH po etničkim principima koji je ponudila Evropska Unija kroz Cutilierov plan. Nedavno je Cutilier izjavio kako je bošnjačka strana u prvi mah prihvatila ovaj plan, ali su kasnije do izražaja došli bošnjački ekstremisti koji su odbili ovaj plan. Bošnjačkim ekstremistima nije odgovarala podjela BiH, jer su imali plan da raznim metodama izvrše minorizaciju nebošnjačkog stanovništva unutar BiH te da u nekoj dugoročnoj perspektivi BiH postane jednonacionalna etnički čista bošnjačka država. Treći plan je bio da se BiH uredi kao građanska država. Svi pregovori o budućnosti BiH su propali te je 1992. godine u BiH izbio krvavi rat koji trajao sve do 1995. godine.

U toku rata 1994. godine  se zbio jedan dalekosežan događaj, a to je potpisivanje Washingtonskog sporazuma. Washingtonski sporazum je sporazum potpisan između bosanskohercegovačkih Hrvata (predstavljenih od strane Republike Hrvatske) i Bošnjaka odnosno Republike Bosne i Hercegovine (u vladi su tada dominirali Bošnjaci) 18. marta 1994. godine u Washingtonu. Ovim sporazumom je ustanovljena bošnjačko-hrvatska Federacija BiH. Washingtonski sporazum je ostavio mnoge stvari neriješene, a jedan od kreatora ovog sporazuma ga je nazvao “brakom iz interesa“. Obje strane u sporazumu (bošnjačka i hrvatska) su imale svoje shvatanje sporazuma. Hrvati su kroz formiranje Federacije BiH vidjeli mogućnost marginalizacije i minorizacije Bošnjaka unutar Federacije BiH i u konačnici gledali Federaciju BiH kao dio Hrvatske. Bošnjaci su naprotiv kroz formiranje Federacije BiH vidjeli mogućnost marginalizacije i minorizacije Hrvata na teritoriju Federacije BiH.

Ovakav sporazum je bio loš temelj na kome je 21. novembra 1995. potpisan Daytonski sporazum. Daytonski sporazum kojim je završen rat i definisan državnopravni okvir BiH postignut je tokom pregovora koji su se u novembru 1995. održali u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson kraj Daytona u Ohiju, SAD. Ovaj sporazum je službeno potpisan 14. decembra 1995. u Parizu. BiH je uređena kao država sastavljena od dva entiteta: Federacije BiH (51% teritorije) i Republike Srpske (49%). Grad Brčko, prvotno ostavljen za arbitražu, odlukom je međunarodne arbitraže 1999. dobio status neutralnoga distrikta pod središnjom vlašću.

Potpisivanjem Daytonskog sporazuma je zaustavljen oružani rat u BiH, ali nije zaustavljen BiH sukob, jer je i nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma u BiH nastavljen svojevrstan „hladni rat“ između bošnjačke, srpske i hrvatske strane. Srpska strana se cijelo vrijeme borila da sačuva i ojača Republiku Srpsku te da je u konačnici pripoji Srbiji, a bošnjačka strana se cijelo vrijeme borila da oslabi Republiku Srpsku, a da ojača centralne institucije države BiH. Politika hrvatske strane je bila promjenjiva i išla je od nastojanja da se očuva cjelovita BiH i kao takva pripoji Hrvatskoj preko toga da se samo Federacija BiH pripoji Hrvatskoj pa do varijante da se kreira treći hrvatski entitet unutar BiH koji bi se kasnije pripojio Hrvatskoj.

Takva situacija je ostala sve do danas iako je od potpisivanja Daytonskog sporazuma prošlo više od 17 godina. Tokom svih ovih 17 godina je vođen spomenuti svojevrsni „hladni rat“ u BiH čije posljedice najgore osjećaju građani BiH kroz sve veću bijedu, siromaštvo i beznađe koje vlada u BiH. Kada se gleda trend GDP-a BiH tokom ovih godina primjetan je rast GDP-a, ali relativno gledajući BiH je iz godine u godinu na nižoj poziciji na evropskoj skali GDP-a. Dovoljno je npr. navesti podatak da je porast GDP-a 2011. godine u BiH bio 1,2%, a u Makedoniji 3%. Rumunija je 2011. godine imala porast GDP-a 2,5%. Dakle ekonomija BiH istina napreduje, ali ipak značajno „gubi korak“ sa okruženjem. Dalje npr. procenat samoubistava u BiH je iz godine u godinu sve veći, a također niz drugih pokazatelja govori da je stanje u BiH iz godine u godinu sve lošije.

Međutim većina građana BiH nisu svjesni ovih statističkih pokazatelja i premda na jednoj strani građani BiH kukaju na vlast i političare zbog loše ekonomske situacije i građani dalje pokazuju izraziti borbeni duh te na izborima najbolje prolaze one stranke koje zagovaraju nastavak borbe za nacionalne ciljeve. Građani nisu svjesni činjenice da se „ne mogu imati i pare i jare“, jer tamo gdje se vodi rat makar to bio i „hladni rat“ nema ekonomskog blagostanja. Kapital je najplašljivije biće na svijetu te odmah bježi iz zona gdje se vodi borba i stoga su bijeda, siromaštvo i patnja neizbježni pratioci borbe. Britanski političar Winston Churchill je svojim biračima uoči  2. svjetskog rata pošteno rekao „Obećavam vam samo krv, znoj i suze!“ BiH političari naprotiv obećavaju borbu, ali „ne pada im na pamet“ da narodu kažu koje su posljedice te borbe.

Istovremeno međunarodna zajednica posmatra muke građana BiH sa strane i ne pokazuje značajnu volju da pomogne u rješavanju problema BiH. Karakteristična je posjeta BiH koju su u oktobru 2012. obavile američka državna sekretarka Hillary Clinton i visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Catherine Ashton. Ove dvije dame su poručile građanima BiH da sami moraju riješiti svoje probleme, da podržavaju cjelovitu BiH, ali da očekuju politiku kompromisa. Šta im to znači ?! To bi bilo kao kada bi neko od nas posjetio bolesnog nepokretnog komšiju i rekao mu da ga želi vidjeti zdravog, ali da ne očekuje nikakvu pomoć u liječenju. Odista BiH je u ovome momentu toliko bremenita problemima da „nema šanse“ da ih riješi bez pomoći međunarodne zajednice. Bosni i Hercegovini je potrebna nova mirovna konferencija – neki „Dayton II“ kao hljeb i voda, jer je očito da građani BiH ne mogu sami riješiti svoje probleme. Ovakva BiH je jednostavno rak rana Evrope koju treba liječiti.

Potrebno je urediti BiH kao funkcionalnu normalna državu, spremnu za ulazak u Evropsku Uniju. U rješavanju uređenja BiH mogu biti od koristi iskustva drugih višenacionalnih država Evrope: Britanije, Belgije i Švicarske.

Može se postaviti pitanje zašto bi EU i USA rješavali unutrašnje probleme BiH ? Postoji niz odgovora na ovo pitanje, ali dovoljno je navesti činjenicu da EU i USA imaju vlastiti interes da urede BiH kako BiH ne bila izvor problema prvenstveno kako ne bi bila leglo međunarodnog terorizma i kriminala. Osim navedenog EU i USA imaju moralnu obavezu spram BiH, jer upravo na teritoriji BiH se desio posljednji rat na teritoriji Evrope koji nije efikasno zaustavljen.

1996. godine smo mogli gajiti nadu da će stvari u BiH „doći na svoje mjesto“ i da će nacionalne tenzije popustiti, ali evo i nakon 17 godina tenzije nisu popustile već štaviše. Nefunkcionalnost BiH je postala očita pri provođenju presude „Sejdić-Finci“.

Ali – kako ispuniti zahtjeve građana BiH kada su tako podijeljeni i sučeljeni međusobno ?! Evidentno je da su građani BiH sučeljeni unutar pet svojevrsnih falangi. Falanga je borbeni poredak pješadije u kome su borci gusto zbijeni jedan uz drugoga. Falange unutar BiH društva su tri nacionalne falange (bošnjačka, hrvatska i srpska), građanska falanaga i islamistička falanga. Doduše upitno je da li bošnjačka nacionalistička falanga, uopšte postoji. Drugim riječima rečeno upitno je da li bošnjački nacionalisti uopšte postoje, jer npr. ne postoji ni jedna bošnjačka nacionalna partija i ni jedan bošnjački nacionalistički pokret. Doduše neformalno djeluje Bošnjački Pokret Nacionalnog Ponosa koji nema značajan broj sljedbenika. Međutim hrvatska i srpska nacionalistička falanga su izuzetno jake i u svome okrilju drže gotovo sve BiH građane hrvatske i srpske narodnosti.

Bošnjaci su podijeljeni u tri falange: spomenuta minoritetna nacionalistička falanga, građanska falanga i islamistička falanga. Može se reći da među Bošnjacima koji imaju izgrađen svoj politički stav njih najviše (približno 60%) pripada islamističkoj falangi, a preostali su u građanskoj falangi koja je istina manjinska, ali je iz godine u godinu sve jača.

Premda su Bošnjaci izdijeljeni u tri falange stav Bošnjaka po pitanju BiH je jedinstven, jer sve tri bošnjačke falange se zalažu za očuvanje cjelovitosti BiH, svaka iz svojih pobuda. Islamisti se zalažu za cjelovitu BiH, jer već sada muslimani čine većinu stanovništva BiH sa tendencijom porasta što praktično znači da u nekoj doglednoj perspektivi islamisti vide BiH kao većinski muslimansku državu. Istovremeno zagovornici građanske ideje u BiH se zalažu za cjelovitu BiH, jer BiH vide kao državu bezličnih građana kosmopolita bez etničkog identiteta.

Politika srpske falange ide ka tome da se sačuva i ojača Republika Srpska, te da se u konačnici pripoji Srbiji. Politika hrvatske falange je bila promjenjiva i išla je od nastojanja da se očuva cjelovita BiH i kao takva pripoji Hrvatskoj preko toga da se samo Federacija BiH pripoji Hrvatskoj pa do varijante da se kreira treći hrvatski entitet unutar BiH koji bi se kasnije pripojio Hrvatskoj.

Kada se još k tome uzme u obzir činjenica da danas prema procjenama Bošnjaci čine 55%, Srbi 35% i Hrvati 10% stanovništva BiH dobiva se slika o komplikovanosti BiH odnosa. U ovakvoj situaciji velike sučeljenosti i nesloge građana BiH osjeća se potreba za značajnim angažovanjem međunarodne zajednice na rješavanju uređenja države BiH. Međunarodna zajednica treba na sebe preuzeti ulogu nepristrasnog suca koji će kreirati pravedno i razumno rješenje bez nastojanja da sve strane budu zadovoljne.

Ako međunarodna zajednica donese valjano i nepristrasno rješenje uređenja BiH vjerovatno da u prvi mah ni jedna strana u BiH neće biti zadovoljna, ali kada tako uređena BiH profunkcioniše na dobrobit svojih građana na kraju će svi biti zadovoljni.

Amir Halep