BOŠNJACI – EVROPSKI NAROD

Bošnjaci su evropski narod. Činjenica da su Bošnjaci narod i činjenica da su narod koji pripada Evropi su razumljive same po sebi, ali nisu tako davno vremena kada su obje ove činjenice bile upitne i štaviše još ima mnogo onih koji spore obje ove konstatacije.

Naime nisu tako davno vremena kada su Bošnjaci tretirani ne kao narod već kao vjerska skupina i sukladno tome nisu smjeli koristiti svoje historijsko narodno ime Bošnjaci već im dopušteno da se zovu Muslimani (veliko M) neovisno o njihovom vjerskom opredjeljenju. Među Bošnjacima je tada (kao i danas) bilo mnogo ateista, ali su se i oni zvali Muslimanima. Interesantno je zapaziti jedan detalj za period između dva svjetska rata, a to je činjenica da je najjača politička partija Hrvata u to doba bila HPSS – Hrvatska Pučka Seljačka Stranka čiji lider je bio Stjepan Radić, a istovremeno najjača partija Bošnjaka je bila JMO – Jugoslovenska Muslimanska Organizacija čiji lider je bio Mehmed Spaho. Bitno je zapaziti da Hrvati nisu utemeljili neku katoličku već hrvatsku partiju što znači da su imali jasno izgrađenu nacionalnu svijest za razliku od Bošnjaka koji nisu organizovali nacionalnu već vjersku muslimansku partiju.

Još interesantniji je primjer Slovenačka Narodna Stranka koja je osnovana 1892. pod nazivom Katolička Narodna stranka, a 1905. godine je promijenila ime u Slovenačka Narodna Stranka kako bi iskazala svoju prevashodno nacionalnu orjentaciju. Ovaj podatak je posebno interesantan kada se uzme u obzir činjenica da su Slovenačku Narodnu Stranku i osnovali i cijelo vrijeme vodili katolički svećenici, ali su očito bili svjesni potrebe očuvanja slovenačkog narodnog identiteta. Na žalost Bošnjaci u mnogočemu zaostaju za Slovencima pa i po pitanju nacionalne svijesti tako da i dan danas u redovima Bošnjaka ima mnogo onih koji ne shvataju značaj očuvanja narodnog identiteta i bošnjačke autohtone kulture i tradicije.

U medijima su objavljeni podaci kako je navodno Mehmed Spaho pokušao registrovati Bošnjačku Stranku, ali tadašnje vlasti to nisu dozvolile. Sličan problem je imao i Hamdija Pozderac koji je pokušao da se izbori za vraćanje historijskog imena Bošnjaci. I pored proklamovane politike ravnopravnosti, bratstva i jedinstva svih naroda očito i u doba SFRJ su interesi drugih naroda bili iznad interesa Bošnjaka.

Dakle, u obje Jugoslavije neprijatelji su pokušavali Bošnjake svesti u jednu vjersku skupinu i zatrti bošnjački narodni identitet te se čovjek spontano zapita zašto danas neki ljudi iz bošnjačkih redova rade istu stvar koju su nekada činili najljući neprijatelji Bošnjaka?! Vjerovatno da to rade iz čistog neznanja i po inerciji iz prošlih vremena, ali ne treba potpuno zanemariti i mogućnost infiltriranja neprijateljski orjentisanih ljudi u bošnjačke redove, jer obavještajne službe bošnjačkih neprijatelja i dalje revnosno rade svoj posao! Ali ovaj problem i bez „traženja vještica“ Bošnjaci mogu jednostavno riješiti jasnim i valjanim profilisanjem svojih narodnih interesa i ciljeva te argumentovanom kritikom svih onih koji svojim stavovima odstupe od istih.
U kulturi i tradiciji Bošnjaka ima mnogo istočnjačkih orjentalnih elemenata, ali i pored toga se ne smije zaboraviti činjenica da su Bošnjaci ipak evropski narod i u tom smislu treba njegovati autohtonu kulturu i tradiciju Bošnjaka koja je upravo sada u ovim vremenima ozbiljno ugrožena. Npr. 6. maja je bio tradicionalni praznik Bošnjaka Jurjevo koji se praznovao oduvijek, a sada je upitno hoće li ova tradicija biti zaboravljena. Na isti dan Srbi i Romi praznuju Đurđevdan. Na Dnevniku FTV je 6. maja bio podugačak prilog o prazniku Srba i Roma Đurđevdanu, a praktično nije ni spomenut praznik Bošnjaka Jurjevo… Štaviše na pojedinim WEB portalima su se pojavili prilozi kako Jurjevo iz nekih „razloga“ ne bi ni trebalo obilježavati!

Kao što je već rečeno, Bošnjaci se moraju u svakom pogledu profilisati kao evropski narod. U ovom pogledu su Albanci učinili mnogo više premda su kao i Bošnjaci narod sa muslimanskom većinom. Drugim riječima rečeno, Albancima islam nije bio prepreka na putu usvajanja evropskih vrijednosti dok Bošnjaci po tome pitanju još imaju nedoumica. Mnogi Bošnjački lideri češće putuju u zemlje Bliskog Istoka i Magreba nego li u Evropu. Štaviše, spomenuti lideri i kada otputuju neku evropsku zemlju tamo ne razgovaraju sa Evropljanima već sa doseljenicima u Evropu što sa Balkana, što sa Bliskog Istoka i Magreba. Dakako, potrebno je sarađivati sa svima, ali naši lideri trebaju dati prioritet saradnji sa evropskim zemljama i pripremama Bošnjaka za integraciju u zajednicu evropskih naroda kroz članstvo BiH u Evropskoj Uniji.

U biti potrebno je nastaviti posao koji su još u 19. vijeku započeli Mehmed Kurtćehajić, Mehmed Kapetanović i Benjamin Kalaj (grof Benjamin von Kállay). Mehmed Kurtćehajić je rođen 1844. godine u Akovu (danas Bijelo Polje) i u svome kratkom životu od svega 27 godina je učinio mnogo. Baveći se novinarstvom nastojao je da Bošnjaci djeluju u skladu sa evropskim dostignućima. Posebno je ukazivao je na potrebu obrazovanja mladih.

Od spomenutih ličnosti Benjamin Kalaj zaslužuje posebnu pažnju. Naime neprijatelji Bošnjaka su već više od stotinu godina kivni na njegova djelovanja i čak su smislili pojam „Kallayizam“ kojim opisuju spomenuta nastojanja. Nedavno je na Internetu objavljen jedan istina nepotpisani tekst u kome se može prepoznati „rukopis“ jednog sveučilišnog profesora iz Zapadnog Mostara u kome se navodi sljedeće: „Od 1882. godine, austrougarski upravitelj Bosne i Hercegovine, mađarski povjesničar Benjamin Kallay, pokušavao je, sustavnom politikom promovirati termin “Bošnjak” … Povijesno, interesantna je pojava da se ideologija slična Kallayizmu pojavljuje kao velikonacionalna opcija bosanskohercegovačkih Muslimana koncem XX. i početkom XXI. stoljeća, što pokazuje da bizarne političke ideje uskrsavaju u promijenjenim okolnostima.“

Vidimo sa koliko gnjeva i danas neprijatelji Bosne i Bošnjaka pišu o Benjaminu Kalaju … A tko je zapravo Benjamin Kalaj? Kalaj je pripadao jednoj od najstarijih mađarskih plemićkih porodica u kojoj je kroz naraštaje sačuvana svijest o prijateljstvu Mađara i Bošnjaka. Naime bosanska princeza Elizabeta Kotromanić, kćerka bosanskog bana Stjepana II Kotromanića se 1353. udala za kralja Mađarske Ludovika I čime je postala kraljica Mađarske. Ovo je bila dobro poznata činjenica učenom Kalaju te je na Bošnjake gledao sa simpatijama. Kalaj je rođen 1839. godine Budimpešti dakle iste godine kada je rođen i Mehmed Kapetanović u Ljubuškom. Kalaj je ostvario blistavu političku karijeru, a u slobodno vrijeme se bavio historijom te je npr. 1878. napisao „Historiju Srba“. 1882. godine je postavljen na dužnost Upravitelja Bosne i Hercegovine i na toj dužnosti je ostao sve do svoje prerane smrti 1903. godine. Da stvar bude još interesantnija njegov vršnjak Mehmed Kapetanović je umro 1902. tj. samo par mjeseci prije njega.

Kalaj je vršeći dužnost Upravitelja Bosne i Hercegovine nastojao izgraditi bošnjačku nacionalnu svijest te uzdići Bošnjake na isti stepen sa ostalim evropskim narodima, a Kalajeva nastojanja su sa ogorčenjem posmatrana od strane beogradskih i zagrebačkih lešinara koji su već imali planove za uništenje bošnjačkog naroda i kidanje njegovog tkiva. U ovom poslu je našao sudruga u svome vršnjaku Mehmedu Kapetanoviću. Mehmed Kapetanović je kao i kalaj bio plemenitog roda odnosno nosio je titulu bega. Obavljao je dužnost Gradonačelnika Sarajeva, a 1891. je pokrenuo je politički list “Bošnjak”. Dakle grof Kalaj i beg Kapetanović su se udružili u ovoj plemenitoj misiji. U ovo doba ne samo Mehmed Kapetanović već i ostali begovi su nastojali da postanu „džentrija za Peštu i Beč“ tj. da ništa ne zaostaju za ostalim Austro-Ugarskim plemstvom. Trebalo bi mnogo prostora da se navedu sva postignuća grofa Kalaja za vrijeme njegove uprave, ali prije sveg treba navesti osnivanje velikog broja škola od kojih su mnoge bile „djevojačke“. U jednoj od tih djevojačkih škola je odgojena i prva Bošnjakinja ljekar dr. Ševala Zildžić. Dakle, bošnjački narod je tada brzim koracima dostizao ostale evropske narode.

Na žalost, kao što je već rečeno, i grof Kalaj i beg Kapetanović su prerano umrli, a poslije njih nije bilo dovoljno snažnih ličnosti da njihov posao dovrše. Može se slobodno reći da je smrću ove dvojice velikana za Bošnjake nastupila svojevrsna duga mračna noć. Npr. naredbom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od 4.10.1907. određeno je da se “ima posve napustiti naziv ‘bosanski jezik’ i da se imade zemaljski jezik nazivati ‘srpsko-hrvatski jezik'“. Ovime je zadan „smrtni udarac“ bošnjačkom narodnom identitetu te već 1918. godine propašću Austro-Ugarskog Carstva Bošnjaci se potpuno brišu iz svih zvaničnih dokumenata.

U ovom momentu (kada bošnjačka zora konačno sviće) je neophodno organizovano djelovanje Bošnjaka, odnosno potrebno je ustanoviti organizaciju (udruženje) Bošnjaka čiji zadaci bi bili:
-dovršenje izgradnje Bošnjaka kao evropskog naroda tj. dovršenje posla kojeg su započeli Mehmed Kurtćehajić , Mehmed Kapetanović i Benjamin Kalaj,
-njegovanje autohtone kulture i tradicije Bošnjaka,
-jasno i valjano definisati nacionalne ciljeve Bošnjaka oko koji ne smije biti sporenja te definisati metode za ostavrenje ovih ciljeva,
-izvršenje priprema Bošnjaka za ulazak u zajednicu evropskih naroda i
-saradnja sa nacionalnim organizacijama drugih naroda, a prvenstveno naroda Evrope.
Ovdje je jako bitno da se definišu nacionalni ciljevi Bošnjaka i ujedno metode realizacije istih oko kojih ne smije biti sporenja. Naime, prihvatljivo je da Bošnjaci budu članovi različitih političkih partija počev od krajnje desnih pa do krajnje lijevih koje dakako promovišu različite ideologije, ali potrebno je definisati presjek zajedničkih interesa svih Bošnjaka neovisno o njihovom političkom ubjeđenju. U tom smislu ovo udruženje Bošnjaka treba biti realan odraz stvarnog bošnjačkog narodnog tijela. Ovo ne znači da udruženje treba poput neke političke partije povlađivati aktuelnim željama naroda već treba i raditi na kreiranju odnosno izgradnji javnog mnjenja Bošnjaka. U tom smislu je potrebno angažovati odista relevantne eksperte, dokazane patriote i organizatore koji su kadri da trasiraju valjane putokaze za budućnost bez osvrtanja na kratkoročne lične interese.

Amir Halep