20 godina od opsade

Imao sam priliku obratiti se onima koji su odlučili nastaviti obrazovanje nakon završene srednje škole. Mislio sam šta da im kažem, pa sam krenuo sa dva pitanja. Pitao sam ih da li neko zna šta predstavlja bijeli cvijet koji sam nosio na reveru sakoa, a zatim po čemu je posebno važna 1993. godina za općinu Tešanj. Zamolio sam da podignu ruku oni koji znaju odgovor, i naglasio da neću provjeravati da li je odgovor tačan. Njih oko 10% je podiglo ruke. Onda sam kazao da je bijeli cvijet simbol stradanja Bošnjaka u Srebrenici, simbol genocida nad Bošnjacima, te dodao da je samo godinu dana prije njihovog rođenja općina Tešanj dovedena u stanje potpune opsade, izolacije i to vojnom silom vojske RS-e i 111. HVO brigade iz Žepča, sa prijetnjom da ovaj prostor bude uništen. Nije dobro da oni koji odlaze na studij ne znaju da njihovi vršnjaci prije 20 godina nisu mogli otići na fakultet, nisu mogli uopće izaći sa prostora općine Tešanj, jedino što su mogli to su i uradili. Uzeli su puške u ruke umjesto knjige, branili i odbranili slobodnu teritoriju Bosne i Hercegovine u Tešnju (sa kolegama sa slobodnih teritorija današnjih općina Usora, Doboj-Jug i Maglaj). Neki od njih su položili svoje živote, kako bi generacije koje su rođene naredne i sljedećih godine mogle živjeti u slobodi. Kako je moguće da samo 20 godina nakon toga njihovi vršnjaci to ne znaju!?

Razmišljao sam dugo o tome. Ja sam rođen 15 godina po završetku onog, pretposljednjeg rata i 32 godina prije ovog, posljednjeg. Moj rahmetli otac je rođen prije 7 godina prije Prvog svjetskog rata, onog prije onog od ovog, a 29 godina nakon okupacije od strane austro-ugarske.

Ja sam prije studija znao sve o prethodnom ratu, ili bar sam mislio da sam znao. Učio sam to u školi. Učio sam u školi o Prvom i Drugom srpskom ustanku. To je bilo nezaobilazno čini mi se u istoj mjeri u kojoj se danas u školama zaobilazi ono što je bilo u periodu 1992-95. Ne znam koliko nam je na kraju pomoglo ono što smo učili i znali o periodu 1941-45, ali mislim da je dobro da smo to učili i znali. Ne znam koliko će ovim generacijama na kraju odmoći to što ne znaju šta se dogodilo u periodu 1992-95, ali dobro bi bilo da to znaju. Kao da budućnost dolazi prije nego što je sadašnjost otišla. Nisam zato da previše gledamo u prošlost, valja živjeti i gledati u budućnost. Ali, nikako nisam ni za to da zažmirimo nad prošlosti. Jer činjenica da smo dovedeni pod potpunu vojnu opsadu, sa snažnim artiljerijsko-pješadijskim napadima, nije bila odbrana onih koji su nas napadali nego plan za našim uništenjem. Mi smo sretni jer se plan onih koji su nas tako napadali nije realizirao, ali ne znamo jesu li i oni sretni zbog toga,ili su tužni? Ne znamo ni to je li im zbog toga žao, jer nam u ovih 20 godina nikada to nisu rekli.

Nadamo se da će budućnost biti bolja od prošlosti, ali to se neće desiti samo od sebe. Na tome treba istrajno raditi, a jedan od načina je svakako da se izbjegnu zamke i slabosti iz prošlosti a to je moguće ako o prošlosti ipak nešto znate. Jevrejska izreka je da će se prošlost ponavljati onima koji je zaboravljaju.

Fuad Šišić
Raduša bb
7460 Tešanj