Pravednost

“Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate,
i kad ljudima sudite da pravično sudite.”
(Kuran, 4/58.)

Ljudi su osjetljivi na nepravdu. Pravda se u očekivanju ljudi podrazumijeva, pa ako pravde nema onda nepravda zamjenjuje njeno mjesto. A pitanje pravde i pravednosti je vezano za Stvoritelja, ali i za čovjeka – stvoreno biće kojemu je Stvoritelj ostavio slobodu izbora. Tako se očekuje da čovjek bude pravedan prema svome Stvoritelju, da prizna Stvoritelja i da Njemu nikog drugog ravnim ne smatra. Očekuje se da bude pravedan prema samom sebi, kao stvorenom biću koji ima svoju svrhu postojanja tokom boravka na Zemlji. I čovjek treba biti pravedan prema drugim ljudima, i drugim svjetovima (biljni i životinjski svijet, ono što vidimo i ono što ne vidimo u okruženju). Ali čovjek je u isto vrijeme stvoren kao slabo biće, njemu je dato malo znanja, uz to je zaboravan, a sopstvena strast ga čini lošijim nego što jeste kao što ga šejtan odvlači od zahvalnosti prema Stvoritelju i pravednom odnosu prema drugim ljudima, pa i samom sebi.
Je li pravednost jednako pravo za sve? Jedna od najvažnijih socijalnih vrijednosti jest pravednost kao socijalna vrlina. Preko pravednosti se približivamo ili udaljujemo jedni od drugih kao ljudi, ali i od samih sebe. Naravno, ne govorim ovdje o jednakosti pred zakonom. Jednakost pred zakonom svih ljudi, svih građana, bi trebala biti logična posljedica društvene pravednosti uopće. Ne govorim ni o pravednosti koja se mjeri i ograničava na načelo: koliko ti meni, toliko ja tebi. Puno je lakše teorijski raspravljati o socijalnoj pravednosti nego je konkretno provoditi u život. Savremeni svijet je, kao ljudska zajednica, priznao univerzalna prava svakog čovjeka. Donesene su razne povelje i dokumenti. Ali svakodnevno svjedočimo o kršenju tih prava, ne samo pojedinaca, nego društvenih grupa i čitavih naroda širom svijeta. Povelje i dokumenti se štite samo kada oni koji mogu intervenisati imaju interes. Štiti se interes a ne pravda. Diplomatskim riječnikom i medijskim djelovanjem se prikriva istina, i štiti „naš način života“. A šta nam Stvoritelj poručuje:
’’Ko čini dobro, u svoju korist čini, a ko radi zlo, na svoju štetu radi. – A Gospodar tvoj nije nepravedan prema robovima Svojim. ’’

’’Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjem udjeljuje, a razvrat i sve što je ružno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje. “

’’O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite. ’’

Samo kroz ovih nekoliko kuranskih ajeta – znakova se može nedvosmisleno vidjeti kako Stvoritelj govori o pravednosti, i kako upućuje. Kako se obraća svim ljudima, veoma jasno i jednostavno ukazujući na to šta znači čovjekov odnos prema samom sebi kada čini dobro ili kada čini zlo bilo kome, i podsjeća da je On pravedan. Zatim ispostavlja zahtjev ljudima da se svačije pravo poštuje i dobro čini, bližnjima udjeljuje a zabranjuje razvrat, sve što je ružno kao i nasilje. Zatim se obraća vjernicima, onima koji priznaju svog Stvoritelja i opominje ih da dužnosti prema svom Stvoritelju izvršavaju, i odmah iza toga da pravedno svjedoče. Ni mržnja, koju čovjek može prema nekome nositi, ne bi smjela biti prepreka da se postupa pravedno. A svaki petak tokom džume namaza, poslije završene hutbe, svi imami širom svijeta gdje se klanja džuma namaz citiraju upravo ovaj dio iz Kur'ana: ’’Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjem udjeljuje, a razvrat i sve što je ružno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“

Pa kako je moguće da i mnogi koji slušaju ovu instrukciju, kao sedmični podsjetnik, svakodnevno čine suprotno. Da li dolaze na zajednički obavezni sedmični namaz kako bi se „odužili Bogu“, ili dolaze kako bi upotpunili svoj život, ispunili svrhu svoga postojanja na Zemlji? Jer bi svi oni koji padaju na sedždu trebali znati da se „Bogu ne mogu odužiti“, ali mogu i trebaju biti bogobojazni i zahvalni Stvoritelju, to je trajni proces a ne događaj. Jasno je da nije lahko postupati svakodnevno, u svakoj situaciji, po gornjoj instrukciji ali bi svakako mogli imati mnogo više takvih primjera u društvenom životu. Bila bi to promocija istinskih vrijednosti vjere, islama, na najljepši način u očima drugih muslimana, u očima radnika, vlasnika kapitala, učenika, nastavnika, pacijenata, direktora, novinara, ministara,… Bila bi to promocija i u očima katolika, pravoslavaca, jevreja, ateista, ili ljudi bilo kakvog uvjerenja. Smanjio bi se prostor propagandi protiv islama, i napravila jasna distinkcija od onih koji čine nasilje da bi ispravljali nepravdu.

Jer društvene nepravde se ne događaju slučajno. One su posljedica gubitka pojedinačnih vrijednosti, i sklonosti ljudi da čine nasilje, da ne govore istinu, da krivo svjedoče, da čine loše stvari. Mi u Bosni i Hercegovini možemo nabrojati mnogo društvenih nepravdi, i vjerovatno se oko njih ne bi svi složili. Jedni bi imali jedne, a neki drugi opet druge, svoje, nepravde. Radi ilustracije, navešću njih nekoliko, kako ih ja vidim:
Nepravedno je bilo zabraniti naoružavanje Bosne i Hercegovine, nakon što je UN priznao BiH kao nezavisnu državu, i nakon što je BiH oružano napadnuta. Nepravedno je bilo organizirano protjerivati Bošnjake i Hrvate iz Bijeljine, Prijedora, Foče, Zvornika, Doboja, Teslića, Dervente, … a mnoge zatvarati u koncentracione logore, silovati žene, ubijati djecu i sarce. Nepravedno je bilo razoružati Srebrenicu i proglasiti je zaštićenom zonom UN-a, a kada je vojska RS-e krenula u napade na Srebrenicu, ne zaštiti je. Nepravedno je bilo optuživati da su sve nacionalne stranke iste (SDA, SDS, HDZ), kada se zna da je SDS bio nosilac političkih i vojnih aktivnosti na rušenju Ustava RBiH gdje god su to mogli, HDZ malo kasnije ali isto to, a SDA bila nosilac političkih aktivnosti da se sačuva Ustav RBiH, da se zastava BiH podiže visoko, i da se u takvim nenormalnim okolnostima ipak razvija sloboda medija i multietničnost. Nepravedno je provedena privatizacija, u mnogim slučajevima na štetu radnika, a mnogo firmi je upropašteno zbog nedovoljne brige, javašluka i neodgovornosti.

Nepravedno su optuživani mnogi iz političkih razloga, a korupcija i kriminal je i dalje ostajao na snazi. Nepravedno su mnogi ostali bez radnih mjesta, bez zdravstvene zaštite, bez penzionog osiguranja. Nije pravedno da je nekima vlast dala dosta prava, a nekima ništa. Nije pravedno da je vlast uzela sebi mnogo više nego što su građani dobili. Nije pravedno da je veliki kapital u rukama malog broja ljudi, i da mogu imati sve privilegije a da veliki broj ljudi ne mogu ostvariti ni osnovna prava. Nije pravedno da se rušitelji BiH i njihovi branitelji izjednačavaju. Nije pravedno da se izjednačavaju žrtve i zločnici. Nije pravedno da OHR traži od domaćih političara da urade ono što je posao OHR-a. Imam prijedlog za OHR kako bi makar jednu nepravdu ispravili: Neka OHR donese – nametne zakon o JMBG, neka donesu izmjene Ustava za presudu Sejdić-Finci i vojnu imovinu, i neka smijenu zbog toga što to nisu uradili domaći političari, neka smijenu: Dodika, Bosića, Čovića, Ljubića, Lagumdžiju, Radončića, Tihića. Samo neka ne traže da probosanki bh političari i dalje prave kompromise sa rušiteljima BiH. Probosanski političari trebaju biti pritisnuti od javnosti za javašluk, neodgovornost spram izgradnje efikasnih mehanizama funkcionisanja vlasti, korištenja budžetskih sredstava i lopovluka bilo koje vrste ali ne trebaju biti pritiskani da prave štetne kompromise na račun budućnosti Bosne i Hercegovine.

Fuad Šišić
Raduša bb
7460 Tešanj

1 Kuran, Fussilet, 46
2 Kuran, En – Nahl, 90
3 Kuran, El – Maide, 8