Mandat

„Nije istina da vlast kvari ljude. Istina je samo da budale,
ako se domognu vlasti, kvare vlast.“
Džordž Bernard Šo

Mandat (iz lat. mandare = „dati iz ruke, ovlaštenje, naredba“), prema enciklopedijskom prijevodu, označava nalog ili ovlaštenje. Mandat se najčešće dobiva na izborima, konkursom ili neposrednim imenovanjem. U demokratskom društvu se mandat ograničava na vremensko trajanje, najčešće četiri godine ali i broj uzastopnih mandata, najčešće dva. Pravio sam jednu analizu ponašanja onih koji su dobivali mandat. Više od 90% svih koji su dobili mandat nastojali su dobiti i sljedeći, drugi a većina njih i treći, četvrti,…Pitao sam se šta je to u ljudima što ih motivira ili potiče da se bore za što dužim posjedovanjem mandata, i što dužim ostankom na istom mjestu? U pravilu, to su poslovi sa posebnim ovlaštenjima, poslovi koji su na samom vrhu organizacije, i to ukazuje na visok stepen potrebne odgovornosti. Ako je ovo tačno, a trebalo bi biti, onda bi se dalo zaključiti da se ljudi bore da budu odgovorni. Ja nastojim ne uopćavati stvari, tako da ne tvrdim da važi za sve ono što važi za većinu. Uvijek ima drugačijih, različitih motiva i pristupa. Ipak, opći dojam jeste da se ljudi ne bore da budu odgovorni nego da imaju privilegije.
Bio sam u prilici da utičem na dodjelu mandata, neposredno i posredno. Neposredan uticaj je bio s pozicije općinskog načelnika. U nekim procedurama općinski načelnik daje saglasnost na imenovanje direktora od strane upravnih i nadzornih odbora, ili neposredno imenuje (nakon provedene procedure) prve saradnike. Posredan uticaj je bio putem stranačkih organa (SDA) u kojima sam bio jedan od članova (kadrovska komisija i izvršni odbor). Iskustvo sam stekao relativno rano, odmah poslije rata, prilikom imenovanja direktora u nekim preduzećima u Tešnju koja su još bila u državnom vlasništvu a u nadležnosti općine. Tako se dogodilo, na primjer, da je smjena Hakije Užičanina u firmi Unico filter i dovođenje g-dina Smajla Ramovića na mjesto direktora izazvala traume za neke od zainteresovanih strana. Užičanin je, u momentu smjene, već bio uzastopno 14 godina direktor firme „Unico filter“. Primopredaji dužnosti između g-dina Užičanina i Ramovića morao sam lično (u ulozi općinskog načelnika) prisustvovati, jer su i neposredni saradnici podržavali ostanak Užičanina. Nije mi namjera ovdje ulaziti u opravdanost takve odluke, stvarne razloge i motive, nego pokušavam ukazati na otpore i borbu za ostajanjem na istoj poziciji što je moguće duže.
Drugi slučaj, firma „Napredak“. Dugogodišnji direktor Muho Berberović nije smijenjen, ali mu je istekao mandat i raspisan je konkurs za novi mandat. Javili su se ponovo g-din Berberović i njegov mlađi kolega iz iste firme g-din Ibrahim Abduzaimović. Prednost je dobio g-din Abduzaimović. Kao tadašnji općinski načelnik sam pozvao na razgovor g-dina Berberovića. Upoznao sam ga sa opredjeljenjem da se g-dinu Abduzaimoviću ponudi prilika, bio je mlađi, imao je neke nove ideje (novi program tenline) a Muhi sam ponudio varijantu da ostane do penzije u Napretku kao savjetnik novom direktoru ili da preuzme tada projektnu kuću „Razvoj-projekt“, Tešanj. Imao je četiri godine do penzije, a radio je do tada veoma odgovorno poslove direktora u Napretku. Mislim da je bio do tada direktor više od tri mandata. Dobio sam odgovor koji me prilično iznenadio, i koji možda u tom trenutku i nisam mogao u potpunosti razumjeti. G-din Berberović mi je zahvalio, i rekao da ja nemam potrebe njemu bilo šta nuditi jer se on u stanju brinuti o sebi, a to što smo mi odlučili da damo podršku g-dinu Abduzaimoviću je pogrešno, ali on razumije ko donosi odluke i s njim nećemo imati nikakvih problema. Tako je i bilo. G-din Berberović nije pravio nikakve probleme oko primopredaje, za razliku od g-dina Užičanina. Ali, nakon toga nikada me g-din Berberović više nije pozdravio. Bude mi uvijek neugodno kada ga sretnem na bilo koji način, jer za njega kao da ne postojim iako sam samo radeći javni posao činio najbolje što sam mislio i mogao, bez bilo kakvog lošeg odnosa prema njemu, ili nekome drugom u sličnoj situaciji.
Razmišljao sam o tome, i shvatio da kada ljudi ostanu dugo na istoj funkciji, u više mandata, oni se poistovjete sa tom funkcijom. Oni uvjere sebe da su upravo oni najbolje rješenje za organizaciju, društvo, i da svako drugo rješenje je lošije, pogrešno, čak zlonamjerno. Izvukao sam pouku za sebe: ne treba se predugo zadržavati na istoj poziciji jer ona ovlada čovjekom da čovjek nije toga ni svjestan.
Kada neko dobije podršku za mandat on je prijateljski raspoložen, ali kada ne dobije podršku za sljedeći – gotovo u pravilu možete računati na gubitak tog prijateljskog raspoloženja. Stoga kod dodjele mandata, bilo oni koji su dobiveni na izborima ili imenovanjem, bilo da na njih utičete neposredno ili posredno, nema prijateljstva nego interes. Onaj ko se kandiduje, njegov interes je očigledan bar na pojavnoj ravni u pogledu funkcije na koju želi doći. Ostaje da se definiše interes organizacije, društva. Oni koji utiču na dodjelu mandata su obavezni o tome voditi računa. Potrebno je postaviti jasna očekivanja organizacije i društva od nosioca mandata. Koje ciljeve u četiri godine treba dostići, i koja prava može po tom osnovu koristiti. To mora biti jasan ugovor između onog ko dodjeljuje mandat (vlasnici) i onog ko ga preuzima (zainteresovani kandidati). Vlasnici javnih ustanova i preduzeća su građani, odnosno društvene institucije kao što su općine, kantoni, entiteti i država u slučaju BiH. U ime građana, i ovih institucija, tu ulogu vrše organi vlasti. Mandat u organima vlasti se dobiva od građana putem izbornog procesa. Mandat u javnim ustanovama i preduzećima se dobiva od vlasti. Stoga vlast mora imati jasan i transparentan prijedlog ugovora za svaku funkciju koju popunjava konkursom. U tom ugovoru, koji treba predočiti javnosti, treba da stoje obaveze i prava, nagrade i sankcije. Oni koji neposredno utiču na dodjelu mandata trebaju ovo osigurati. A oni koji posredno utiču na dodjelu mandata (organi političkih stranaka) trebaju dati podršku svom kandidatu za koga smatraju da može ispuniti gornje obaveze. Time bi se krug odgovornosti, obaveza i prava zatvorio na ispravan način a javnost mogla pratiti dosljednost nosilaca političke odgovornosti kroz izborni proces, nagrađujući ili kažnjavajući sudionike po osnovu rezultata a ne po osnovu općeg ambijenta optuživanja i konfuzije.

Fuad Šišić
Raduša bb
7460 Tešanj