TESANJ.NET stranica grada
Poseban od prvog udisaja
Devedeset kilometara jugozapadno od Brčkog živi Ismar
Krdžalić, hrabri mladi čovjek koji je unatoč cerebralnoj
paralizi, ostao pozitivnog duha. Njegova najveća ljubav je
pisanje, te je 27. decembra 2012. godine objavio svoj prvi
roman pod nazivom „Poseban od prvog udisaja’’, čiji je cilj
da čitaoci obrate pažnju na osobe poput njega. Govoreći o
razlozima za ovakav naziv romana Ismar kaže: „Prije svega,
poseban se odnosi na mene, zato što sam rođen s posebnim
potrebama, a i zato što mislim da su svi ljudi posebni.’’
Njegov cilj je da razbije predrasude da su osobe s posebnim
potrebama ponižene u odnosu na ostale, čime se inače bavi
kroz svoje priče pokazujući jednakost među ljudima. Ovaj
Tešnjak, čija je prva knjiga privukla pažnju čitatelja, planira
da prevede knjigu na njemački i engleski jezik zbog prijatelja
koji se interesuju za njegov rad, a koji ne znaju bosanski
jezik. Međutim, Ismarov entuzijazam ne završava tu. On
piše i svoju drugu knjigu, koja će biti sastavljena od priča
s njegovog bloga, koji se nalazi na web portalu tesanj.net.
Knjiga će izaći pod naslovom „Gram prijateljstva’’, po jednoj
priči s bloga. Početak Ismarove životne priče nije bio lak.
Ismar je rodjen sa sedam mjeseci, s cerebralnom paralizom,
ratne 1992. godine. „Dugo vremena nisam shvatao da sam
na bilo koji način drugačiji od ostalih, jer sam bio okružen
ljudima koji su se prilagođavali mojim mogućnostima. Dugo
nisam hodao, te su se oko mene rođaci ponašali kao da i oni
pužu kao ja, a ja sam bio sretan, misleći da i ja mogu hodati.
Kada sam krenuo u školu, nisam znao šta se tamo radi. Tada
sam shvatio da sam drugačiji od ostalih. Imao sam sreću
što sam imao učiteljicu koja je imala razumijevanja, koja se
trudila uključiti me u razne aktivnosti kako se ne bih osjećao
zapostavljenim. Dugo je vremena trebalo da naučim držati
olovku u ruci. Moj razvoj je bio u zakašnjenju. Kada sam
počeo čitati, počeo sam sustizati i ostale učenike. Paralelno
s čitanjem došla je sposobnost da osmišljavam svoje priče,
što mi je olakšalo razvijanje prijateljstava. U osnovnoj školi
pisao sam kako bih si ispunio vrijeme, a uopće se nisam vidio kao pisac. Nije meni bio problem to što sam drugačiji od ostalih, već mi je bio problem dokazati
da zapravo mogu biti kao i ostali.
Djevojka s nadnaravnim moćima
Problem je bio u meni, jer sam mislio da ne mogu
učestvovati u svim aktivnostima u kojima drugi mogu. Kada
sam se prijavio u gimnaziju, na spisku s rezultatima sam
bio devedeset treći od devedeset prijavljenih, te je tada
mama nastupila „muški’’, kao više puta u životu. Morao
sam dostaviti svoju školsku diplomu i nalaze od doktora.
Smatram da moji nalazi, kakvi god oni bili, ne mogu dokazati
šta ja imam u glavi. Mama je moja najveća podrška, ona
zna ono što drugi ne znaju. U gimnaziji je došlo prvi put do
toga da skupim dovoljno hrabrosti da kažem ljudima čime
se bavim, jer nikad nisam volio matematiku i brojeve. U
osnovnoj školi napisao sam priču o djevojci s nadnaravnim
moćima, pa je polahko sveska s tom pričom počela da
kruži razredom. Na moje priče je utjecalo i čitanje Harry
Pottera’’, kaže Ismar koji je ovime ukratko opisao svoj život
s cerebralnom paralizom.
Prve dvije godine gimnazije Ismar se nije mogao posvetiti
onome što najviše voli – pisanju i jeziku. „Nikad mi nije
trebala dijeta; kad bi bila pismena iz matematike, to bi mi
već bilo dovoljno da smršam’’, šaljivo govori Ismar. U trećem
razredu gimnazije Ismar je izabrao jezički smjer i došao na
„svoj teren’’. Tada se opet vratio period kada su njegove
priče kružile po razredu i stekao je hrabrost da kaže da se
bavi pisanjem. Priče nisu bile autobiografske, već o raznim
temama. Na inicijativu profesorice maternjeg jezika počeo
je pisati o sebi, te je tako počela nastajati njegova prva
knjiga.
Optimističan pogled
„Nakon završetka srednje škole nisam upisao studij.
Trenutno nemam dovoljno uvjeta da studiram jer sistem
visokog obrazovanja nije dovoljno prilagođen invalidima,
a s druge strane i zbog finansijskih razloga, jer je mama
nezaposlena i morala bi da živi sa mnom tamo gdje odem
na studij jer ne mogu sve da radim sam’’, priča Ismar.
Pisanje mu je pomoglo da na svijet gleda optimističnije,
shvatio je da fizička ograničenja nisu mjerilo koliko neko
može postići. „Danas govorim ljudima da nisam postao
pisac zato što imam posebne potrebe, jer i da mogu hodati,
hod mi ništa ne bi pomogao da budem bolji pisac. Unutar
čovjeka se jednostavno rodi ideja. Nekad je dovoljno da
vidim komadić papira na stolu i da na osnovu toga osmislim
priču’’, kaže Ismar.
Senzibilan na probleme invalidnih osoba, najviše voli da piše
o položaju osoba s posebnim potrebama, na način da kroz
priče uplete stav da svi zapravo imamo iste potrebe.
„Ponekad pišem o mahalskim pričama, zato što svi vole te
mahalske priče i tračeve. U jednu ruku čitaoce podstičem da
se vrate sami sebi’’, kaže Ismar.
Ismarov naredni izazov bi bio snimanje dokumentarnog
filma na temelju njegovog prvog romana. Ovaj pisac,
bujne mašte i kreativnih ideja, ima prijatelja koji se bavi
profesionalnom fotografijom, te je moguće da će se
desiti iznenađenja na promociji njegove sljedeće knjige.
„Smatram da se moje mahalske priče mogu pretvoriti u
stand-up komediju. Nikad ne bih dopustio ekranizaciju
svoje knjige, jer se više bazira na emocionalnu stranu, nego
na rad’’, kaže Ismar.
Najveća inspiracija ovog Tešnjaka su ljudi oko njega.
Dovoljna je samo jedna riječ koja će ga pokrenuti da
stvori priču. „Na primjer, priču Gram prijateljstva, po kojoj
ću nazvati svoju drugu knjigu, posvetio sam najboljem
prijatelju zato što je jednom prilikom putem facebooka
rekao da oko sebe gradi zidove, što je meni bila inspiracija
za priču. Iz ove priče, nastao je i moj najpopularniji citat:
Dobro je praviti zidove, ali se uvijek trebaju ostaviti vrata da
prave osobe uđu u tvoj život’’, ushićeno kaže Ismar.
Ismar je sretan kada njegove priče potaknu ljude na
razmišljanje. Govoreći o ovome Ismar kaže: „Ima jedna
priča koja je u zadnje vrijeme doživjela veliki uspjeh na
blogu Invalid u ljubavi, istinita priča o mojoj prijateljici
koja je rođena s invaliditetom. Bila je u vezi s momkom
tri godine, ali oni su to morali kriti zbog njegove porodice.
Sama je prekinula tu vezu jer je bila dovoljno jaka da samoj
sebi prizna da to nije to. Priča govori kako nas prilikom
odabira prave osobe većinom pokreće ono što vidimo, a
ne što osjećamo. Možda će on uvijek imati strast, a ona
možda i neće, ali će svoju ljubav uvijek nositi unutar sebe.
Priča je za 24 sata imala preko 1000 pregleda, čak je u
jednom momentu pala cijela internetska stranica zbog
preopterećenosti. Moja prijateljica, koja me je inspirisala da
napišem ovu priču, je napisala pjesmu K’o u bajkama koju
je otpjevala grupa Erato, s Nerminom Puškarom i Almasom
Smajlovićem.’’
Povratak vjere u život i uzori
Ovaj pisac smatra da je knjiga „Poseban od prvog udisaja’’
knjiga svih nas. Najnoviji blog nosi naziv „Sebi najbolji,
dovoljno dobar drugima’’, govori o njegovoj krizi kad
je pomišljao čak i na suicid. „Mislio sam da koliko god
doprinosim društvu, da mi se to ne vraća. Tada sam došao
do Nika Vujičića, koji je porijeklom iz Srbije, a živi u Australiji,
te je karakterističan po tome što nema ekstremitete. Ipak,
on pliva, hoda, briše pod, radi sve što i drugi ljudi rade, drži
motivacijske treninge, govoreći o vjeri na praktičan način,
koristeći vlastiti primjer. Njegova priča me dosta ohrabrila,
jer sve što nam se loše dešava ima neki svoj razlog, samo
što nam on nije odmah jasan’’, kaže Ismar.
Ismarova knjiga je do sada promovirana u Tešnju i Maglaju.
U drugim gradovima nije, jer se ne bi isplatilo ukoliko ne bi
prodao dovoljan broj knjiga. Volio bi da neka knjižara otkupi
određeni broj knjiga, onda bi znao da ima nešto od svog
rada. Na nivou općine kupljeno je oko 500 knjiga. Knjiga ne
govori samo o problemima osoba s posebnim potrebama
nego se svako može pronaći. Ismar kaže da većina ljudi
plače kada čita knjigu. „Ljudi doživljavaju knjigu emotivno, a
ja nekad osjećam kao da knjiga nije moja. Knjigu sam pisao
tri godine i za te tri godine tri puta sam počinjao ponovo’’,
govori Ismar. Ističe i da osjeća određenu zavist nekih pisaca
koji pišu duže od njega, ali koji nisu ostvarili uspjeh kao on.
Ipak, često pomisli da bi volio da nikad nije ni napisao ovu
knjigu, da mu se sve ovo nije ni desilo. Voli da radi recenzije
knjiga, a nekad piše i pjesme.
Uzora u pisanju nema i trudi se biti drugačiji od drugih.
Kaže kada bi ga pozvali da bude u nekom društvu pisaca,
on bi to odbio, jer bi se tako osjećao posebnim. „U slobodno
vrijeme češće pišem, nego što čitam. Ne volim trendove u
književnosti, kao što je na primjer erotični roman 50 nijansi
sive. Na osnovu ovog naslova, napisao sam blog 50 nijansi
ljubavi, što je šokiralo ljude, jer me oni vide u previše dobrom
svjetlu od onog u kojem ja jesam, a ja volim razbijati ljudske
predrasude. U tom blogu pisao sam o vanbračnoj zajednici,
te sam to nazvao bračni/a volonter/ka. Shvatio sam da je
pola dobre priče u naslovu, te se trudim dati što zanimljiviji
naslov. Tužno je kada trebam na humorističan način pričati
o nečemu za što mislim da je negativno u našem društvu, a
to ljudi vole’’, zaključuje Ismar.
