Međuljudski odnosi

“Svatko može biti ljut. To je lako.

Ali biti ljut na pravu osobu, do pravog stepena,

u pravo vrijeme, s pravim razlogom i na pravi način – to nije lako“

Aristotel

Nijedna osoba na svijetu nije stvorena da bi živjela sama. Tako nam je i biološki i sociološki određeno, da živimo i dijelimo svoj život s drugim osobama. Međuljudski odnosi su prisutni gdje god se nalazili, u porodici, na poslu, u školi, na pijaci, u čekaonicama, u mahali, ulici, mjesnoj sredini, kompaniji, općini, državi, svijetu, poznavali mi osobu ili ne. Postoje razni načini kako uspostaviti međuljudske odnose, ali i kako te odnose porušiti.

Neki ljudi kada im se približite to pokušavaju pod svaku cijenu iskoristiti u svoju korist. Stoga kada onaj drugi uoči da netko previše vuče na svoju stranu, tada taj odnos doživljava kraj! Jednostavno postoje osobe koje iskorištavaju energiju drugih, to su osobe koje samo žele primati, bez bilo kakvog pokušaja da daju nešto što će koristiti drugima. Ne treba očekivati da se takva osoba skloni, nego to jednostavno treba učiniti onaj drugi. Smatram da ne treba gubiti svoje dragocjeno vrijeme na takve osobe, nego ga treba posvetiti onim osobama koje to zaslužuju svojim nastupom prema drugima!

Kada ulazimo u međuljudski odnos s nekom osobom, mi tu osobu ne smatramo objektom koja nam služi za zadovoljenje onoga što nam treba, već nastojimo poštovati jedan drugoga, nečije potrebe, želje i osjećaje. Takav odnos je komunikacija koja se događa kao temelj za suosjećanje, poštovanje, uvažavanje i ljudsku toplinu i dobrotu. Svaka osoba bi trebala poznavati samu sebe i imati svoju slobodu. No čovjek nije rođen kako bi svoju slobodu prilagodio samo sebi, već i drugome. Svijest se može izgrađivati svaki dan unošenjem reda, ljubavi, pažnje i prioriteta u životu. Dakle, druge osobe su nam važne, a to izražavamo kroz svoje postupke, međuljudske prijateljske, porodične ili kolegijalne odnose.

Ispravan put međuljudskih odnosa je širok i poznat – on vodi ovosvjetskoj sreći i ljepotama na drugom svijetu. Mnogi se pozivaju da njime idu. Na njemu postoje jasni znakovi i onaj ko ih prati ne može zalutati. Uglavnom dominiraju znakovi obavještenja o Božijim blagodatima, ima i znakova upozorenja, a tek je mali broj znakova zabrane. Na ispravnom putu ima i zapreka koje se moraju savladati. Te zapreke su iskušenja za putnike. Što je veće, u ime Boga, savladano iskušenje, time je veća nagrada na kraju putovanja. Putovanje traje onoliko koliko Uzvišeni Bog hoće. Nije važno koliko se puta pređe – važno je slijediti jasne znakove.

Svaki putnik, ma kojim životnim putem hodio, uglavnom ima saputnike. Na ispravnom putu svi se međusobno pomažu, uživaju u Božijim blagodatima, podsjećaju jedni druge na znakove upozorenja i zabrana, olakšavaju jedni drugima savladavanje prepreka, podsjećaju jedni druge na veličanstvenost cilja… U takvom društvu putovanje je znatno olakšano. Ukoliko je saputnik duševno slijep, ili nemaran, ili zlonamjeran, ili pohlepan, ili zavidan, ili svadljiv, ili nema jasnu predstavu kamo želi stići – putovanje na tom putu može biti usporeno ili zaustavljeno. Stoga je veoma važno koga će se uzeti za saputnike i kakvu komunikaciju imati s njima.

Često je ogovaranje i izmišljanje laži motivirano teškom duševnom bolešću koja se zove zavidnost. Zavidjeti se može na svemu – na izgledu, imetku, ugledu, ostvarenom društevnom položaju, djeci, znanju… U osnovi ove bolesti leži neslaganje čovjeka s Božijom odredbom da neko ima nešto što mi nemamo – a to je, kažu, grijeh. Zavidnost, pored toga što može motivirati poduzimanje određenih negativnih aktivnosti koje su usmjerene prema onome kome se zavidi, uglavnom smeta samom zavidniku. Zavidnik nema mira, neraspoložen je, ozlojeđen… Zavidnost dovodi u pitanje opstojnost dobrih djela zavidnika, jer je Božiji poslanik, a.s., rekao da „zavidnost uništava dobra djela kao što vatra uništava drvo“.

U svađi se ne biraju sredstva da se ponizi protivnik. Svađa je uglavnom usmjerena na vrijeđanje ličnosti protivnika a ne na rješavanje konkretnog problema. Nju uglavnom prati netolerantnost, drskost, arogantnost – sve negativna svojstva. Na naše međusobne odnose negativno utječe i arogantnost, nadmenost i grubost. Ljudi sebi umisle da su naročiti vrijedni – zbog imetka, položaja, znanja. Ko je to imućniji od Svevišnjeg Boga, ko to ima veću vlast od Svevišnje Boga, ko je to znaniji od Svevišnjeg Boga –  sigurno niko, pa se On, Uzvišeni, opet oslovljava sa Halim – Blagi.

Mudri Lukman savjetuj svoga sinčiča:

„Ne hodi po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti ni brda u visinu dostići“.

Treba se čuvati sumnjičenja, prisluškivanja jednih drugih i uhođenja jednih drugih, i zavidluka jednih drugima, i mržnje jednih prema drugima. Čovjek je čovjeku brat, ili bar polubrat, i ne bi trebao da mu čini nepravdu, da ga ostavlja na cjedilu, i da ga ponižava.

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj