Prijatelj

“Meni nije potreban prijatelj koji se u svemu slaže i na sve klima glavom,

jer to isto moja sjena može da uradi još mnogo bolje.”

Plutarh

Dana 29.08.2013. godine u 00:51 sam primio poruku: „Selam Predsjedniče, kuću su mi razvalili tvoji prijatelji. Hvala vam za sve.“ Pročitam poruku i čudim se. U prvi mah se pitam: šta ovo znači? Poruku sam dobio od čovjeka za koga ne bih mogao pretpostaviti da će mi takvu poruku poslati. Mislim, moji prijatelji ne razvaljuju kuće ako se radilo o fizičkoj destrukciji. Ali na čemu mi se uopće zahvaljuje ako se radilo o ma kakvoj destrukciji? Da li prva rečenica ima simbolično značenje ili druga, sarkastično?

Prva: kuću su mi razvalili, ili druga: hvala vam na svemu. Ne mogu obje rečenice, ovako napisane, imati puni smisao jer nema logike. A onda mislim, kakva logika? Ako je čovjek bio u nekoj ljutnji, a ovih dana je mnogo takvih, kako mogu očekivati logične poruke. Mnogi to rijetko koriste i kada nisu ljuti, a kamoli u ljutnji, u nemiru, u općoj sumnjičavosti prema svakome ko bi uopće mogao biti sumnjiv. Ne zato što je neko sumnjiv, nego zato što bi to mogao biti.

A onda još jednom pročitam, pa još jednom. Naslovio je poruku sa: Selam Predsjedniče. Opet se čudim. Ono što slijedi poslije toga opet nije logično. Selam ili neka je mir Božiji a poruka izaziva nemir. Poslana je u 00:55, dakle poslije ponoći. U to „gluho doba“ se šalju poruke samo ako je u pitanju požar, ili smrtni slučaj, ne daj Bože. Uz to kao da pošiljalac poruke ne zna da predsjednik nema prijatelja. Predsjednik ima saradnike, sugrađane, kolege a Fuad ima prijatelje. Predsjednik je funkcija koja se trenutno obavlja, ali se niko ne bi trebao pretvoriti u funkciju (iako ima onih koji umisle da će ostati do smrti na istoj). Da ne govorim o tome da predsjednik nema nikakvih ovlasti u vezi sa piranjima bezbjednosti.

I tako dok razmišljam, mislim kako mu je možda kuća obijena, dakle lopov ušao u kuću. A lopovi kada ulaze u kuću oni razvaljuju vrata, ili prozor, ili samo brave ali šta god da urade to je razvaljivanje jer lopovima to dođe kao zanimanje. Opet, ako se to stvarno dogodilo, pa nas dvojica se dugo godina poznajemo, mnogo puta smo sjedili zajedno i on bi mogao znati da ja nemam prijatelja među lopovima. Ili on zna nešto što ja ne znam o mojim prijateljima, ili je on nešto čuo o mojim prijateljima što ja nisam, ili on misli nešto loše (a što ja ne mislim) o svojim prijateljima.

Ako je prvo u pitanju, onda bi morao znati ime i prezime onog o kome nešto zna, a nikako zbog jednog ili dvojice ili više njih, okaljati sve. Ali kako bi mogao znati ko je to uradio odmah nakon što se događaj dogodio?! Jedino da je lopov uhvaćen na licu mjesta, ali to nije bio slučaj. To me podsjetilo na priču iz romana Proces, u kome poznati pisac Franc Kafka obrađuje pitanje krivice. Iako lik iz romana Jozef K. nije ništa skrivio, njegova krivica se sama razvija tokom romana. Prirodno je i to da stražari pred njegovim vratima tvrde da su oni samo najniži službenici koji ne znaju ništa o njegovom hapšenju, ali se krivica, kako kaže jedan od njih, podrazumijeva već samim njihovim prisustvom. Nikada država, već je rečeno, ne traži krivicu u stanovništvu – krivica nju privuče. Dakle, krivica ne postoji, ona evoluira. Za krivični postupak nisu potrebni dokazi, oni mogu nastati u samom postupku, krivica nije datost – ona nastaje. Iz ove priče i primljene poruke, vidio sam kako bi se stražari – policajci mogli pojaviti pred kućom mojih prijatelja, i bez dokaza, jer dokazi nisu ni potrebni. Uostalom, već su dolazili pred njihove kuće.

Ako je drugo u pitanju, onda bi morao provjeriti to što je čuo, jer živimo u okolnostima u kojima je postalo uobičajeno prenošenje tuđih riječi, dodavanje i preuveličavanje, izmišljanje i nemar, dodavanje značenja  prenešenim riječima koje one izvorno nemaju, svojevoljnoj interpretaciji tuđih riječi. Čovjeku je dovoljno laži samo da prenosi sve što čuje, prenešeno nam je od Poslanika a.s. Dvojica se počnu optuživati a treći podmeće, ubacuje, likuje dok prva dvojica istrajavaju do „posljednje kapi krvi“. A taj treći je šejtan (vrag, sotona, đavo) ili njegov bliski rođak makar bio i u ljudskom obliku.

Ako je treće u pitanju, pa valjda možemo misliti različito a da to nikoga ne ugrožava? Ili smo se vratili na to da je samo jedno mišljenje ispravno, a sva druga su pogrešna. Treba razlikovati znanje, informacije i mišljenje. Činjenice su temelj ispravnom mišljenju da bi se došlo do validnih informacija.

Onda kažem samom sebi: možda se to nije ni dogodilo. Možda se ništa nije dogodilo, i možda ja i nisam primio ovu poruku. Tako je, to je najbolje. Najbolje da mislim kako se ništa nije dogodilo. Svejedno je prošlo i kakve koristi od onog što je prošlo. Ono što je prošlo je samo san a ono što je ostalo je samo lažna nada. Čitao sam neke knjige u kome se govori kako je naš život odavno prošao, u nekom drugom prostoru i vremenu, ili može biti u nekom vanvremenskom i vanprostornom stanju. Ništa se tu ne može promijeniti. Proći ćemo još jednom sve to u ovom vremenu i prostoru, da još jednom pred samim sobom i pred svima potvrdimo svoju ljudsku nepromišljenost, svoj neizlečivi egoizam, i svoju strast (pored drugih, pozitivnih i negativnih stvari). I svi sve to gledamo i svjedočimo. Još je ostalo da vidimo i posvjedočimo da postoji pokajanje, a pokajanje će biti primljeno od onih koji su dobri. Pa imali onih koji dobri ne žele biti?

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj