Nafaka

„Čovječe, ne možeš promjeniti rok određenja,

niti možeš izgubiti svoju nafaku, a i uzeti nafaku drugome!

Čemu onda mučno naprezanje i ubijanje duše?!“

Hasan Basri

Slušao sam priču o tome kako su dva čovjeka vodila raspravu o tome šta je nafaka. Jedan od njih je tvrdio da ono što je Uzvišeni Stvoritelj odredio nekom za života na Zemlji to će njemu pripasti makar ništa ne poduzimao, a drugi je tvrdio da se svako mora potruditi za to što mu je propisano. U raspravi dođoše do opklade u kojoj prvi pristade da ode u pustinju sa hranom za jedan dan, i da se neće vraćati dok ne dobije nafaku koja mu je propisana, kako bi dokazao da je u pravu. Inače, neće se ni vratiti iz pustinje. Drugi čovjek pristane na to.

I tako, prvi se uputio u pustinju, i nakon dana hoda, sjede pod neko stablo i ulogori se. Polahko je trošio od hrane i vode što je imao, ali treći dan ostade bez ičeg. Nakon toga prođe dan, dva, tri a nigdje nikog. Čovjek je već onemoćao sve dok nije pao u nesvijest. Nakon toga je naišla karavana, i polahko su čovjeka oporavili, te je ovaj došao sebi. Kada se napio vode i jeo, pita ga vođa karavane odkud se on tu zatekao, a ovaj mu čovjek tada ispriča svoju priču. Nakon toga vođa karavane naredi da ovog čovjeka svežu za drvo i udare mu dvadeset batina. Čovjek zapomaga kako nije ništa skrivio i zašto bi ga batinali? Na to će mu vođa karavane: Ja dvadeset godina vodim karavanu kroz pustinju, i nikada nisam zalutao. Ovo je prvi puta da sam promašio put, a sada vidim da je to zbog tvoje nafake.

Ne znam je li priča istinita ili je izmišljena, ali u svakom slučaju ovakva rasprava oko nafake je nepotrebna i beskorisna. Čovjek nije ptica, čovjeku je dato veliko dobro, i čovjek bi bez sumnje trebao znati, zahvaljujući tome što mu je dato, šta mu je činiti. Svakom čovjeku je dato ono što treba svima, a svima nije dato isto. Ali svaki čovjek ima i najveće neprijatelje: prvo svoju strast, a zatim šejtana (vraga) kome je dato vremena do Sudnjeg dana. Strast počne voditi čovjeka u pogrešnom smjeru, pa najveću ljudsku ljubav veže za sebe: za kapital, za vlast, za igru i zabavu. A šejtan potiče na pogrešan put, kao i na zavist. Pa ako je neko stekao kapital, drugi mu zavide, nastoje ili da ga prestignu ne birajući sredstva ili da mu naštete pa da ovaj ima manje. Dogodi se i to da čovjek dobije vlast, ali hoće i kapital, ili stekne kapital ali hoće i vlast. Razgovaram prošle sedmice sa jednim vlasnikom kapitala o ovome, i on mi reče: Vjeruj mi, nijedan privatnik nema potrebe da se bori da uđe u vlast. Sve što mu treba od vlasti može kupiti novcem. I ne samo ovdje u BiH, nego i u Srbiji, Hrvatskoj, Austriji, Mađarskoj,… gdje god hoćeš. Sve se rješava parama. Nakon ovoga sam zašutio, ostao sam bez riječi, bolje kazati – bez daha. Osjećao sam da govori ono što se dešava u stvarnosti, ali taj osjećaj me guši.

Jesu li pare najveća vrijednost kojima se sve može riješiti? Pare, novac, što samo po sebi nema nikakve vrijednosti postalo je mjera rješavanja društvenih odnosa? Onaj ko ima pare – ima rješenje, onaj ko nema, ili ko nema mnogo para, moraće čekati, boriti se, nadati se? Imati pare – kako to nužno i ružno zvuči. Ali nemati pare u ovim okolnostima zvuči ružnije, nemoćnije.

Ipak to nije pravo pitanje, ili bolje reći to nije kompletno pitanje. Kompletno i pravo pitanje jeste na koji način pare zaraditi, a ne koliko para zaraditi? Na ispravan ili pogrešan način, na dopušten ili nedozvoljen način, na halal ili haram način? Ako se novac zaradi na ispravan, dopušten, halal način on kao takav neće postati vrijednost nego će ostati sredstvo u rukama onog ko ga posjeduje. Ako je onaj ko ga posjeduje imao sistem vrijednosti koji ne stavlja na prvo mjesto koliko će novca zaraditi nego kako će ga zaraditi, onda će taj isti sistem vrijednosti osigurati i njegovu potrošnju na ispravan način. Neće dopustiti i sudjelovati u lancu koji omogućuje nekom drugom da zaradi novac na neispravan, nedozvoljen, haram način. Ili se lanac ispravnog i pogrešnog toliko isprepletao da se više ne vidi razlika? Ako jeste, takav lanac je slab lanac, ima mnogo slabih karika, i nepouzdan je. On je kao takav zamka za sve koji su u njemu, ali i za cijelu zajednicu.

Vidio sam ljude koji su upravljali velikim kapitalom i ostali normalni. Uvijek imam poštovanje prema takvim ljudima jer je to velika stvar. Lahko je čovjeku (koji nema) osuđivati nekog ko ima mnogo i dopustio je da novac vlada s njim umjesto da on vlada s novcem. Ali onaj ko osuđuje drugog ni sam ne zna kakav bi bio kada bi bio u takvoj situaciji. Možda isti, ili gori?! Isto je i sa onima koji imaju vlast. Ima onih koje vlast ne opije, nema ih puno, ali ima. I lahko je osuđivati one koji su se osilili, a onaj ko osuđuje možda bi bio isti, možda gori, to ne možemo znati prije nego što dobije priliku da se pokaže?! Naravno, to ne može biti opravdanje za one koji su se osilili, za njih nema opravdanja, za njih postoji samo nada da će se pokajati i popraviti ali može biti opomena svima drugima da razmisle, da rade na sebi pa kada dođu u sličnu priliku da ne upadnu u istu zamku.

Drugo pitanje je isto tako važno, i mnogo je dilema oko toga. Često mi ljudi kažu kao konstataciju ali istovremeno i  kao pitanje postave: ne može se pošteno (bez veze, bez urgencije, bez pogrešnog, nedopuštenog, haram načina) ništa riješiti!?

Kako me često pitaju i ja često odgovorim: Naravno da može, teško, sa puno odricanja, ali može. Često ne može brzo, preko reda, mimo mogućnosti ali je teško čekati na red kada je potreba brza. Nekada se baš, što narod kaže, otegne a drugi rješavaju preko reda, pa se s pravom ljudi pitaju kako imati strpljenja i gledati sve to. Priznajem, teško. Ali je li moguće izaći iz tog začarenog kruga nepravde čineći nepravdu? Je li moguće pogrešan način ispraviti istim tim načinom djelovanja? Je li rješenje ugurati se po svaku cijenu u autobus u kome su oni koji su na pogrešan način riješili sve probleme, iako autobus ide u provaliju, a putnici to još uvijek ne vide?

Svako mora dati sebi odgovor, a rukovodstvo je obavezno graditi mehanizme kako bi se pogrešan, nedozvoljen, haram način spriječavao. Niko ničiju nafaku neće uzeti, ali svako treba potruditi se i svoju nafaku sticati na dozvoljen, ispravan, halal način.

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj