Religija i država

“Nauka bez religije je šepava, a religija bez nauke slijepa.”

Albert Einstein

 

Za većinu osoba religija je organizirani sistem vjerovanja i bogosluženja koje prihvataju da je Jedan Bog jedini Stvoritelj kosmosa i ljudi, i svega stvorenog. Za druge, religija označava vjerovanje u veći broj bogova, a postoje i osobe koje ne posjeduju neku tradicionalnu vjeru ili religiju, nego prakticiraju neku vrstu vjerovanja na svoj osobni način, nevezano od organiziranih religija, sve do onih koji se izjašnjavaju ateistima.  Organizacije koje se javljaju unutar religije su: crkva, sekte, denominacija, kult i islamska zajednica.

Država je organizirana društvena zajednica ujedinjena pod zajedničkim političkim sistemom. Država, prema međunarodnom pravu, mora imati sljedeće osobine: (a) stalno stanovništvo; (b) definirani teritorij; (c) vlast; i (d) sposobnost da stvara odnose s drugim državama.

Nauka je dala objašnjenja postanka svijeta i čovjeka na Zemlji. Ona ima svoj stav o onome što se događalo ali nije nikada dala dokaz da iza postanka svijeta i čovjeka ne stoji njen Stvoritelj, Jedan Bog, naprotiv. Novim naučno-tehnološkim izumima i proizvodima, nauka je i sama mijenjala stavove koje je prije imala.

Teorija sekularizacije, koja je bila duže vrijeme jedan od najvažnijih modela socioloških istraživanja, u posljednje vrijeme, prema nekim autorima, proživljava duboka osporavanja.

A šta je sekularizam? Postoje li neke “sekularne vrijednosti”?  Kada je bila aktuelna tema o odvojenosti crkve i države u Francuskoj, Jules Ferry, čovjek koji je osnovao sekularne škole, nikada nije kazao da postoje “sekularne vrijednosti”. Uvijek je govorio da sekularni i religijski orijentirani ljudi imaju iste vrijednosti kao što je porodica. U vrijeme kada su sekularisti to podržavali, dakle porodicu, patrijarhalno orijentirani su imali iste moralne postavke. Možda nisu imali ista uvjerenja, ali su imali istu etiku. Ali sloboda govora nije sekularna vrijednost. Ataturk, Staljin, Tito i drugi su bili državnici – sekularisti, ali nisu podržavali slobodu govora. Stoga sekularizam nije ideologija, nego više faza društvenog razvoja odvajanja crkve od države. Tako govori professor Oliver Roy, i tvrdi da je odvajanja religije od politike preduslov za demokratiju.

Odnos politike i vjere, tj. relogioznosti, tema je koja nikad nije do kraja ispričana, koja nikad nije jasno razdvojena. Je li uopće moguće razdvojiti ovakve dvije krajnosti? Treba znati da ovo pitanje i ovu dilemu nije postavio Stvoritelj čovjeku, nego je čovjek sam sebi to uradio. Prije svega, treba uzeti u obzir da je čovjek, koji je odlučio da bira između ovakve dvije krajnosti, istovremeno i političko i religiozno biće, što dovodi do problema koji je ujedno i uslov za rješavanje ove neprekidne debate o prevlasti jedne od te dvije krajnosti. Takvo razmišljanje vodi nas ka pitanju: Koliko institucije religijskih zajednica trebaju, mogu i smiju biti prisutne u političkom životu neke države? Svakako, nije moguće odvojiti jednu instituciju od druge jer su povezane baš onim početnim uslovom, da je čovjek i političko biće (Homo politicus)  i religiozno biće (Homo religiosus).

Treba naglasiti kako uvijek postoji mogućnost napetosti između vjerskih zajednica kao institucija i političke vlasti. Do takvih napetosti dolazi onda kada tendencije jedne od institucija prijeđu u djela i kao takva počinju se nametati nad drugom, a onda druga uzvrati istom mjerom.

Svaka država EU na poseban je način regulirala odnose s religijom. Evropska unija je ostavila u nadležnost svakoj članici pojedinačno da uređuje odnos države i religije. Bez obzira na principe, među kojima je i zabrana diskriminacije na vjerskoj osnovi, evidentno je da status svih religija u pojedinim zemljama nije isti, odnosno pojedine religije su zakonom privilegirane u odnosu na druge.

U BiH nas se često postavlja zabrinjavajuće, upozoravajuće, alarmantno pitanje odnosa države i religijskih zajednica, (pre)dominantnog položaja religije u bh. društvu, ugroženosti sekularnog karaktera bh. države i društva putem vjeronauke u školama i tome slično. I ta pitanja najčešće bivaju postavljena ne samo površno, fragmentarno i sporadično nego i u negativnom kontekstu i s ovim ili onim političkim i, što je još gore, ideološkim „predumišljajem“.

Profesor Dževad Hodžić, u svojoj kolumni u “Oslobođenju” od 24.02.2012. godine iznosi za svaku ozbiljnu i relevantnu raspravu o položaju religije u bosanskohercegovačkom društvu i o odnosu države i vjerskih zajednica moralo bi se imati u vidu da se religija u vremenu komunističkog režima u Jugoslaviji nalazila na margini društvenog života. Mi smo gotovo pola stoljeća živjeli u sekularnom društvenom poretku koji je bio utemeljen na ideološkim postulatima marksizma. Pri tome se ne smije zaboraviti da sa slomom komunističke ideologije nismo imali posla samo s promjenom režima nego i sa promjenom uloge religije u javnom prostoru. Još značajnije je pitanje promjene koncepta javne sfere. U vrijeme komunističkog režima pojam javnosti bio je usko povezan sa samom državom. Država je u stanovitom smislu imala monopol nad sferom javnosti. U procesu demokratizacije našeg društva sada javnost sve više valja razumijevati i konstituirati kao balansirajuću snagu nasuprot državi. Kod nas se i u raspravama o religiji u društvu još uvijek u velikoj mjeri događa sukob dvaju različitih koncepata javnosti: jednog prema kojem se javnost, svjesno ili nesvjesno, manje-više povezuje i podudara s nadležnostima države i drugog prema kojem se javnost pozicionira neovisno o državnoj sferi, štaviše, kao kontrapunkt državi.

U takvoj perspektivi pitanje religije u većini naših rasprava javlja se kao pitanje još uvijek neostvarenog, nepostignutog osnovnog (društvenog) priznanja religije. Religija je odvojena od države. Ili, ako je to preciznije, religija i država treba da budu odvojene. Ali, kako država treba da gleda na religijske zajednice? Treba li država u religijskim zajednicama, s obzirom na njihove legitimne socijalne, karitativne, kulturne, obrazovne i druge sadržaje, poslove i aktivnosti, imati partnere? Ako su religijske zajednice odvojene od države, znači li to da na njih država treba gledati kao na nevladine organizacije? Ako se religijske zajednice kao nevladine organizacije bave socijalnim, karitativnim, kulturnim, obrazovnim i drugim poslovima od društvenog značaja, imaju li pravo, ravnopravno s drugim nevladinim organizacijama, a proporcionalno obimu takvih svojih aktivnosti, na zakonsku, organizacijsku, materijalnu, financijsku i svaku drugu potporu države? To su legitimna, važna i, konačno, prava pitanja za svaku odgovornu raspravu o religiji u našem društvu i o odnosu države i vjerskih zajednica u ustavnopravnom poretku Bosne i Hercegovine.

„Bogu Božje, caru carevo“ poslovica je koja se razvila iz jednog društveno-političkog konteksta ali sasvim sigurno to nije koncept koji je dao dugoročno održiv odgovor izgradnje zdravog društva. Ali to može biti kratki izraz stajališta o odnosu politike i religijskih  zajednica, te udjelu kojim bi one trebale utjecati na politiku u državi. Jasno je da su te svije institucije nerazdvojive, ali mora se znati gdje je granica nadležnosti, ovlaštenja i javne odgovornosti.

Kako piše Erich Fromm u knjizi Zdravo društvo, čovjek je u stalnom ostvarivanju strasti za potčinjavanjem (mazohizam) ili za dominacijom (sadizam) koje nikada ne vodi zadovoljenju. Strasti imaju unutrašnji dinamizam i zato što nikakav intenzitet potčinjavanja ili dominacije (ili posjedovanja ili slave) nije dovoljan da proizvede osjećaje identiteta i jedinstva, sve se više i više za tim teži. Krajnji rezultat ovih strasti je poraz. Iako Erich From ne pokazuje osobno priznavanje Stvoritelja, moram kazati kako je sjajno opisao upravo ono što je Gospodar svih svjetova, Stvoritelj, Milostivi, Samilosni naredio ljudima: ne slijedite svoje strasti jer ćete zalutati, slijedite svog Stvoritelja, pokoravajte se Stvoritelju da se ne bi pokoravali svojim strastima ili drugim ljudima. Ali From ističe kako su ljudi u 19. vijeku učinili da Bog bude „mrtav“ u životu ljudi, tako su ljudi učinili sebe mrtvim u 20. vijeku (s slučaju Balkana sve se dešava sa zakašnjenjem). Ako pod religijom podrazumijevamo monoteizam, onda je religija samo jedna vrsta robe u izlozima. Monoteizam je nespojiv sa otuđenjem i sa savremenom etikom ispravnosti. Monoteizam postavlja kao najviši cilj života test ispravnog življenja, test za konačan obračun koji će se dogoditi nakon života na Zemlji. Borba između monoteizma i idolopoklonstva je upravo borba između produktivnog i otuđenog načina života. Kultura savremenog svijeta je možda prva potpuno svjetovna kultura u ljudskoj istoriji. Ljudi su potisnuli svijest i interesovanje za osnove ljudske egzistencije. Ljudi se ne interesuju za smisao ljudskog života, za njegovo rješenje. Moderni savremeni čovjek polazi od ubjeđenja da nema drugog cilja osim da uspješno investira u život i da se kroz to prođe bez većih nezgoda. Većina vjeruje u Boga i uzima kao činjenicu da Bog postoji. Oni koji ne vjeruju, prihvataju kao činjenicu da Bog ne postoji. U oba slučaja ta se vjerovanja prihvataju kod velikog broja ljudi bez razmišljanja. Ni vjerovanje, ni nevjerovanje ne dovode do neke ozbiljne zabrinutosti. Baš kako to opisuje From: „Bog je pretvoren u dalekog generalnog direktora Univerzuma, čovjek zna da je On tamo, da On upravlja predstavom, čovjek ga ne vidi, ali priznaje Njegovo vodstvo, dok čovjek „igra svoju igru“. Religiozna „renesansa“ možda je najgori udarac koji je monoteizam doživio. Ima li većeg skrnavljenja nego kada se govori o Svevišnjem, kada se uče molitve da bi se od Boga stvorio partner u poslu, da bi se „prodavala“ religija isto kao što se prodaje sapun. Ovako je Erich From pisao o religiji prije 60 godina.

Mi živimo u okolnostima koje nas dovode pred svršen čin, dovode nas pred „gotovu stvar“ kada je u pitanju naš društveni život, a gotovo i porodični. Uspjeh je definiran kroz društveni kontekst ekonomije utemeljene na sticanju profita, finansijski sistem kroz zajmove i kamatu, politički sistem utemeljen na moći i uticaju prethodnog i vojnoj sili kao podršci. Suštinska pitanja šta je ispravno a šta pogrešno ostavljena su religiji, institucijama religijskih i vjerskih zajednica, kao da je dugoročna održivost društva moguća na temelju podijeljenih ličnosti: jedna koja će ostvarivati profit, živjeti od kamata, donositi odluke da bi štitila svoj način života ma šta to značilo i druga, priznavaće Jednog Boga – Stvoritelja cijelog svijeta i svega stvorenog, i povremeno moliti se, tražiti oprost za grijehe i tražiti pomoć od svog Stvoritelja. Kao da Stvoritelj nije dao uputu ljudima šta je ispravno a šta pogrešno u njihovoj zaradi, u njihovim međusobnim odnosima, i kao da čovjek ne bi trebao urediti društveni i porodični život na temelju tih instrukcija. Na žalost, savremeni čovjek misli da je našao formulu u kojoj bi od Stvoritelja uzeo ono što on misli da mu treba, a ne ono što njegov Stvoritelj zna da mu treba. Stvoreno biće se umislilo, osililo, i čovjek demonstrira svakodnevno svoju nezahvalnost. Pitanje je: ima li čovjek snage da se preispita, da prvo sam sa sobom napravi obračun, logičan obračun. Šta je to čovjek zaslužio da bi tražio? Čovjek malo misli ili ne misli uopće da ima dušu, i da iako je ne vidi, ona mora imati svoje mjesto u njegovom životu, privatnom i društevnom. Inače će patiti.

Društvene institucije savremenog društva nisu dugoročno održive. One nisu u stanju da usmjeravaju izgradnju zdravog društva. Liberalna demokratija vodi društvo u igre bez granica. Čovjek nije u stanju igrati te igre a da potpuno ne zaluta. Danas svjedočimo da su mnoge vlade legalizirale ili legaliziraju istospolne brakove, prostituciju, alkohol i droga su odavno postali biznis a kamata (zarada bez rada) i igre sa kursnim tečajevima i berzama postala izvor otimanja tuđeg rada a da se niko ne može tome usprotiviti. Zadovoljenje strasti koje iz tog proizilazi vodi tome da najbolji igrač može zaraditi sedmično više od 100.000,00 eura, a najbolji radnik, na primjer rudar, jedva 1.000,00 eura, ili inženjer, ljekar – nekoliko hiljada eura. To nije ni logično, ni normalno. Više vrednujemo strast, zabavu od korisnog društvenog doprinosa. Da ne govorimo o milionerima i milijarederima koji zarađuju zahvaljujući činjenici da kapital upravlja ljudima umjesto da ljudi upravljaju kapitalom. Dakle, ne govorim o tome da je nemoguće društvene institucije organizirati tako da postoje administracije koje kreiraju pravila naših svakodnevnih odnosa i pružaju usluge građanima, a da u isto vrijeme religijske zajednice budu organizirane kroz odvojene institucije. Ali ne vidim da je moguće naći dugoročno održivo rješenje a da se ne poštuju granice dobra i zla, pravde i nepravde, dozvoljenog i nedozvoljenog, ispravnog i pogrešnog koji je odredio sam Stvoritelj, Onaj koji zna ono što ljudi ne znaju.

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj