Intervencija

Pravda je često puta ljudima teža od nepravde.

narodna

Sjetih se jednog susreta od prije nepune dvije godine. Sreo sam prijatelja. On u autu, ja u prolazu. On zaustavi auto i otvori prozor. Pozdravimo se srdačno. Onda mi on reče: daj molim te da ti ne dolazim ni kući, ni na posao. Pomozi mi da zaposlim onu moju curicu, završila fakultet, odradila pripravnički i sada sjedi kod kuće. Udavala bi se, ali hoće prvo posao.

Velim: sve znam!

Moj prijatelj nastavi: vjeruj mi, došlo mi je do grla. Ne mogu dalje sam. Molim te da mi to riješiš.

Velim: uradiću što mogu!

I zatvarajući prozor, moj prijatelj nastavi sa svojim mercedesom novijeg datuma proizvodnje. On ode, a ja ostadoh da razmišljam. Kontam, Bože Dragi šta je ovo? Ako je do grla došlo onome što vozi mercedes, kako je onima što nisu ni sjeli u njega. Valjda lakše, nisu ni naučili. I razmišljam o mladoj osobi koja je završila studij i čeka? Vjerujem da njoj mercedes roditelja ne znači ništa u pogledu čekanja na posao gdje bi se ona osjećala sigurnijom. Ali šta je sa drugima koji čekaju? Da li se pita iko od onih koji čekaju i traže preko reda da time traže nered? Ili misle da je nered svakako, pa svako za se neka se snalazi?

Ovih dana razgovaram sa drugim prijateljem, on je u prilici da nekog primi kada su mu potrebni novi radnici. Velim, ljudi znaju da smo nas dvojica prijatelji, i misle da ćeš ti zbog tog našeg prijateljstva zaposliti nekog koga ja preporučim. Pitam ga, ako bih tražio od tebe takvu uslugu svaki put, kako bi ti reagovao? Imaš li neke kriterije, kako odlučuješ?

Prvo što mi je moj prijatelj odgovorio, onako otvoreno i iskreno, kako to inače prijatelji veoma rijetko čine: najbolje je da se nas dvojica posvadimo, i tako riješimo makar tvoj problem. A, brate, dugo smo i bili prijatelji. Nije to danas nešto čime se ljudi ponose. Vidiš i sam da zbog prijatelja možeš imati samo više problema.

Baš sam se onako lijepo nasmijao, a on će: eto vidiš, nisi se odavno tako lijepo nasmijao. Tome služe pravi prijatelji, da čovjeka oraspolože, a ne da mu stavljaju na teret ono što on ne može riješiti. Ja sam ti pravi prijatelj kada ti ovo kažem. Ja primam koga ja hoću, a ne koga mi prijatelji preporučuju. Ali nije problem da mi daju preporuku, i ti svakako. Samo znaj da i ja vodim računa koga primam. Prije svega zbog posla koji treba raditi, a onda gledam kome je preče. Nisam nikada ni od kog ni kahvu popio pa zbog tog nekog primio. Ima izuzetaka, ne kažem, baš onako ponekad iz nekog obzira, iz nekog razloga, ne gleda se na neki red. Ali to kod mene sigurno nije pravilo.

Razmišljam, i nemam razloga da mu ne vjerujem. Primjera je mnogo, iskustva su različita, ali opći utisak onih koji traže posao je da bez jake preporuke, veze, ne ide.

Onda razgovaram sa još jednim prijateljem. Velim, od mnogih sam čuo kako si im valjao. Pomogao da se zaposle, završe pripravnički, veoma su ti zahvalni. Znam tvoju spremnost da pomogneš ljudima, ali znaš li da svaki put kada nekom pomogneš na taj način, da si možda nekom odmogao koga i ne znaš. Možda je nečije pravo povrijeđeno.

Najviše me toga strah, odgovori prijatelj. Ali, šta raditi kada se ljudi obraćaju, a očigledno nema nekog reda. Nemaju se ljudi kome obratiti.

Znam, odgovorih, ali pitam te da li tako praviš red ili povećavaš nered? Može li se red uspostaviti intervencijama?

Šuti. I ja šutim. Razmišljam. Intervencijama bi se trebala otklanjati nepravda a ne uspostavljati pravda. Pravda se uspostavlja donošenjem pravila, zakona i propisa, te jačanjem instucionalne odgovornosti javnih funkcionera u provođenju pravila. Naše stanje je zaista složeno. Niti postoje propisi koji preferiraju fer i pravedan odnos prema onima koji traže posao, niti postoje etička ponašanja najodgovornih. Možeš naići na pojedince koji se trude. A za lidera, rukovodioca organizacije od suštinske važnosti je pobijediti sebe u odnosu na red, na minimum etičkih kriterija. Kriteriji, pravila, koja se učine javnim i transparentnim prvi su korak ka tome. Da svako može, ko želi i hoće, vidjeti gdje mu je mjesto spram tih kriterija i pravila. Ali ključ je u rukama rukovodstva. Rukovodilac mora naći snage i dati prednost odlukama iza kojih stoje etički kriteriji umjesto osobne važnosti, osobnog značaja, osobnog ustupka ili vraćanja osobne usluge. To nije nimalo lahko. To je veoma teško. Lakše izgeda ponekad brdo pomjeriti, nego to savladati. To mogu znati samo oni koji su bili ili jesu u prilici da donose takve odluke. Ali svi se možemo oko toga malo više potruditi. Malo više razmisliti. Bi li ikome bilo drago da njegovo dijete čeka na posao pet godina, a nečije ni dana? Bi li to mogao ičim opravdati? Organizacije su društveni proizvod, bile one privatne ili javne. Ko to ne razumije, može učiniti dosta nepravde a da nije ni svjestan.

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj