Interview: Enis Bešlagić

Prvi intervju prije 15 godina dao je za “Dnevni avaz”, u kojem je razotkriveno ko posuđuje glas Tinki Vinkiju u dječijoj emisiji “Teletabisi” i od tada je redovan gost medija kako u BiH, tako i u regionu.

Glumac Enis Bešlagić (38) danas je vlasnik impresivne biografije, a o njemu i njegovom talentu govori se u superlativu. U poslu je profesionalac, veliki humanitarac, harizmatičan je, uvijek nasmijan i spreman za saradnju. Rođen je u Doboju, odrstao u Tešnja, živi u Sarajevu, a u Zagrebu ima zajedničku producentsku kuću sa Zlatanom Zuhrićem Zuhrom.

Deset godina

Pamtimo ga po mnogim ulogama, od kojih se, iz humorističkih serijala, ističu Memo iz “Cimmer fraja”, Đenis Đenis iz “Lud, zbunjen, normalan”, Zejnil iz “Vize za bolju budućnost”… Ljubio je Severinu u filmu “Duhovi Sarajeva”, s kolegom Milanom Pavlovićem zabavljao je TV gledaoce vicevima o Muji i Hasi, s kojim je vodio i kviz “Upitnik”, bio je član žirija u “Supertalent šouu”, a zašto je on jedan od najtraženijih bh. “proizvoda”, pokazao je i kroz ulogu Mirona u aktuelnoj seriji “Kriza”.

Bešlagić je uspio i srušiti mit o tome da Sarajlije ignoriraju poznate osobe te da one mogu slobodno šetati pored njih ili ispijati kafu u istom kafiću. Intervju s ovim glumcem bilo je skoro nemoguće napraviti od svih fanova koji ga doživljavaju kao najbližeg prijatelja. Prilazili su mu hvaleći njegov rad, a obavezno bi napravili i fotografiju za uspomenu.

Na prvih pet prilaženja svi smo se smijali i bilo nam je simpatično, a nakon što se to nastavilo, osmjehivao se samo Enis.

– Već deset godina to traje, pogotovo kada sam u tržnim centrima. Ljudi su se identificirali sa mnom kroz tu neku pozitivu. Bitno je da  samo jedan očepi i priđe, onda dođu svi. Ali, nisu to samo djeca, ima tu i odraslih. Kada idem u javni prostor, uvijek sam pristupačan svima i uvijek gledam da sa svima razgovaram. Iskreno, i ja sam se na početku karijere stalno slikao s glumcima na čijim sam filmovima odrastao. Uostalom, ako Ćiro može po dva sata ostati na aerodromu da se slika s fanovima, zašto bi meni bilo mrsko?

A kako reagirate ako taj dan nije baš najbolji za Vas?

– Kada nisam naspavan, onda sam još veseliji. Valjda me od umora spuca još veći smijeh. Ali, bilo je situacija kada sam imao smrt u porodici, konkretno, otac mi je umro prije nekoliko mjeseci. Sjećam se, tog dana sam ga išao posjetiti u bolnicu. Žurio sam, znao sam da mu je to posljednji dan, htio sam se još jednom pozdraviti s njim. Prolazim kroz gužvu, bili su JMBG protesti i taman su se ljudi razilazili, a ja u autu uplakan, tužan i neke žene mi kažu: “Ma ja, Enise, nisi ti s nama na demonstracijama, ti se vozaš.” E to ti je samo dokaz koliko ljudi ne znaju gdje si, šta si, kako si. Raja, kada te sretne u takvim trenucima, kaže: “Daj, šta ti je, što si ti s***ban, šta je bilo *ebote, što si se nafur'o, nasmij se”…

Vratimo se onome u čemu ste najbolji. Za početak, ispričajte nam kako je počela Vaša glumačka priča?

– Završio sam Akademiju scenskih umjetnosti kao jedan od najboljih studenata i moj put je krenuo u Kamerni teatar 55, gdje sam bio stipendista. Bio sam nezadovoljan statusom u tom pozorištu, jer sam većinom dobivao neke manje uloge, a onda je došao poziv da se snima serija “Naša mala klinika”. Trebao sam ići u Sloveniju, ali to nisam mogao uskladiti s obavezama u pozorištu, koje mi nije htjelo dati šest mjeseci ili godinu neplaćenog, što sam tražio. Bio sam prinuđen dati otkaz, a u to vrijeme to uraditi, bilo je nezamislivo. Nisam znao hoće li serija uspjeti, ali sam odlučio pokušati. Kada nemate radnu obavezu koja je sigurna, onda se nađete na ledu i bilo je pitanje hoću li pasti ili ostati, to jeste proklizati. Hvala Bogu, proklizao sam i naučio dobro se snalaziti i preživljavati, a kroz bavljenje ovim poslom, došle su mnoge serije, filmovi, privatne predstave, a bavio sam se i humanitarnim radom. To je sve donijelo nešto kako sam ja i zamišljao moj posao, a to je putovanje i upoznavanje ljudi tako da ja godišnje prolazim ogromnu kilometražu.

Vi ste, dakle, glumac putnik?

– Tačno, ja sam glumac putnik. Već deset godina sam na točkovima, ali hvala Bogu, uvijek su bili gledani projekti koje sam radio.

Poznajemo Vas kao divnu, uvijek nasmijanu osobu, velikog glumca i umjetnika, čovjeka koji je otvorenog uma i razmišljanja. No, ko je, zapravo, Enis Bešlagić?

– Neko ko pokušava u ovom svijetu biti iskren i otvorenog srca. Sve radim iz prijateljstva, uz posao koji volim. Volim da udružujem ljude. Ja sam neko ko pokušava da slavi ovaj život, da bude satkan od predivnih trenutaka. Pokušavam što iskrenije pristupiti životu, a sve probleme koje on nosi, rješavam osmijehom, jer “smijehom strah prekrijem uvijek”, kako bi rekao Dino Merlin. To je jedino rješenje, a sve ostalo vas uvlači u depresiju. I kad god bih rekao da nešto nikada ne bih, život bi me demantirao. Tako da je moj stav “neću nikada”, koji sam imao kao mlad, prešao u “nikad ne reci nikad”. Život baziram na ljubavi i protiv sam svake vrste ubijanja i nasilja. Čovjek sam koji voli, koji ne mrzi. Ljubav je nešto što treba gajiti, jer jedino tada čovjek može biti sretan. To je viza za bolju budućnost.

Mnogo je uloga iza Vas, ali su sve one došle nakon Šemse iz TV serije “Naša mala klinika”. Mnogi smatraju da je ona bila presudna u Vašoj karijeri. 

– Kada nešto radiš pa ti to donese drugu, treću, četvrtu, petu ulogu, onda ti to ostane urezano. “Naša mala klinika” je najrepriziranija serija i uvijek je mnogo gledana. Generacije su odrasle na toj seriji, na liku Šemse, jednoj pozitivnoj ulozi koja je napravila lijepu priču.

Sve uloge koje ste igrali, uglavnom su humoristične pa Vas je skoro nemoguće zamisliti da glumite negativca, kakav je, recimo, Šekspirov Ričard III.

– Vjerovatno bih uz dobar tekst bio i dobar negativac.

Mnogo je projekata iza Vas. Možete li izdvojiti neki koji Vam je posebno drag?

– Prvi profesionalni film “Gori vatra” snimio sam sa Pjerom Žalicom i sva saradnja s tim čovjekom je bila genijalna, a i prvu predstavu u kojoj sam igrao, on je režirao. To je ostalo kao spomenar, lijepo upakovano, i ta saradnja s tim čovjekom sigurno je poseban dio mog života i karijere.

Dosta Vaših kolega se okušalo u politici. Možte li sebe zamisliti u toj oblasti? Kako komentirate političku scenu u BiH?

– Nikad ne reci nikad. Mislim da se ja najviše bavim politikom, da je ja najviše provodim, samo što ta moja politika, nažalost, nema prevelikog odjeka, jer sam ja politički napravio nešto što političari neće nikad. Na moje ime se možete pozvati bilo gdje u regionu i pri tome nećete doživjeti nikakvu neugodnost. Ali, to nekome i ne odgovara. No, kako to izgleda kod nas. Trojica da bi opstala, ne smiju se dogovoriti, dakle, oni jedni od drugih zavise i narod je tu, prema mom mišljenju, smješniji od Šemse kada misli da će im oni pomoći. Kada nekome uzmete 20 godina života i ne možete se dogovoriti s nekim, onda kažete: “Hajde ti probaj, možda uspiješ.” Mi ne da se nismo pomjerili sa mrtve tačke, mi smo se vratili unazad.

Nezavisna produkcija u BiH pokazala se u posljednjih nekoliko godina kao pun pogodak. I Vi imate iskustva na tom polju.

– To je odlična stvar. Mlade kolege shvatile su da više ne mogu biti vezane samo za velike reditelje, koji će uzimati velike honorare, a da se pri tome oni, veoma talentirani glumci, 20 godina voze tramvajem i preživljavaju sa sendvičem. Većina “reditelja” ne želi imati u svojim predstavama poznate glumce, jer kao, odmah će oni tražiti više para.

Čim si ti uspješan, ti koštaš. Oni uživaju da rade s veoma talentiranom djecom koja koštaju veoma malo i uživaju da oni zavise od njih i gledaju u njih kao u nekoga ko će im otvoriti vrata ka boljoj budućnosti. Ja nisam bio taj i smiješni su ti koji bi ti trebali biti uzori. Sve radim transparentno, plaćam PDV, imam firmu, a nisam budžetski korisnik. Ustvari, od države nikad nisam dobio marku i nikakve benefite niti ja to očekujem. A svi su imali nekog hajra od te države, po kojoj stalno se.u, da izviniš.

Već nekoliko godina pripremate  film “Danke Deutschland”, gdje ćete se okušati i kao reditelj. U pitanju je istinita priča koju ste doživjeli kao izbjeglica u Njemačkoj.

– Do sada to nisam uradio, jer nisam imao vremena ni novca, a sada, kako s Nikolom Kojom radim na ovoj seriji, bila je prilika da razgovaramo i o filmskoj saradnji. Njemu se veoma dopao moj scenarij i rekao je da odavno nije vidio bolje ispisane dijaloge. S njim ću ga još  malo doraditi i ući u to što se zove produkcija, a trebala bi biti međunarodna, jer ćemo jedan dio snimati u Njemačkoj.

 Film će biti komedija ili…

– Da, ovo će biti crna komedija, tipična za naše područje u smislu kada ti frajer ispriča nešto što je tragično tad, ali se za godinu smijemo tome. Mislim da se u BiH treba raditi mnogo više filmova komedija, mnogo više tema kao što je “Kriza”. Volio bih da drugačija priča ide iz BiH, ona na koju su ljudi godinama navikli od nas, jer u posljednje vrijeme, nažalost, imamo veoma teške filmske priče.
Kada bismo mogli očekivati prvu klapu?

– Volio bih odmah, ali mislim da će biti tek u novoj godini. U 2013. nisam htio ništa snimati. Nikola Kojo je odavno bio zamišljen da igra neku od glavnih uloga, ali sve zavisi od njega. U glavi imam šta bi on tu mogao odigrati, ali možda mu se neka druga uloga više svidi. Kojo je jednostavan, pristupačan, regionalna i svjetska zvijezda, a opet toliko običan, emotivac veliki.

 Zarađuje za kiflu

Odavno ste osvojili BiH i region, ostaje Vam još Holivud.

– Nemam tih ambicija uopće, nikad ih nisam ni imao, mada imam kolega koji teže ka tome. Moramo imati takav sistem koji će omogućiti našim glumcima da egzistiraju i koji će im omogućiti da budu konkurentni u regionu i u svijetu, a ne da očekuju neku milost od holivudskih zvijezda, da im neko otvori vrata. Neće niko nikome otvoriti vrata niti može, jer naši glumci stvarno jesu super, ali moraš ovdje izgraditi temelje kako treba, a onda otići tamo pa se opet vratiti. Dokaz su glumci koji su radili tamo, dokaz je Rade Šerbedžija, koji je igrao ne znam šta nije pa opet ima koncert u Tuzli i Sarajevu. Čovjek zarađuje za kiflu, on je umjetnik koji radi, a opet tezgari. Treba mu da živi, da preživi. Nije to, kako neki misle, da odeš u Holivud i uzmeš milion, bogami, to nije ni blizu te cifre.

Šta je s autorskim pravima, imate li ikakve koristi kada se repriziraju serije u kojima ste igrali?

– Kad kod nas snimaš sapunice, ti si plaćen po danu ili na mjesečnoj bazi, kao da imaš plaću. Faktički, ja za dan snimim pet epizoda, a nemam nikakva autorska prava kada to televizija vrti i po nekoliko godina i to je ono što me najviše boli. Pjevači se bore za to, nešto pokušavaju, oni će to napraviti, a mi smo ta jedna stoka glumačka, koju će producenti nogom nabiti kad ne budemo imali za kifle. Tako se ponašaju prema starim kolegama koje su nekada bile zvijezde i face, pa sam gledao kako Uroš Kravljača propada, Vlado Jokanović. Svi te vole dok ti ide, a ne d'o Bog da slomiš nogu. Miodrag Petrović Čkalja bio je najveća legenda bivše Jugoslavije, a umro je u najvećoj bijedi. Dok se ne okupimo i ne budemo tražili svoja prava, svi ćemo imati problema.

Imate li u planu nove projekte pored filma?

– Sada u produkciji pripremam kviz šou, dakle, ono što fali na našim televizijama. Moj prijatelj iz Zagreba Joško Lokas ima neke formate koji nisu iskorišteni pa ćemo vidjeti šta ćemo i kako.

Sa suprugom Sabinom imate kćerku Asju i sina Maka. Razmišljate li o daljnjem proširivanju porodice?

– Pa, kada radim te stvari, ja ne razmišljam. Ako bude nafake, bit će.

Ili jesi ili nisi prijatelj

Ko Vam je sve ove godine najveća podrška. 

– To je širok pojam. U mlađim danima to su uvijek roditelji. Naravno da je poslije tu bila i moja supruga, porodica, i naravno da su tu prijatelji koji su mi podrška svakodnevno na kafama. Kako kažu: “Kad se penješ gore, ne zaboravi na prijatelje, jer ćeš ih sresti kada se budeš spuštao.” Tako da ja maksimalno ulažem u prijateljstva. Trebaš biti prijatelj, ili jesi ili nisi, nema polovično.

Veoma mi se sviđa ovo što “Dubioza” radi

Koga preferirate na muzičkoj sceni?

– Ja sve slušam. Nešto čujem, a nešto slušam. Nekada mi nešto što čujem, uđe u uho, a nije to što inače slušam. I, recimo, veoma mi se sviđa ovo što radi “Dubioza”. No, sve zavisi od prilike šta ću slušati. Recimo, kada si u kafani, ne možeš slušati samo Čolu i “Crvenu jabuku”, tu krene od narodne pa kako završi. Turbofolk slušam iz zezancije, analizirajući tekstove, šege radi. Ali, moram priznati da sam imao priliku da poslušam novi album “Miligrama”, koji je veoma dobar. Ne treba nikoga osuđivati što sluša ovu ili onu vrstu muzike, ali možeš osuđivati zašto sluša ovoga ili onoga političara. Brega je neki dan rekao: “Ne mogu da čujem zvuk električne gitare”, možda je dojadila frajeru, on sada voli trube i tu je našao sebe. To je normalno.

Pametno potrošiti novac

Kako komentirate prvi plasman bh. nogometne reprezentacije na Svjetsko prvenstvo i idete li u Brazil?

– Ne mogu sebi to priuštiti, ali ako me neko bude vodio, otići ću džaba. Fudbalska reprezentacija napravila je ozbiljan uspjeh. Hvala Bogu da su i zaradili pa sada ne moraju kukati stalno kako nemaju para. Ali, ta euforija držat će nas još godinu-dvije, nakon čega ćemo se morati vratiti u realnost. Dobili su ozbiljne pare i nadam se da će ih znati pametno i potrošiti, a euforiju sada treba iskoristiti što je moguće bolje.

 

Cijeli dan u pidžami

Gdje idete na zimovanje?

– Nemam planova. Kada sam slobodan, slobodan sam i tada sam većinom kod kuće i odmaram se, pojačam grijanje do maksimuma, samo da je toplo. Nisam neki ljubitelj snijega i zime. Volim otići na planinu i gore piti čaj, a u skijanju se ne mogu zamisliti. Meni je najljepši odmor kada cijeli dan mogu provesti u pidžami, kad osvanem, a ne moram izaći iz kuće. Tako nekada u Zagrebu nemam ni hljeba u kući, ali mi je mrsko izaći i kupiti pa tako gladan jedem neke smokije, jer ništa drugo nemam, ali ne bih izašao napolje nema šanse.

Za dan snimim pet epizoda, a nemam nikakva autorska prava kada to televizija vrti i po nekoliko godina