“ Koliko je neki čovjek vrijedan za svoju zajednicu ovisi, u prvom redu,
o tome koliko su njegovi osjećaji, misli i djela usmjereni na unapređivanje života drugih ljudi…”
Albert Ainstein
Brzo gradimo infrastrukturu a sporo odnose, brzo gradimo puteve, rasvjetu, vodovode i druge objekte a sporo zajednicu, brzo gradimo džamije a sporo džemat. Ovo brzo gradimo je u relativnom odnosu spram sporo gradimo. Posljednjih 15 godina, u javnosti je bilo dosta kritike zbog toga što se grade vjerski objekti a ne grade više fabrike, ali nije bilo kritike šta je sa izgradnjom zajednice. Iako nije imalo smisla uopće dovoditi u konkurentski odnos izgradnju vjerskih objekata i fabrika (jer ne postoji konkurencija između vjerskih objekata i preduzeća: vjerske objekte grade donatori, a preduzeća poduzetnici), ipak smo na javnoj ravni imali ovu pojavu. U isto vrijeme nije bilo kritike u pogledu izgradnje zajednice, u pogledu vrijednosti koje stanovnici trebaju demonstrirati u javnom prostoru, u zajedničkim poslovima i zajedničkim interesima.
Vjerski objekti su dobili savremen izgled i uređenje, vjernici u tom smislu imaju dobre uslove, i to je u redu. Pitanje je šta je s međusobnim odnosima vjernika, kakav je njihov odnos prema drugima, prema okolini uopće. Jesu li svjesni svrhe svog postojanja na Zemlji. Naravno, ne koriste svi vjernici (vjernik u ovom tekstu označava osobu koja priznaje da vjeruje u Jednog Boga) na isti način vjerske objekte, niti u približno istoj mjeri. S druge strane, uslovi u firmama su veoma različiti, kao što su različiti i sami poslovi koje ljudi rade. Više je preduzeća nego vjerskih objekata, i više je uposlenih od onih koji dolaze u vjerske objekte. Bar u Tešnju i prema mojoj procjeni. Istina je, oni nisu razdvojeni, i niti mogu biti, radi se u većoj mjeri o istim osobama. Kombinacije su sljedeće: ima onih koji rade a ne koriste vjerske objekte, onih koji ne rade a koriste vjerske objekte, onih koji rade i koriste vjerske objekte i onih koji ne rade i ne koriste vjerske objekte. Ako napravite evaluaciju uposlenih po nekim vrijednosnim kriterijima odnosa prema poslu: posvećenost, inovativnost, timski rad, discipliniranost, dosljednost, komunikativnost, oslanjanje na činjenice, iskrenost,… onda nećete prepoznati grupisanje po nekoj od kombinacija koje sam naveo. Iako bi trebalo.
Vjernici bi trebali znati, nakon priznanja da je Bog Jedan (Stvoritelj ljudi i kosmosa, svih stvorenih bića), da je Bog slao uputu ljudima i slao poslanike kao primjer kako treba afirmisati ljudski život, te stoga oni imaju zajednički osnov. To znači da bi u javnom prostoru, u zajedničkim aktivnostima, u zajedničkom životu oni trebali imati svijest posebne zajedničke odgovornosti, da su primjer usmjerenosti na unapređivanju života drugih ljudi, na zajednicu. To bi u preduzećima značilo punu podršku savremenim teorijama modernog menadžmenta koje poručuje uposlenim da će najbolje uraditi svoj posao ako pri tome pomognu i drugima da najbolje urade svoj posao.
Ali teško je prepoznati zajednički osnov grupisanja po prethodnom. Ne bih mogao kazati da npr. oni koji posjećuju vjerske objekte su u pravilu dobri radnici, ali ni obrnuto. Taj zajednički osnov se ne prepoznaje ni po nečem drugom: mjestu življenja, polnoj pripadnosti, nacionalnoj pripadnosti, sklonosti ka sportu, muzici i slično. Individualnost nadilazi zajedničku povezanost ali bez cjelovite svijesti o životu. Neki će reći da je to normalno?! Nije to normalno. Ako bi bilo, onda bismo dobili zajednicu genija, ali to se još u historiji ljudskog roda nije dogodilo. Stoga mi je veoma čudno. Pitam se i nemam odgovora. Je li moguće da je uticaj elektronskih medija toliko snažan da razbija zajedničke vrijednosti a ne izgrađuje nove? Ili je decenijama udaljavanje svijesti o Bogu iz javnog prostora udaljilo i individualnu svijest o svrsi ljudske egzistencije? Ili je nešto treće, četvrto,…ko zna? Mnogo je mogućih uzroka! Ili je sve pomalo? Kako god, meni izgleda da je na sceni neka nova zajednica koja je mješavina svega i svačega. Zajednica koja nema ograničenja za pojedince, ali zajednica u kojoj je svaki pojedinac spreman optužiti drugog ili druge za svoj nemir, za svoju tešku situaciju, za svoje stanje.
Nema nikakve sumnje da zajednica danas lakše živi nego prije 50 godina. Razlika je drastična. Ali nije samo razlika u stanju zajednice danas i prije 50 godina, razlika između pojedinaca međusobno je mnogo veća danas nego što je to bila prije 50 godina. Iako nikada nisu (pojedinci) izgledali sličnije. Čudo Božije! Na što će sve izaći, vidjećemo. Naše je da se nadamo boljem, jer Božija milost je iznad Njegove srdžbe. Gospodaru naš, oprosti nam ako smo zalutali, i uputi nas na pravi put.
Fuad Šišić
Raduša bb
7460 Tešanj