Strijela sudbine

“ Kad pogodi te strijela sudbine

ti uzmi i poljubi je

Onaj što ti nju pošalje

zna za tebe šta je najbolje…“

Eldin Huseinbegović

Mustafa Spahić – Mujke, profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi predaje Sociologiju, Povijest islama i Ahlak (osobnost, narav, ćud), govoreći o sudbini na jednoj javnoj tribini u Tešnju je istakao: Mi vjerujemo u sudbinu. Ali u životu ima događaja, trenutaka kada mi sudbinu vidimo. Ja sam ašikovao sa svojom suprugom ali nisam mislio da ću je ikada oženiti. Kada sam je oženio, ja sam vidio svoju sudbinu.

Mnogo je toga što nam se dogodi u životu bez našeg plana, mimo naših ciljeva, želja. Planiramo jedno a dogodi nam se nešto drugo. Nekada su to sitnice na koje ne obraćamo pažnju, nekada su to krupne stvari koje ne mogu proći nezapaženo. Prije skoro 35 godina sam otišao u Sarajevo sa komšijom i školskim drugom Huseinom Alić da upišemo fakultet. On je imao plan upisati mašinstvo, ja studij francuskog i arapskog jezika. Otišli smo prvo do Mašinskog fakulteta u Sarajevu, on je predao zahtjev sa dokumentacijom. Nakon toga smo otišli na Filozofski fakultet ali studentski servis je bio zatvoren. I prva ozbiljna dilema: čekati do sutra ili…? Nakon kraćeg razgovora za Huseinom odlučili smo vratiti se na Mašinski fakultet. Studentski servis je još bio otvoren. Popunim zahtjev i predam dokumentaciju. Kako u to vrijeme za upis na mašinstvu nije bila gužva, primljeni smo obojica. Tako smo zajedno završili mašinstvo pred Olimpijadu u Sarajevu.

Susreo sam mnoge ljude koji se „upinju iz petnih žila“ da bude po njihovom. Ne odustaju od svog plana. Ja sam veoma brzo prihvatio drugu mogućnost. Da li je to bolje ili gore od prvobitnog plana nikada neću saznati. Jednostavno je, nikada se taj prvi plan neće ostvariti. Samo se jedan plan ostvaruje. Nema povratka kroz vrijeme unazad. Zato nisam nikada ni razmišljao o tome šta bi bilo – da je bilo drugačije. Za mene ništa nije moglo biti drugačije. Bilo je kako je bilo.

Ipak istrajnost da se realizuju prvobitni planovi, dostignu početni ciljevi je vrlina. Čovjek treba biti istrajan ali ne treba to činiti po svaku cijenu. Kao općinski načelnik sam primio hiljade ljudi na razgovor. Bilo je raznih situacija, teških dilema i iskušenja s kojim su se građani susrećali. Jedna od njih je bila i školovati dijete bez obzira na mogućnosti. Divio sam se roditeljima koji su bili bez zaposlenja a imali su cilj da njihovo dijete završi studij. To je za mene osobno bio poticaj da sam kroz stranačku kampanju 2008. godine promovirao lokalni općinski cilj: stipendije svima. Ali kada je neko od roditelja znao kazati da će on po svaku cijenu omogućiti svom dijetu da završi fakultet, uvijek sam se pitao šta znači to: po svaku cijenu. Uvijek sam mislio da ne treba ciljeve ostvarivati po svaku cijenu. Čak i u ratu postoje organičenja. Branite se ali ne po svaku cijenu. Ne smijete ubijati djecu i starije, ne smijete masakrirati neprijatelja, i slično. Pitao sam se zar bi neko krao da bi školovao svoje dijete? Čovjek ne bi trebao stavljati sebi teret veći nego što može nositi. Ni djeca ne bi trebala svojim roditeljima stavljati takav teret na leđa. Ciljeve treba dostizati ne po svaku cijenu, nego svim dopuštenim (ispravnim) sredstvima. Ako se ne uspije, onda možemo kazati da nas je pogodila strijela sudbine.

Fuad Hadžimehić