Razgovor na sijelu

Segment iz priče: ”Razgovor na sijelu”, od Muhameda Hilmi Hodžića
objavljene u listu ”BEHAR” 1908./09. vezano za Tešanj

Ovaj Hilmijev rad interesantan je po osobama koje čine sijelo, temama koje su analizirane, ali i veličini svijesti učesnika sijela prema općim političkim gibanjima u tom vremenu. Hilmi je tada bio učenik Gimnazije i kao učenik je prisustvovao sijelima, koja je pomno pratio i poslije sve to kroz priče objavljivao.

Na sijelu su ugledni banjalučani u zrelijim godinama od 35-65 godina različitih zanimanja.

Spominje se određeni: H. Šejh Nedžib ef. a zovu ga: Derviš Salih-Mašinović. Na jednom mjestu pisac kaže: ”Njega bi mogao svak slušati, što no se kaže i gladan i žedan”.

Drugi u društvu bio je hodža Halakić član trgovaca: ”Braća Halakić”. Hodža je obično tumačio vjerska pitanja, ali uz saglasnost šejha.

Treći je bio mlađi hodžin brat- Idriz, koji bi obično razveseljavao društvo svojim dosjetkama.

Četvrti je bio Avdaga Kongo, nešto ozbiljnija osoba koja je obično na postavljena pitanja prvi dao odgovor.

Peti član bio je trgovac – Mujaga Saračević, daidža od pisca Muhameda H.H. Tumačio je austrisku politiku u Bosni. Znao i turski jezik jer je završio ruždiju za turskog vakta.

Šesti član društva bio je Bećiraga Huseđinović; obično je slušao i manje pričao osim ako ga priča nije
interesovala. Inače, dobacivao bi po koju ako mu je govor bio ”lat” (po volji).

Na sijelu se pričalo o svemu i svačemu-onovremenim aktualnostima. Zapravo, sve što je moglo naumpast bilo kojem od sijeldžija.

Na jednom od sijela, kada je bilo govora o Harzalu. (Hikaja koju su muslimani u to vrijeme često pripovijedali, a kako nije vezano za pravoslavnu duhovnosti, pravoslavci, o Harzalu, nisu ni pripovijedali). U tu priču o Harzalu uključio se i Mujaga koji veli:

Moj dragi, oni u to ne vjeruju pa se i ne nadaju! Zato su oni zavrnuli rukave pa rade dan i noć. A mi ono što imamo trošimo nemilice i dijelimo, nebili se natrefili na hazreti Hrzala.

Njih druže nije ništa stid! Pa kako oni znaju čuvati svoj krajcar? Što no kažu sto uglova na krajcaru vežu. Njima je svejedno, ha mu reko oš, ha mu dao groš! Uhvati ga u laži pa mu reci: lažeš, on se samo nasmije i to odbije na šalu. Za interes će deset puta u satu slagati! Glavno im je da oni svoj poso vide. Čini ti po sto puta put, dok te ne navede na tanak led. Pa ti oni ne gledaju ni na grjehotu. On ti nalije šadrvana u rakiju više za mjesec, nego što proda prave rakije za godinu. Po cijelu noć vuku im momci vodu i lijevaju u burad, koju naši japolaci sutra po pet groša na oku plaćaju. Oni zidaju kuće, a naši prodaju kmete i sve što imaju. Pa kad sve sfućka, onda nam je svima na teret i ruglo i ide nekadanji – naderni aga ili beg onom istom vlahu vući vodu ili rešetati žito. Ali su oni i u tom mudri! Neće ga ni u posao nego zovu svoje seljake i siromake, a neće ni da čuju za onog,  s kim je zaimo i čiji je imetak prigrnuo. Pa zar će nam nekad biti selamet? Vidiš li ti dragi da su sve današnje gazde, bile nekada sluge u Pištoljića i drugih, a ovi opet bili sluge drugih aga i begova, pa te sad slugine sluge naši gospodari.”

“Tako je, turske mi vjere! Eto vidiš, taj mi se govor više dopada, nego one otolišnje besposlice”, reče Avdaga. ”Nego prije kako bilo, bilo, što sad ne šaljemo djecu u školu? Ima ih nekoliko u osnovnoj školi i to ne svrši je podpuno ni pola, a dalje od osnovne ama baš ni makac! Koliko vas ima, mali” – tako su više puta mene zvali – ”sada iz Banjaluke u realci?”- Ne pitaj! Žalosno! Samo dvojica. Eto svega do sad (1897.) na školama nema nas nego petorica.-”Ja otklen  su oni drugi muslimani u realci?”

Od štokud, a iz sama Tešnja ima ih sedam. – ”Taj će se Tešanj oteti! Neka bar ima odkud bilo”- reče Avdaga.

Iz ”Behara” izvadio i ovaj segment priče uredio Fikret Hafizović