TESANJ.NET stranica grada
Orijentalni institut Sarajevo u 2005. g. objavio je knjigu „Sidžil tešanjskog kadiluka (1740-1752 )” kojeg je prevela i objavila mr. Hatidža Čar Drnda. Ovo je jedan od značajnijih dokumentata o prošlosti Tešnja i tešanjskog kraja iz vremena Turske uprave u Bosni i Hercegovini.
Kako se iz naslova vidi, Tešanj je sjedište kadiluka kome pripadaju, 1584. nahije: Maglaj,Doboj, Žepče, Usora, Ozren i Trebetin. Vremenom će se administrativno ustrojstvo kadiluka mijenjati.
U uvodu ovog dokumenta (kadijski protokol) navodi se šta je sve bilo u širokim ovlašćenjima kadije, a bio je za svoj rad odgovoran sultanu, odnosno njegovom zastupniku. Zbog širokog obima kadijskih ovlašćenja sidžil predstavlja veoma značajne izvore za sagledavanje i izučavanje ekonomske, pravne, političke, društvene i kulturne historije određenih područja za vrijeme osmanske uprave.
Ovo je jedan osvrt na sadžaj sidžila sa namjerom da se, koliko je to moguće, u kraćem tekstu, širem krugu čitalaca približe uslovi i prilike u kojima se živjelo i radilo unazad blizu 300 godina.
Iz sudskih odluka navedenih u ovom protokolu može se uočiti na koji je način funkcionisalo porodično pravo u formiranju bračne zajednice, prava i dužnosti supružmika, pravo razvoda, dužnosti roditelja prema djeci i obratno.Uloga roditelja i rodbine u sklapanju braka bila je posebno naglašena u odabiru supružnike. Njih vjenčavaju, u najvećem broju, zastupnici, uz punomoć, rođaci, komšije , ugledni ljudi (mladenci po pravilu nisu prisutni vjenčanju). Prilikom vjenčanja sporazumno se utvrđuje mehri – muedžela (neposredni bračni dar na koji žena ima pravo, koji joj omogućuje ličnu svojinu dok je u braku ili u slučaju prestanka braka).Ovaj poklon iznosio je između 1.000 do 10.000 akči.U različitim periodima vremena turski novac je imao različite vrijednosti u odnosu na zlato i srebro. U stabilnijim uslovima jedan turski dukat odgovarao je vrijednosti 60 akči a bio je po težini i čistoći jednak mletačkom dukatu.
Evo, kako izgleda jedna od zabilješki matičara: „ Suprug: Alija, sin Omerov. Njegov opunomoćenik, sin pomenutog Omera. Supruga: Rabija, kći Ibrahimova iz Doboja. Njen opunomoćenik je Husein – baša, sin Murselov. Punomoćstvo je potvrđeno svjedočenjem Duraka, sina Jakubovog i Hasana sina Omerovog. Sporazumno su odredili iznos mehri – muedžela: 3.000 akči. Ugovor sklopljen : 18.džumedel-ahira 1115. (20.8. 1742) godine. Svjedoci čina: Ali-aga, tešanjski kapetan, Abdulah – aga iz Maglaja,Osman – baša iz Travnika,Uvejs, kethoda (zamjenik vršioca određene službe ili vojnog zapovjednika ) iz Tešnja i drugi prisutni„. Rabijin bivši muž je poginuo kao šehid u bici kod Ozije, pa su to morali posvjedočiti preživjeli zarobljenici (navode se imena).
U sidžilu su registrirani kupoprodajni ugovori, a uz svaki akt su nazivi sela i kasabe ne samo u kadiluku već i šire u zavisnosti odakle su ugovorne strane, postoje dokumenti o sporovima, naknadi štete na poljima, krađi stoke, dojavama i sudjenjima za različite vrste prekršaja i povreda prava mještana. Značajna zastupljenost kadije , odnosno njegovih poslova vezana je za naplatu poreza i nameta , njihovog izvršenja, mobilizacije vojnih obveznika i njihovo slanje na ratišta i bitke koje je vodila Turska vojska. Kadija je bio dužan obezbjediti potpunu, što bi danas rekli , logistiku. O svemu tome kadija je primao fermane (sultanov ukaz, naredba), koji su se bez pogovora morali izvršavati. Značajna oblast kojom se kadija morao baviti bile su uzurpacije, imovinska prava, ometanje i uživanje posjeda, zaposjedanje vakufskih posjeda i prihoda od njih, zloupotrebe i samovolja u odlučivanju suprotna propisima.
Tako se u jednom dijelu sidžila navodi: “ Stanovnici Tešnja: učenjaci, dobri ljudi, kapetani, age i drugi pripadnici Muhammedova umeta i podanici nemuslimani svi su došli na časni sud „ zbog prigovora što su kapetan Žepča i maglajske age opteretile samovoljno stanovništvo našeg kadiluka nametima za poštanske konje, što je suprotno starim zakonima. Čak ni ranije, kada su Temišvar i druga mjesta bili u islamskim rukama i dok su mnogobrojni kuriri prolazili kroz naš kadiluk nismo bili opterećeni nametom za poštu“. Oni mole da se o ovome izda ferman.
Osmanska država je strogo zabranjivala proizvodnju i konzumiranje alkoholnih pića. I pored toga stanovništvo je kradom proizvodilo i koristilo alkohol. Donosili su se propisi i o zabrani mejhana i drugi. Zanimljiv je slučaj jednog mještanina koji je koristio alkohol, a donio odluku da će ga prestati koristiti.To je želio učiniti pred kadijom i zakleti se pred svjedocima, da mu se ako prekrši zavjet odreže uho i preuzme prihod od imanja u selu Cerovac.
Nakon završetka rata između Turske i Habsburškog carstva ( 1737 – 1739 ) zavladali su nestašica i glad, zbog čega je bujurldijom ( naredbom ) bosanskog namjesnika naređeno tešanjskom kadiji da zabrani izvoz meda, masla i drugih namirnica.Pekarima je naređeno da peku hljeb samo određene težine a mesarima da na zadovoljavajući način snabdijevaju stanovništvo mesom. Postojale su stroge kazne za neispunjavanje ovih naredbi.
U protokolu se spominju migracije i stradanja stanovništva od epidemija, gladi, a posebno stradanja vojnika u ratovima koje je Turska vodila na više dijelova velikog Carstva. Pominje se mjesto Ozije, kao mjesto najvećeg stradanja Bošnjaka u ratu između Turske i Rusije. Na strani 16. sidžila se kaže „ U bici za Očakov (Ozija) 1737.godine pod zapovjedništvom bosansakog beglerbega Bećir-paše Čengića učestvovalo je 20.930 Bošnjaka. Veliki broj je poginuo, a u ropstvo je odvedeno 7.743 vojnika. Nakon dvije godine iz ropstva se vratilo 1.340 vojnika, dok su ostali stradali u tamnici „. Više o tome pisao je Safet – beg Bašagić. Ovo je nabolja ilustracija stradanja Bošnjaka koji su se kroz historiju borili za tuđe interese.
Postojale su velike obaveze koje je kadiluk imao, odnosno njegove kapetanije, u izgradnji tvrđava i obnovi onih porušenih u ratovima otpremajući kreč, građu, kamen i ljudstvo na odredjene lokacije.Uočljivo je razvijeno graditeljstvo koje se kao tradicija nastavilo do današnjih dana. Tih godina Tešanjska kapetanija je imala 12 krečana, Maglajska 6, Dobojska 3 i Kobaška kapetanija ( Kobaš, mjesto na rijeci Savi) 2 krečane. U jednom drugom sidžilu iz tih godina se navodi da prilikom rekonstrukcije tvrđave u Banja Luci, koja je porušena u ratu sa Austrijom, 1737. godine kadiji je dat nalog da pošalje 60.000 tovara (vjerovatno obrađenog) kamena sa tridest kola sa volovima za transport materijala i 160 tovara kreča. U registraciji obrta postoji podatak da je iz Tešnja po nalogu valije (guverner pokrajine – vilajeta ) poslano 20 nedžara (tesara) u Travnik na izgradnju nekog važnog objekta. U vremenu o kojem je riječ bilo je registrirano 315 dućana i 5 hanova. Ovaj podatak je još upečatljiviji ako se zna da je prema sidžilu tešanjskog kadiluka 1639 – 1642. godine, dakle sto godina ranije, bilo registrovano preko 120 zanatlija sa 36 zanimanja među kojima su sujoldžije ( vodoinstalateri ) kojih u današnjim velikim evropskim metropolama nije bilo, jer nije bilo vodovoda, zatim šišiker ( proizvođač staklenih boca ) i drugi. Samo za opremanje jednog konja radilo je do deset zanatlija.Istovremeno bila je razvijena kučna radinost. Ovi primjeri pokazuju na veliku tradiciju u graditeljstvu, zanatsvu i trgovini, tako da se u odgovoru na pitanje, šta generira poduzetništvo u tešanjskom kraju i ekspanziju privrednog razvoja danas, jedan od odgovora, bez sumnje, je i tradicija.
Kad se pominju zaprege, prijevoz na udaljena područja karavanskim putevima, spominje se, da je 1756. godine bosanski valija Hasan naredio da se za vojsku iz tvrđave Tuzla otpremi dvopek u tvrđavu Onegošt (Nikšić).Tešanjska kapetanija razrezana je sa 170 konja, tuzlanska sa 120, ostale kapetanije sa 180 konja.
Treba reći, da je kadija bio obrazovana ličnost. Navodi se da je morao poznavati tri jezika: turski, arapski i perzijski.
Od nekoliko stotina imena koja se u različitim prilikama pominju u protokolu, samo njih nekoliko imaju prezimana kao danas, a svi ostali se nazivaju po imenu oca. Sa prezimenima (bez navođenja oca kao prezime) su: Mehmed Žilić, kapetan Ahmet-aga Galijašević, koji zajedno sa bratom Ali-agom uzima u zakup na jednu godinu vakuf Gazi-Husrev-bega, kadija Deftedarević, Ali-beg Imamović, Mehmed – aga Begzadić iz Maglaja, svjedok na vjenčanju, Ahmed –beg Vučina, svjedok, Ahmet Durić, dužnosnik na sudu, Ahmet Djenetić, zamjenik bosanskog valije, Ibrahim – aga Đonlagić, zakupac vakufa, Ahmet Mehmedović, sudski poslužitelj i moguće još neki. Ahmet – aga Galijašević se spominje, kao stanovnik kasabe Tešanj, kojeg su kradljivci opljačkali za 600 groša.
U sidžilu se spominju na više mjesta i u različitim okolnostima 24 naseljena mjesta na velikom prostoru kadiluka, koja pod tim nazivima više ne postoje.Među njima su: Nefetići, Radoš, Kajatije,Vladište,Ljutović i druga.
Zapisani su, u vremenu od l2 godina, 424 dokumenta važnih sadržaja među njima 7 fermana (sultanski dokument), 22 bujurldije (dokument kojeg su izdavali lokalni namjesnici), i drugi.
Ovaj sidžil promovisan je u Centru za kulturu i obrazovanje Tešanj, 11.5.2006. godine, a sudjelovali su: dr. Behija Zlatar, direktorica Orijentalnog instituta Sarajevo, dr. Fehim Nametak, mr. Aladin Husić i mr. Hatidža Čar Drnda, koja je, kako je već rečeno, izvršila prevod sidžila.
Dokument o kojem je riječ, sadrži obilje informacija i podataka u periodu od 12 godina, a ono što je sadržaj ovog teksta je samo dio toga, po mom izboru, prilagođeno ograničenom prostoru i uređivačkom konceptu ovog portala.
