Tačka

” Posljednja od ljudskih sloboda je izabrati vlastite stavove.“
Victor Frank

Amir Brka je objavio još jednu sjajnu knjigu. Njen naziv je „Tačka“. Imao sam priliku čitati Amirove prve pjesničke rukopise prije nego što su objavljeni („Prirodni redoslijed“, 1996), a onda i poslije redom sve do ove posljednje, do „Tačke“. Ja uživam u čitanju kao svaki čitalac, ne kao neko ko zna vrednovati vrijednost književnog djela, nego kao neko ko iz svog životnog iskustva i percepcije života razumijeva tekst koji čita. Ali vrijednost koju sam osjetio kao čitalac „Tačke“ je zaista posebna. Nema sumnje da su sve Amirove knjige u pogledu književne kritike doživjele veoma visoke, najčešće najviše ocjene. Meni kao čitaocu šire publike su posebno drage one koje se mogu s lakoćom čitati, čiji izraz je veoma jednostavan, možete ih lako razumjeti a poruke koje nose u sebi zamjenjuju stranice i stranice teksta.

Ivan Lovrenović o njoj piše: „Novost je taj format, ta građevina: Tačka je monumentalna pjesnička struktura, pri čemu se njezina monumentalnost ne vidi izvana, po kvantitativno mjerljivim podacima; sva je ta monumentalnost unutarnja, i sva je izgrađena, naoko paradoksalno, sredstvima jezičnoga i pjesničkog minimalizma silno oživljenoga čudesnim ritamskim amplitudama i udarima. Eliptična dakle, i gotovo gnomska po izrazu, što je eminentno lirska odlika i sredstvo, Tačka je u isti mah složena i dosljedno ispričana priča, i to na tri najvažnija plana: intimno-ljubavnom, obiteljskom, povijesnom. Moguće je i ovako reći: poema Tačka u sebi na virtualan način sadrži cijeli jedan komprimirani roman.“

Ovih dana sam imao priliku čitati i knjigu „Negiranje genocida nad Bošnjacima“, autora Elvedina Mulagića. Veoma značajna knjiga koja dokumentuje i sublimira na jednom mjestu sistemski genocid nad Bošnjacima provođen u veoma dugom periodu. Zbog čega ovo ovdje pominjem? Iz prostog razloga što imam osjećaj da Amir u „Tačci“, tu cijelu knjigu zamjenjuje sa svega nekoliko riječi na jednoj stranici, jednim posebnim pjesničkim darom i piše:

A da, li znaš:
zašto
ovo
rade
šta hoće? –

pitao me
već star

Da nas pobiju
oče

A zašto
sine…?

Slegle su se
one stare
jame

Amir otkriva tako jednostavno, i tako snažno, suštinu užasno besmislenog ponašanja ljudi protiv drugih ljudi. On opisuje sam život koji, zbog tog užasnog besmislenog ponašanja, strada. On svodi sve te historijske bitke za osvajanjem i oslobađanjem, za odbranu i osvetu, za i u ime nekog i nečeg na tako plastičan, upečatljiv, nezaboravno jednostavan opis odgovarajući na pitanje a zašto to rade:

„Slegle su se
one stare
jame“

Ali to je istovremeno i poruka za budućnost, jer jame će se opet sleći. Opet će postojati „razlog“ da nas ubijaju. A mi koji smo preživjeli se ponašamo kao da neće više nikada. Ali Amir na samom početku piše da ćemo i to preživjeti. On se uzda i nada u ljubav među ljudima koja bi mogla pobjediti užasno besmisleno ponašanje. Ipak priznaje da su se ljudi potpuno otuđili jedni od drugih, pa kao i sve drugo i to kazuje jednostavno:

„Ljude
uglavnom
s mukom podnosim

Takav sam“

„Tačka“, iako se lako i rado čita, ne podnosi se baš lako. Ona ostavlja trag na čitaocu. Ostavlja snažan dojam. Volio bih da je svako pročita.

Fuad Šišić