TESANJ.NET stranica grada
“Naučili smo letjeti kao ptice i plivati kao ribe,
ali još nismo naučili biti braća jedni drugim.”
Martin Luter King
Sjećam se, baš prije petnaest godina – koji mjesec više, nakon što sam izvršio primopredaju funkcije novoizabranom općinskom načelniku koga je tada biralo općinsko vijeće, na red je stigla nova sjednica općinskog vijeća na kojoj su odlučili dotadašnjim funkcionerima dodijeliti simoblične poklone kao izraz zahvalnasti za dotadašnji rad. Osjećao sam se ugodno, jer je to u najmanju ruku neki čin autoriteta javnih protokola, manifestacija, jednog primjerenog odnosa bez obzira je li onaj ko odlazi zaslužio hvala, ili nije. U svakom slučaju, i onaj ko odlazi mogao je to doživjeti s ponosom, baš kao da je to i zaslužio.
Međutim, plan je bio jedno a stvarnost nešto drugo. Umjesto hvala, izrečene su teške optužbe na nivou stranačko-političke borbe pred javnosti. U temelju tih optužbi ležala je filozofija: ako kažem da on ne valja, onda se valjda podrazumijeva da sam ja ok. I to je bilo jedno bolno iskustvo. Čovjek u tom momentu pomisli da od političkih protivnika ne može ništa gore doživjeti. A onda, prije petnaest godina – koji dan više, stižu krivične prijave. Zatim godine hodanja po sudovima. A onih koji su podnijeli prijavu, i onih zbog kojih je ta prijava uopće podnesena, nigdje. Čudan, jako je čudan osjećaj koji nastupi u trenutku kada čovjek pomisli da su ga ostavili i neprijatelji, i prijatelji. Onda se trzne, strese, i neki susret, poziv, lijepa riječ, čak akcija podrške vrati u stvarnost da prijatelji ne napuštaju, ne ostavljaju. Baš kao i neprijatelji.
I tako, čovjek sve prođe, proživi jer drugačije ne može. Kada nakon dugo godina kažu nije kriv, ništa ne osjeća. Kao da ništa nije ni bilo. Prijatelji zovu, čestitaju, neki čak pitaju: kad ćeš častiti? Velim: zašto da častim? Ako si ti sumnjao u mene, pa ti presuda otklonila sumnje, onda ti časti. Ja u sebe nisam sumnjao.
Tako, u kontinuitetu sam bio prisutan u lokalnoj upravi, posljednih 21 godinu, 4 mjeseca i 20 dana. Općinski načelnik, vijećnik, predsjedavajući Vijeća. Bratu – bratu, dugo. Život prolazi. Došlo vrijeme da mi se dodijeli priznanje. Neko je odlučio da to bude baš sada. Zašto sada? Ne znam. Znam da nije u redu da neko ko je još uvijek aktivni sudionik, čak član tijela koje donosi odluku o priznanjima, to priznanje dobije. Makar ne bi trebao biti član tog tijela. To bi trebao biti neki etički kod. Pokušao sam objasniti prijateljima da ja nisam protiv sebe, da bi mi bila čast dobiti tako visoko općinsko priznanje, ali da pri tome ne bi trebalo dopustiti da se loše osjećam. Ako nekome hoćemo učiniti dobro onda ga nemojmo na to prisiljavati. Ali kada sam dobio prijedlog ovogodišnje odluke o dodjeli prizanja, i pročitao obrazloženje koje stoji uz prijedlog za moje ime, iz tog što piše sam vidio da ja ne zaslužujem priznanje. Jer ono što je tamo pisalo nije bilo ni blizu značaja samog priznanja. Od jednog, nastala su dva problema. A onda, nakon toga, svaki dodatni uloženi napor jako cijenim, ali je sve to samo po sebi kompromitovalo sam prijedlog. Bar sam ja tako vidio.
Ali ni prijatelji vas ponekad ne slušaju. Prijatelji uzmu sebi za pravo da znaju bolje od vas šta je za vas dobro. Ili postoji neki drugi razlog zbog čega to tako i tada treba uraditi. A onda, iako vam zahvaljuju, predlažu vas za priznanje kao nus-pojavu. Nisam siguran da li je priznanje teret ili olakšanje onom kome se dodjeljuje? I dok ovo pišem dobijem sms: svi su te hvalili. Kontam, hvala Bogu da nisu napadali. Čovjek nije bezgriješan, uradi dobre i loše stvari, pa kada si u ovakvoj situaciji sve ovisi u šta će drugi gledati: u ono što je bilo dobro, ili u ono što nije bilo dobro. A nakon toga i drugi sms: odluka o priznanjima prošla sa 14 ZA, 6 PROTIV, 2 nisu glasali, 3 odsutna. Kontam, 56%. Uz to, i ja sam za sebe, ali ne sada. Još 4% mogu dodati kad god hoću. Kao da se glasalo o budžetu. Bio je to još jedan uspjeh višestranačkog političkog života. Većina će ubuduće odlučivati o priznanjima, prosta većina.
A šta očekuje onaj ko dodjeljuje priznanje od onog kome dodjeljuje? Obzirom da se ovakva priznanja dodjeljuju i posthumno, može se zaključiti da se ne očekuje ništa. Od onih koji su preselili na bolji svijet ne možemo više ništa očekivati. Pa vjerujem da onaj ko dodjeljuje prizanja ne bi pravio diskriminaciju između živih i mrtvih. Obzirom da se mrtvi ne mogu oživjeti, onda ih sve posmatraju kao što posmatraju mrtve. Možda i nisam u pravu!?
Ali, ni u kom slučaju se ne žalim. Moji prijatelji imaju na to pravo. Oni su mi davali priliku da mogu biti biran, da mogu raditi javne poslove, davali su mi podršku u onom što sam radio a bilo je dobro, i zato hoću da razumijem da moji prijatelji mogu uzeti sebi za pravo da me ponekad ignorišu. Ne zamjerim im, niti se ljutim na njih, samo ih molim da više nikom to ne urade na takav način.
Fuad Šišić
