U nevremenu

“ U oluji, u buri, kraj nedaća svih, uz teške gubitke i uz tugu kletu
Biti nasmijan, prirodan, tih, Najveća je umjetnost na svijetu.“

Jesenjin

Iz Tešnja do Beograda je 250 km, iz Beograda do Študgarta je 1.200 km ali kada putuješ avionom onda je to 1.000 km. Tako udaljenost između mjesta doživljavamo relativnim: mjesta koja su bliže jedna drugim (Tešanj i Beograd) mogu postati udaljenija. Tako je danas Študgart bliži Beogradu (1.000 km se preleti za 1 sat i 35 minuta), nego Beograd Tešnju (250 km se vozi 3 sata, a letjeti se ne može). Uvijek je tako i bilo, ali se nije moglo uvijek letjeti, pa ni voziti. A šta će sve još ljudi napraviti ostaje da se vidi, možda nekad Beograd bude blizu Tešnju bar koliko i Študgart. A možda nikad i ne bude.

Avio-kompanija Air-Serbia je u posljednje dvije godine promijenila imidž, rekao bih da se nalazi na putu ka izgradnji ozbiljnog branda i veoma podsjeća na rast kompanije Turkish Air line. Osoblje je veoma ljubazno, od aerodroma do stjuardesa, a kapetan aviona obavještava putnike o ruti kojom se kreću, vremenskim uslovima, eventualnim očekivanim turbulencijama ako su vremenske prilike nepovoljne. Na pakovanju onog što posluže putnicima uredno piše sastav, tako da ne morate nikog pitati o čemu se radi. Iako je padala kiša, oblaci su se nadvili nad širim regionom, poletjeli smo iz Beograda iznad Inđije, Novog Sada, gradova u Mađarskoj, preko Graza i Salzburga u Austriji te iznad Minhena stigli u Študgart. Veći dio leta je bio na visini 11.000 m i brzinom iznad 800 km/sat. Zbog vjetra i oblaka punih vode ponekad se javila turbulencija, kao da avion leti po makadamu, ali ništa strašno osim pomisli da ste na 11.000 m izvan Zemlje. Ali u povratku je bilo mnogo ozbiljnije i neugodnije u pogledu oluje i turbulencija. Pilot je najavio nevrijeme na koje avion nailazi, i poslao umirujuću poruku ali nije baš ugodno na visini od 11.000 m sjediti u avionu koji se trese.

Gledao sam u oblake kad je avion počeo da uzlijeće, i gledao sam oblake s druge strane kad je avion letio iznad oblaka. Čovjek, naravno, ne vidi isto dok je na Zemlji i kad je tako visoko izvan Zemlje, i ne razmišlja isto. Vidi dvije različite slike. „Odozdo“ vidi oblake iz kojih se kiša spušta na Zemlju, a „odozgo“ vidi oblake koje Sunce obasjava. Razmišljam o onom što znam, ali inače o tome nedovoljno mislim. Sunce sija uvijek isto, samo je pitanje gdje se čovjek nalazi u odnosu na Sunce i šta se nalazi između čovjeka i Sunca. Zaista je čudesno to što Sunce uvijek isto sija, što ima svoju pouzdanu putanju, i uz Mjesec omogućava čovjeku na Zemlji ne samo toplotu, nego da može imati kalendar i sat na ruci. Da nije tako ne znam kako bi čovjek računao vrijeme? A ako ne bi mogao računati vrijeme, kako bi računao rođendane, ne bi znao koliko je ostario, pa bi se možda mnogi ponašali kao djeca kada odrastu. A opet, ima dovoljno takvih i danas.

Šalu na stranu, kretanje Zemlje, Sunca, Mjeseca i drugih nebeskih tijela niti je slučajno, niti je bez očigledne svrhe. Čovjek to može mnogo lakše spoznati i zaključiti nego što to čini. Ne zato što nije sposoban za to, nego uglavnom zbog toga što ne razmišlja. Prepustiti se inerciji, tradiciji, oponašanju nije teško ali izvjesno nije najbolje  što čovjek može. Očigledno je da su priroda i kosmos stvoreni ne samo da se život može odvijati, nego i kao pouka ljudima.