Pa ljudi moji kako je to moguće?

“Jednoga se bojim: ne biti dostojan svojih patnji.“

Fjodor Mihajlovič Dostojevski

 

Akademik Esad Duraković  napisao je za portal www.vijesti.ba kratki osvrt na ono što se odigralo 28/29.05.2016. godine, kada su spomen ploče na ulazu u sarajevsku Vijećnicu prekrivene zastavama Bosne i Hercegovine i EU, jer su to zahtjevali predstavnici Republike Srbije kako se ne bi vidio natpis na njima:

„Zašto neki ljudi, političari posebno, misle da imaju pravo da nas sve ponižavaju do osjećanja samoprezira?! I ne samo političari. Imamo razloge da se osjećamo skrhanim, opet i još teže poraženim i poniženim. Poniženje je uvijek teže i od samog poraza. Zašto nam to rade, tako bezdušno i nezrelo?!

Zar ne shvaćaju, zar ne znaju gdje je razlika, gdje je granica između potrebe za suživotom i zaštite elementarnog dostojanstva?!

Danas, kad pokrivaju DRŽAVNOM ZASTAVOM ploču na Vijećnici teže mi je nego kad sam je gledao  u plamenu, jer ono prvo bijaše nasilje nad nama, a ovim drugim činimo užasno nasilje sebi samima.“

Od stravičnih događanja u kojima su žene silovane, djeca i starci ubijani, otvarani koncentracioni logori, drugačiji obilježavani bijelim trakama sve do masovnih progona i genocida proteklo je 20 godina. Sve se to dogodilo nakon najave, za govornicom Parlamenta SRBiH, da će se to događati. Da će jedan narod nestati, jer je procjena Radovana Karadžića bila da se muslimanski narod ne može odbraniti.

Desilo se čudo. Muslimanski narod se odbranio. Ali, SRBiH se nije odbranila a Bosna i Hercegovina je tek opstala. Ovih dana javno svjedočimo ono što smo znali, ali nismo htjeli u to vjerovati. Znali smo da je rat u Bosni i Hercegovini zaustavljen i da oni koji su ga najavili neće odustati od svojih ciljeva. Znali smo da je teza o stranama u Bosni i Hercegovini koje treba da se dogovore, ništa drugo do najbolji alat u rukama rušitelja Bosne i Hercegovine. Znali smo da će oni koji su najavili nestanak muslimanskog naroda učiniti sve, po svaku cijenu, da se istina o tome šta se dogodilo prvo negira, zatim zamagli, a onda potpuno prekrije. Upravo se to dogodilo na sarajevskoj Vijećnici, pred očima domaće i strane javnosti, pred očima onih koji su rušili Vijećnicu, pred očima onih koji su branili i obnavljali Vijećnicu, pred očima onih koji su gledali šta se događa sa Vijećnicom u najtragičnijim danima od njene izgradnje.

Svakako, vjerujem da više nikog nije iznenadio zahtjev onih koji su rušili Vijećnicu da se skine spomen ploča na kojoj to piše. Naravno, vjerujem da oni to nisu tražili zato što im je neugodno, ne – oni se time ponose. Jer nisu nikad još rekli da su se pokajali zbog toga, da im je žao, da su to možda uradili Radovanovi sljedbenici – ekstremisti. Vjerujem da su tražili prekiravnje spomen ploča zbog poruke svima da Vijećnica nije ni bila spaljena, uništena. Ona nije ni obnovljena. Kao što će za narednih 20 godina tvrditi da Ferhadija u Banja Luci nije nikada ni bila porušena. Sve je to samo laž naroda koji nije trebalo da je mogao da se odbrani i države koja nije trebala da opstane.

Ali ljudi moji, kako je to moguće (što bi rekao slavni sportski komentator), kako je moguće da to svojom rukom urade oni koji nisu trebali da se odbrane, koji nisu trebali da opstanu? Kako je to moguće da nakon toliko boli, krvi i čuda bosankog otpora  toliko ponižavaju sami sebe i sve druge koji nisu trebali da opstanu. Kako je to moguće? Zar ćemo dopustiti da izgubimo dostojanstvo nad svojom patnjom? Zar  život može biti važniji od dostojanstva?