Jerej

“ Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode.
Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije
Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”
Dobrica Ćosić

(sa promocije knjige JEREJ, Amir Brka)

Na samom početku, zahvalio bih Amiru za priliku koju je pružio svima nama da se noćas družimo, a meni ukazao čast da vam se mogu obratiti ovim nesvakidašnjim povodom. Od Amira smo navikli dočekivati pjesme i prozu, uvijek s radošću i nekim osjećajem da će svaki put ono što se ukaže pred nama biti bolje od prethodnog. Svako od nas ima svoj osjećaj, svoju interpretaciju, pa nekako kao da ta spirala uzdizanja Amirovog književnog djela nema kraja. To je moj osjećaj. Ipak, posljednja godina je bila u znaku Tačke, pa onda Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju i sada Jerej.

Kada sam pročitao Tačku, još dok nije bila odštampana (Amir me počasti prilikom da pročitam njegove tekstove prije objavljivanja), baš sam bio ispunjen. Mislio sam: kakav dar, znanje, vještina i trud stoje iza tako malog broja prikladno složenih riječi koje opisuju povijest, koje tako autentično opisuju možda najteže periode našeg života, opstajanja, besmislenih razloga onih koji počinju ratove, časne odbrane do nezrelosti izgradnje društva, ali nikad izgubljene nade i samopouzdanosti da ćemo upravo ovdje naš život nastaviti.

Slijedi Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju, koji otkriva etički pad suvremenog društva koji ni bh. društvo, pa ni mi ovdje nismo uspjeli nadvladati. Rekao bih – poklekli smo, iako upravo Bošnjaci to nikako ne bi smjeli. Između ostalog, zbog tako velikih žrtava, zbog opstanka na ivici i zbog prijetnji koje nad nama stoje. Ali to je još jedno iskušenje, opomena koju smo vidjeli makar u snu i nada da ćemo naći snagu i vratiti izgubljene vrijednosti.

I onda JEREJ. Pred nama je studija koja ne samo da otkriva istinu o prisutnosti pravoslavlja u Tešnju nego prije svega potpuno razotkriva laž koju je Jerej iznio na tribini u Tesliću. Važno je i jedno i drugo. Drugo čak mnogo važnije, iako prvo treba da spriječi drugo. Ali, svjedoci smo da predrasudama, nakaradnim uvjerenjima ili, bolje kazati: zabludama – istina ne znači ništa. Na njihovim očima je koprena, a njihove uši i srca kao da su zapečaćena. Da bih vam ukazao na srazmjer laži, zablude, indoktriniranosti i opasnosti izrečenih iz usta Jereja, a da to bude u najkraće mogućem, citiraću njegove završne riječi održane javne tribine u Tesliću navedene i u ovoj knjizi:

„Nisu samo Tešnjaci i oni koji su tešanjskog porijekla pozvani na ovo nego svi koji su pravoslavni u Pousorju treba da drže u pamćenju ulogu tešanjske crkve u nastanku njihovog duhovnog nasljeđa. Tešanjska crkva je zaista majka crkva svim crkvama u našem području. Ono što je Kosovo za Srbiju, to je, na neki način, Tešanj za pravoslavlje u Pousorju. Tako i mi možemo da kažemo, poput Srba koji ne mogu više na Kosovo, i poput Jevreja koji su bili daleko od Jerusalima: Ako zaboravim tebe, Jerusalime, neka me zaboravi desnica moja! Amin!“

Moram kazati da se dugo vremena čudim oficijelnoj bošnjačkoj politici i naglašenoj spremnost žrtve da prihvati ruku izvinjenja, dok istovremeno nikom ne pada na pamet da oprost traži. I ne samo to, ne mislim na diplomatski čin, protokol između javnih funkcionera. Mislim na to da nema ni traga od pokajanja, traga koji bi bio vidljiv makar kao trag crnog mrava u mrkloj noći. Nema ništa. Stalno mislim o tome: kako reagovati na tu nevjerovatnu stvarnost?

Mi smo generacija koja je svjedočila šta se dogodilo. Mi smo generacija koja je svjedočila porobljavanju niza bosanskih gradova i progonu nesrpskog stanovništva, uz masovne zločine najgore vrste. Mi smo svjedočili tajnom naoružavanju srpskih dobrovoljaca u Tešnju koje su provodile JNA i SDS, dok su jedinice zvanične TO BiH prethodno od te iste JNA razoružane. Mi smo svjedočili avio-bombardovanju i razaranju početkom rata, konstantnom razaranju čak i najrazornijim projektilima zemlja-zemlja, svjedočili smo potpunoj opsadi 268 dana, te konačnom avio-bombarodvanju civila u naselju Tešanjka. I nakon toga smo, 2014. godine, svjedočili progon branitelja Bosne i Hercegovine za navodne ratne zločine u Tešnju tokom (upravo kada je i ova crkvena tribina održana), a prije toga i jednu presudu za ratni zločin zbog navodnog šamara. Optužnica za pobijenu djecu avio-bombardovanjem vojske RS-e od 8. oktobra 1995. godine na Tešanjci nikada nije podignuta. A avioni nisu letjeli sami. Ne bar u BiH.

Ali, da znate, ono što nam JEREJ kazuje je da se to i nije dogodilo. Dakle, to se dogodilo nama, a po JEREJU se to tek treba dogoditi. Ali s obzirom na to da je on svjestan da mi znamo istinu, onda on, gradeći svoju priču, svoju interpretaciju povijesti i sadašnjosti, sve što se dogodilo opravdava kao nužno, čak kao bogougodno djelo.

Ali tu nije kraj, i to je ono što velikosrpski nacionalizam poduzima kao novi iskorak, a to je propaganda među sljedbenicima da i ne pomišljaju na kajanje, na traženje oprosta, na suživot nego, budeći emocije velikim lažima, ostaju tražiti prvu priliku da nastave nezavršeni posao. Mislio sam da je naziv ove knjige mogao biti LAŽOV, ali kada shvatite dubinu zle kobi i poruke, projekat koji stoji iza govora Jereja, onda vidite da bi naziv LAŽOV bio itekako manjkav. I da Jerej nije autor nego izvršilac. Autor je SPC.

Gledajući sadržaj, iako uvod nije posebno naznačen, uvod je baš onako autentično spontan i rekao bih povod za sve što je napisano. Amir počinje opisom situacije u kojoj on šalje čestitku jereju Mihailu Gavriloviću povodom Vaskrsa. Amirov interes da dođe do informacije šta se dešava u tešanjskoj parohiji odvodi ga do nečeg što će kao rezultat imati i ovu knjigu, pa i ovu promociju. Ako je Sokrat bio u pravu kada je kazao da Ljudi nisu namjerno zli, nego iz neznanja, onda je Amir ovom knjigom izveo iz neznanja sve one koji su na ovu temu u neznanju boravili, pa ako se i dalje nastave tako ponašati – onda su namjerno zli.

Sljedeći sadržajni dio dolazi pod naslovom Potonuće tešanjskoga pravoslavlja? Možda se već pitate odkud ovakav naslov. Naslov proizlazi iz Jerejeve prezentacije sveopćeg prisustva pravoslavlja na širokom području Usore sa sjedištem u Tešnju. Jerej to obrazlaže svojim iskazom da je na tešanjskoj tvrđavi postojala pravoslavna crkva, kao i na tešanjskoj musali. Vjerujem da i vi takvo nešto prvi puta čujete. Naravno, Jerej za takve tvrdnje ne koristi nijedan historijski izvor, nijednu činjenicu – jer takve činjenice i izvori ne postoje. Ali njemu nimalo ne smeta da svoj iskaz predstavi eksplicite, citiram:

“Malo ko zna da je prva pravoslavna crkva bila u Tešnju na mjestu današnje musale.“, a zatim nastavi sa:

„To je, u stvari, islamski molitveni prostor na otvorenom, koji se dugo već ne koristi. Taj molitveni prostor, znači, je, na neki način, preuzet. Nažalost, skoro mi nemamo nikakvih podataka o toj crkvi, koja je bila na tom mjestu. S obzirom da se to mjesto nalazi…, nalazilo pored samog glavnog puta, na vrlo lijepoj lokaciji u varoši, može se pretpostaviti da je bilo neprihvatljivo u turskom periodu da tu bude centar pravoslavnog života.”

Na ovakvu tvrdnju, Amir u ovoj knjizi, između ostalog iznosi sljedeće:

„Iz poznatih povijesnih činjenica znano je da ni pravoslavna niti bilo kakva druga bogomolja na tešanjskoj musali ne samo da nikad nije postojala nego da nešto takvo u predosmanskome vremenu nije bilo ni moguće, te da je posrijedi Jerejeva besmislica koja, u svome anakronizmu, smjera na ono što je opća matrica njegove projekcije: bila crkva, pa je srušili muslimani kako bi napravili svoje molitvište… Nemoguće, jer u periodu srednjovjekovne Bosne Tešanj je, ako ne isključivo, onda svakako presudno bio vojna fortifikacija, ne i naselje, seoskoga ili urbanog tipa – sa stanovništvom kojemu bi bila potrebna bogomolja.“

Amir kroz cijeli tekst odgovara historijskim izvorima i činjenicama, među njima i onim koji su iza sebe ostavili Hadži Ristić, Bogunović, Sokolović, Perović i Mandić. U isto vrijeme, Amir koristi sjajnu logičku perspektivu da historijske izvore i činjenice, te njihov vremenski okvir suprostavi insinuacijama i nespretnim, ali zlim Jerejevim konstrukcijama. Naravno, kada je to potrebno, Amir iznosi jasan i nedvosmislen osobni stav koji nije reaktivan, i koji nije emotivan. Takav Amirov odnos zaista zaslužuje sve čestitke, jer moram priznati da Jerejev govor upravo zaziva reakcije i emocije.

Sada bih ja mogao nastaviti sa sličnim primjerima provodeći vas kroz cijeli tekst ove knjige, ali ovdje nemamo vremena za to. Moguće je da svako od vas knjigu pročita, to je moja molba, moja velika molba, i da date svakom u vašoj blizini da učini isto. Za ovu priliku ja ću samo istaći još par stvari.

Tu su još poglavlja o Stevi Petranoviću – Jerejeva strastvena opsesija. Meni se neobično dopao Amirov odgovor na optužbu uklonjenog naziva Steve Petranović iz tešanjskog pozorišta, te njegove biste ispred Doma kulture:

„Naravno da smatram kako tešanjsko pozorište nikada nije trebalo nositi ime ovoga protagonista najopakijega, krvoločnog velikosprstva, jer je to bio iskaz kolonijalne svijesti i snishodljive, do mazohizma izražene inferiornosti. Ali, mene što se tiče, nikakve biste nije trebalo uklanjati iz javnoga prostora, čak ni Petranovićevu: trebala je ostati da svjedoči i podsjeća na to kakvoj su sve pogibelji i poniženju Bosna i u njoj Tešanj kroz povijest bili izloženi. I trebalo je svake godine 23. maja pred tom bistom održati čas historije, i za djecu i za ‘odrasle’ Tešnjake..“
Naredno poglavlje je Adem-aga Mešić i Jerejeva identifikacija tešanjskih Bošnjaka sa NDH, zatim Gradnja suvremene crkve i pitanje sudbine tešanjskih ikona, te Sotonski memento ispod bogoslužne odežde.

Iako svaki segment pokazuje i dokazuje isto: dijametralno suprotne razlike između velikosrpskog nacionalizma, utemeljenog na „patriotskim“ lažima, s jedne strane, i tešanjskog odgovora utemeljenog na humanističkom sadržaju, s druge strane, ovdje ću istaći slučaj tešanjskih ikona. Mi smo svjedoci da su sve džamije, pod kontrolom okupatorske srpske vlasti, bile porušene, čak su direktno i ciljano gađane džamije koje su na taj način mogle biti dohvaćene – kao što su džamije u Novim Miljanovcima, Kaloševiću, Dž. Planjama, Kraševu i drugim mjestima. U isto vrijeme, Tešnjaci su smjestili tešanjske ikone na sigurno mjesto, i to stoga da bi bile iznova okupljene kao cjelina, jer ih je tadašnji sveštenik Jovanović bio raznio po srpskim selima u okolini grada s namjerom da ih zauvijek odnese iz Tešnja, ali i zato što su, kako piše Amir, „na taj način zaštićene i od uništenja koje ih je moglo zadesiti usljed stalnoga troipogodišnjeg srpskog avionskog bombardovanja, raketiranja i granatiranja Tešnja. Iz istoga su razloga i najvredniji dijelovi bibliotečkoga fonda bili uklonjeni u podrume tešanjskoga hotela i u prizemlje Doma kulture.“

Pravoslavna crkva je ostala tamo gdje jeste, netaknuta od strane Tešnjaka (čak smo je obnovili poslije rata).

U isto vrijeme na istom prostoru žive dva svijeta: jedan je svijet potpune isključivosti, fanatizma, zablude i spremnosti na krajnje zločine, a drugi je svijet humanizma, tolerancije, prihvatanja drugačijeg i spremnosti da tako istraje dok nestaje. Jer vrijeme nije kratko, skoro 200 godina već traje, a prostor gdje živi nasilje i mržnja stalno se povećava na štetu prostora gdje živi tolerancija i različitost. Logično se pitanje nameće: hoće li jedna od dvije strane izmijeniti svoj pristup?

Po onome što je govorio Jerej, svijet isključivosti će i dalje ostati isti. Po onome što piše Amir u JEREJu, i svijet tolerancije i različitosti će ostati isti. Tešnjaci nemaju razloga da mijenja svoj odnos, sve što trebaju je ojačati ga. Baš onako kako je to urađeno tokom najveće neprijateljske demonstracije – tokom 268 dana opsade. I onako kako je to urađeno nakon toga. I 14. januara 2000-te godine kada su tešanjske ikone, uz zapisnik, uredno predane pravoslavnoj crkvi, i kada je prije dvije godine bila poplava u Doboju, i kada su pokušali snažnim pritiskom izmisliti ratne zločine u Tešnju.

Tešnjaci jedino ne bi smjeli više nikada slaviti one koji im rade o glavi, kao što je to bio slučaj sa Stevom Petranovićem, ili ići na prijeme onima koji iznose najveće laži o njihovoj prošlosti.

Na kraju dolaze dokumenti kao prilozi, te sjajan pogovor dr. Ferida Muhića.

Ja bih, na koncu, naglasio još jednu bitnu spoznaju koju omogućuje ova knjiga, i to bi prvenstveno bila poruka mlađima. Apsolutno se, naime, mora izmijeniti danas dominirajući pristup u životu i, umjesto da se gramzivo teži ka naglim, kratkotrajnim i uglavnom neosnovanim efektima i provizornim ličnim uspjesima – nužno je mnogo i posvećeno učiti, sticati istinska znanja. Samo se na taj način može dostići sposobnost za raspoznavanje i razumijevanje pojava, zbivanja i procesa, i samo se tako možemo osposobiti da u ovakvom svijetu i na ovom prostoru opstanemo. Suverenim znanjem i kompetencijom koju je funkcionalno i uvjerljivo, ali odmjereno i sasvim skladno unio u ovu knjigu, njen autor upravo na to poziva. Diskretno i implicitno, ali opominjuće i imperativno.

Fuad Šišić