TESANJ.NET stranica grada
Kada? – Srijeda 03.08.2016.godine u 19.00 Eminagića konak – u sklopu Ljeto 2016. u Tešnju
O djelu/ima, napisao Majo Dizdar
Ahmed Hundur, likovni Bašeskija Tešnja
Kad mi je ponuđeno da otvorim još jednu izložbu tešanjskog i bosanskohercegovačkog slikara Ahmetta Hundura, prvo što sam pomislio jeste da ne bi bilo sasvim korektno otvoriti dvije izložbe istog autora u relativno kratkom vremenskom razmaku. Takva, učestala pojavljivanja, naime, redovito prijete opasnošću ponavljanja, što nikako nije dobro, ni za autora slika, ni za autora teksta. Kako, uostalom, pisati dva puta iskreno i pošteno o istom autoru, a da to drugi put bude ipak drugačije nego prvi?
Ta je dilema, međutim, učas nestala, čim sam shvatio da sam ovaj put pozvan otvoriti tematski i likovno potpuno drugačiji Hundurov ciklus. Ovoga puta to nisu bile slike iz ciklusa kojeg sam intimno doživio kao „San o stećku i bijelome atu“, rađene koloritno u kombiniranim likovnim tehnikama, mahom u ulju, nego je bila riječ o izložbi crteža Tešanjske čaršije i Gradine, rađenih u nekoliko tehnika (orahova tinta,drvene boje, akvarel grafit i tuš), pa se tako radi o dva tematski i tehnički potpuno različita ciklusa, od kojih se „San o stećku i bijelome atu“ odnosi na prizore izmaštane u autorovim snoviđenjima, dok je ciklus „Tešanjska čaršija“ nastao u duhu potpunog realizma. Pri čemu treba napomenuti kako u ovakvom pristupu temi nema i ne može biti nikakve varke i „ublehe“. Crtati, naime, ili znate ili ne znate. A da ovaj autor to uistinu zna, vidjeli smo već i u prethodno spomenutom ciklusu, što je za svakog slikara, uostalom, i najveći kompliment.
Pošto sam ranije već vidio neke od ovih crteža, pomislio kako bih bio lud, ili, ako ćete blaže, nepristojan i prema autoru a i prema sebi, odbiti učestvovati u ljepoti i atmosferi koju oko sebe šire ove slike, ova čaršija i ovi ljudi na platnu i na papiru, dostupni za uživanje u jednom tako privlačnom ambijentu kakav je Eminagića konak.
Kako sam već imao više prilika o svemu i svačemu razgovarati sa Hundurom, shvatio sam da smo obojica podjednako zaljubljeni u svoje rodne čaršije, on u tešanjsku, a ja u sarajevsku, na čijoj kaldrmi smo obojica doslovce rasli i odrasli. On u svojoj, ja u svojoj, s tim što je tešanjska čaršija imala sreću imati svoga likovnog hroničara, koji na najljepši mogući način pokazuje kako to izgleda biti zaljubljen u svoj grad, u motiv, u detalj kojega drugi možda i ne primjećuju, u miris i okus ovoga čarobnog prostora kojega crta i na uživanje nam nudi slikar Ahmett Hundur.
Šta je, uz sve druge, ipak najveća vrijednost ovih crteža? Znamo da je Bosna i Hercegovina imala na desetine ovakvih čaršija orijentalne provenijencije, ali ih već odavno nema, uništene su čak i one koje su donedavno postojale. Tako se danas na prste jedne ruke mogu prebrojati gradovi koji su sačuvali te svoje tradicionalne čaršije, pri čemu mi, uz Tešanj i Sarajevo, najprije naumpadaju Gračanica i Mostar, sa njegovom čuvenom Tepom i Starim mostom, koji su, srećom, u paketu uvršteni u svjetsko arhitektonske baštinsko dobro UNESCO-a.
Ostaje, međutim, pitanje koliko je i to malo čaršija što ih je ostalo – autentično, šta je zaista ostalo sačuvano, a šta je u međuvremenu nestalo, ne samo u ovoj, nego i drugim spomenutim čaršijama.
Sudeći prema crtežima koje nam ovdje nudi Ahmett Hundur, mnogo je toga nepovratno nestalo i u Tešanjskoj čaršiji, i upravo su te nestale građevine, poput takozvanog rimskog mosta, na čijem mjestu se danas nalazi benzinska pumpa, tema njegovog interesovanja, kao i davno nestala atmosfera koja je vladala u ovoj čaršiji, zajedno sa ljudima obučenim u najrazličitije nošnje, koje je diktiralo vrijeme, običaji, ali i moda, što je vidljivo na onim slikama koje bilježe austrijske utjecaje pristigle ovdje sa njihovom okupacijom, pa tu, pored odjeće koja se nosila u osmansko vrijeme, možemo vidjeti i dame sa raskošnim haljinama i šeširima, ali i prve tešanjske automobile.
Šta je sve imala jedna stara bosanska čaršija, što ne vidimo na ovim crtežima, ali ćemo, nadajmo se, u skoroj budućnosti vidjeti iz kista i pera Ahmetta Hundura. Ona je obavezno imala svoga kovača, terziju, berbera, kujundžiju, kazandžiju, sagrakčiju, bardakčiju, ćurčiju, tabaka, kundurdžiju, limara, naravno i kahvedžiju i pekara, kako bi jedna čaršija bez njih.
Ne znamo kakve tajne kriju zidovi iza ovih ćepenaka koji su preživjeli sva prevratna vremena kroz koja je prošao ovaj grad i ljudi koji su nekada bili vlasnici ovih dućančića, zatim ona gore sahat kula, i ona slavna gradina iznad nje, koja između ostalog bijaše stolno mjesto „lažnog“ bosanskog kralja, kojega Turci za kralja Bosne postaviše umjesto stvarnog posljednjeg kralja, Stjepana Tomaševića. Ali znamo da su sultani i ćesari prolazili, a čaršija ostajala.
Jeste, ona je neprestano rušena i popravljana, ali opstajala i opstala, evo do današnjih dana. Danas je ovakva kakva je, do jučer je bila ovakva kakvu je Hundur slika, prenoseći na platno njenu dušu, pa i dušu čitavih naraštaja tešanjskih majstora, čiji čekići, mijehovi, krojačke i berberske makaze su davno utihnuli… Ili nam se to samo čini. Meni se, dok stojim pred ovim likovnim spomenicima Tešnja, čini da te čekiće i ovoga trenutka jasno čujem u svojim ušima…
Hundur je, da završim, likovni Bašeskija Tešnja, s tom razlikom da je Mula Mustafa zapisivao ono što vidi i čuje u sarajevskoj čaršiji, a Hundur to slika i crta, da ostane i da se zapamti. Ako je tačno ono što se govorka, da ovaj slikar uz svoje slike đahkad napravi i pokoju bilješku, onda se možemo nadati da će Tešanj i Bosna u Ahmettu Hunduru dobiti i neku vrstu novog Zuke Džumhura, koji nam je u amanet ostavio crteže i slike mnogih ovdašnjih i najslavnijih svjetskih čaršija, pohranjenih u knjizi prilično depresivnog naslova – „Nekrolog jednoj čaršiji“.
Ne budi primijenjeno na ovdašnju čaršiju…
1. augusta 2016. Majo Dizdar
