TESANJ.NET stranica grada
__________________________________________
O knjizi Adema Handžića Pregled islamskih klulturnih spomenika
u Bosni do kraja 19. stoljeća (Tešanj, 2016.)
__________________________________________
I.
Ove godine navršava se cijelo stoljeće od rođenja Adema Handžića (Tešanj, 1916-Sarajevo, 1998.), teologa, historičara kulture, turkologa…, čovjeka velikih znanja i autora velikog broja objavljenih radova i djela iz područja povijesti Bosne i Hercegovine, napose njezinog osmanskog perioda. Ime Adema Handžića javlja se ponajprije na zahtjevnim poljima proučavanja i objavljivanja dokumenata o stanovništvu, ustanovama islamske kulture i javnim ustanovama u Bosni i Hercegovini iz osmanskog perioda. Njegovi naučni prinosi ostaju zasluženo na prvom mjestu kad je posrijedi proučavanje mnogih tema iz zamršenih perioda osmanske Bosne i njihova tematiziranja u ovdašnjim naučnim časopisima (napose u Prilozima za orijentalnu filologiju). Podsjetimo tek prigodno da su studije i radovi Adema Handžića o islamizaciji (ili širenju islama) u Bosni i Hercegovini, zatim njegove studije i radovi o načinu formiranja naselja i osmanskoj urbanizaciji Bosne i Hercegovine i dr. objavljeni poglavito na bosanskom, turskom, engleskom i njemačkom, i kao takvi su nezaobilazna građa u proučavanju bosanskohercegovačke povijesti i njezinoga nasljeđa od XV. do XIX. stoljeća. K tome, Adem Handžić vodeće je ime naše orijentalistike i turkologije na planu proučavanja deftera. Podsjetimo nakratko da su Bošnjački institut i Orijentalni institut objavili četiri velika toma deftera iz 1604. godine, u njihovom prevođenju i elaboriranju ime Adema Handžića ostaje zapaženo među vrijednim saradnicima na ovom velikom projektu.
Adem Handžić je ostavio i veliki broj naučno i stručno napisanih stranica o ulozi sakralnih objekata u urbaniziranju Bosne i Hercegovine u osmanskom dobu. Pisao je o podizanju i izgradnji tekija i džamija, sve to u sklopu jedne široke teme kojom se također bavio – vakufima i “vakufskim sistemima” unutar osmanske države. Handžić je naučno i stručno objasnio dinamičnost i prilagodljivost “vakufskog sistema” u izgradnju sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Napose je važno ukazati da je Adem Handžić isticao i objašnjavao ekonomsku ulogu vakufa koja je, na neki način, bila komplementarna sa onim što je “sakralno” pozvanje vakufa.
II.
Bavljenje temama nastanka i razvoja gradova u Bosni i Hercegovini (i na Balkanu) odvelo je Adema Handžića i na jedno drugo područje – proučavanje strukture stanovništva Bosne i Hercegovine u doba osmanske države. Studije i radovi Adema Handžića iz oblasti islamizacije (ili širenja islama u BiH i na Balkanu) odlikuju se jednim, rekli bismo vrlo uvjetno, afirmiranjem realnih pogleda na tu, u bosanskohercegovačkim historičarskim krugovima, zamršenu i često na prijeporne načine obrađivanu oblast.
U radovima Adema Handžića o islamizaciji jednog dijela bosanskohercegovačkog stanovništva nema gotovo ništa ni “romantičarsko” niti “irealno”. Handžić pokazuje da su procesima islamizacije (ili širenja islama) pogodovali mnogi faktori koji su na tlu Bosne već postojali, ili su se sa osmanlijskim osvajanjima i ekspanzijama razvili (religijski, kulturni, ekonomski, geopolitički i dr.). Ovakav realni pristup u proučavanju strukture bosanskohercegovačkog stanovništva, kao i dotadašnjeg religijskog opredjeljenja i kasnijeg religijskog opredjeljivanja toga stanovništva, naročito se jasno vidi u tzv. terenskim istraživanjima koja je na temelju dokumenata obavio Adem Handžić.
Ovakvu “realnu metodologiju” vidimo i u radovima Adema Handžića o hamzevijama, zatim Vlasima na teritoriji Bosne u vrijeme osmanske države, djelimičnoj islamizaciji Vlaha, te njegovim kraćim ili širim obrađivanjima drugih različitih kategorija bosanskog stanovništva. Općenito se vidi da se svi ovi radovi i djela Adema Handžića s područja demografske i ekonomske tematike Bosne i Hercegovine od XVI. stoljeća naovamo oslanjaju na izvornu građu (deftere, vakufname, sidžile…). U načinu obrade brojnih tema i profiliranju ovih radova mi vidimo posve jasno utjecaj najboljih tradicija njemačkih orijentalističkih škola na Adema Handžića (podsjetimo nakratko: Handžić je bio stipendista Fondacije Alexander von Humboldt, studirao je orijentalistiku na Univerzitetu u Beču).
III.
Djelo Adema Handžića Pregled islamskih kulturnih spomenika u Bosni do kraja 19. stoljeća, koje čitateljstvo ima sada pred sobom u ovom bosanskom izdanju, spada u posljednje veće radove koje je Adem Handžić napisao, i to nekoliko godina pred svoje preseljenje na Bolji svijet. Djelo je prvotno napisano pisaćom mašinom, na 84 stranice kucanoga teksta, uz jednu stranicu na kraju, na kojoj je dat popis korištene literature.
Po svemu što se vidi i može pročitati na stranicama ovog djela, kao i na temelju onog što znademo o ovom djelu i okolnostima njegova nastanka, Adem Handžić ga je pisao u Istanbulu, u dubokom egzilu gdje je boravio, naročito intenzivno u periodu od 1993. do početka 1996. godine, u renomiranoj instituciji zvanoj IRCICA. Po svoj prilici, ovo djelo je svoju završnu verziju dobilo tokom 1994. i 1995. godine, pisano je na nagovor profesora Ekmeleddina Ihsanoglua, jer ga je IRCICA tokom 1995. prevela na engleski i objavila 1996. godine u Istanbulu kao jednu od svojih zapaženih publikacija.
Dokaz da je ono pisano u egzilu nalazimo na 5. stranici ovog djela, gdje autor kaže: “Da bi se mogao pružiti kompletan pregled tih spomenika [islamske kulture] u jednom gradu, odnosno cijeloj Bosni, neophodno je korištenje svih dosadašnjih znanja, izvora i literature. Međutim, u današnjim uvjetima izvori i literatura su mi malobrojni i oskudni. Zbog toga, i zbog velike teritorijalne rasprostranjenosti Bosanskog ejaleta, ograničio sam se samo na Bosanski sandžak i zapadni dio bivšeg zvorničkog sandžaka…”
Ove riječi Adema Handžića napisane su u egzilu, u Istanbulu, gdje autor nije imao svoju biblioteku, niti dokumente i građu za opširno i detaljno potkrepljivanje svojih tvrdnji i navoda. Vjerujemo da su to glavni razlozi što se Adem Handžić osjeća obaveznim da na 6. stranici svoga rada ponudi napomenu o literaturi na kojoj će zasnivati glavne podatke i činjenice iznesene u ovom svome djelu. On kaže: “Vremenski, ovaj rad kreće se do austro-ugarskog perioda, odnosno do 1889. godine, a oslanja se uglavnom na sljedeće izvore i literaturu: Osmanski popisni defteri iz XVI i početka XVII st.; Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini iz 1889.; Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini (I, II, III, Sarajevo, 1974, 1977 i 1982) od Mehmeda Mujezinovića; Avrupa'da Osmanli Mimara Eserleri – Yugoslaviya (II cilt, Istanbul 1981) od Ekrem Hakki Ayverdiʼa i Hauptresultate der Volkszählung in Bosnien und der Hercegovina, vom 22. April 1895, Sarajevo 1896.”
Kako vidimo, autor se morao ograničiti na veoma mali broj izvora, iako je znao da iznosi ogroman broj podataka, imena, mjesta, vremenskih odrednica i dionica, itd. Dakako, na kraju ove knjige Adem Handžić je dodao još nekoliko izvora na koje se pozivao; on spominje autore Muharema Omerdića, Mehmeda Handžića, Hamdiju Kreševljakovića, Aliju Bejtića (nazivi njihovih djela na koja se poziva lahko je vidjeti na kraju knjige).
IV.
Metodologija kojom je pisano djelo Pregled islamskih kulturnih spomenika u Bosni do kraja 19. stoljeća odlikuje se preciznim navođenjem mjesta, vremena i utemeljitelja određenog “islamskog kulturnog spomenika”. Autor redovito daje podatke o ekonomskom razvoju dotičnog mjesta (da li je riječ o varoši, kasabi itd.), donosi podatke o vakufima koji su tu osnivani, o periodima njihova prosperiteta i, potom, dekadence i slabljenja. U ovom djelu Handžić je donio niz “mikro-povijesti” brojnih zadužbina u Bosni i Hercegovini te institucija kao što su džamije i tekije, a nerijetko donosi i podatke o tome kakvu vrstu obrta je imala određena varoš, kasaba, šeher…
Kako smo već napomenuli, Adem Handžić se u ovoj svojoj knjizi ograničava na period “do kraja 19. stoljeća”, ali je posve vidljivo da je on – pozivajući se ponajprije na istraživanja Muharema Omerdića – donio i podatke o bezobzirnom rušenju džamija, tekija i islamskih kulturnih spomenika u periodu rata i srpsko-crnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine. U dijelovima ove knjige u kojima govori o kataklizmi koja je zadesila islamske kulturne spomenike u periodu 1992.-1995. godine, kao i velike dijelove muslimanskog stanovništva i naselja u kojima je ono živjelo, mi vidimo Adema Handžića kao autora koji, mjestimice, zapada u tugu, ponekada i u očaj zbog svega što je zadesilo dragocjene islamske kulturne spomenike koje je on sa velikom pažnjom i naučnim marom izučavao. U ovom djelu Pregled islamskih kulturnih spomenika u Bosni do kraja 19. stoljeća Handžić mjestimice donosi i strašne podatke o stradanju ljudi i ovih spomenika ujedno. Po svoj prilici, te podatke on je preuzeo iz djela Muharema Omerdića, jer o tome posve na kraju, na 85. stranici ove svoje knjige kaže: “Daljnji ovakvi podaci, koji se odnose na genocidno uništavanje islamskih kulturnih spomenika od strane srpskog okupatora, zasnovani su na istraživanju Muharema Omerdića, službenika Islamske zajednice u Sarajevu. Taj rad, u pripremi oko 100 kucanih stranica, vrlo je važan – jedno: što na jednom mjestu obuhvata ratno vrijeme od 1992. do današnjih dana, a samim tim sadrži i promjene koje su nastale u proteklom stoljeću (od 1896. do danas), a drugo: što se odnosi na cijeli teritorij Bosne i Hercegovine. Zahvalan sam g. Omerdiću što mi je omogućio uvid u taj rad i korištenje nekih podataka.”
Dakako, od smrti Adema Handžića (1998.) do danas obnovljen je, srećom, veliki broj srušenih džamija, tekija i vakufskih zdanja i zgrada o kojima govori ova njegova knjiga. Stoga, objavljivanje ovog djela Adema Handžića ima višestruku poruku. Ako ovo djelo govori o nastanku i procvatu islamskih kulturnih spomenika u Bosni i Hercegovini, ono jednako tako govori i o strašnim periodima rata kad su ti spomenici nestajali, da bi se opet, u sretnija vremena, obnovili iz praha i pepela.
Recimo na kraju ovog osvrta da je ovo djelo dobro došlo da se njegovim objavljivanjem obilježi stotinu godina od rođenja Adema Handžića. Tako se čuva uspomena na ovog učenog čovjeka. Tako se, također, njeguje i poštovanje prema kulturnom nasljeđu Bosne i Hercegovine o kojem je Handžić sa velikom ljubavlju pisao.
