TESANJ.NET stranica grada
Naziv države Bosne je riječ koja kod filologa, konkretno kod etimologa-onomasta, izaziva raznolika razmišljanja ali u svemu tome i nedoumice, iz prostog razloga, što korijen ove riječi nije u našem jeziku, a država nam se tako zove. Hipteze o nazvu Bosne i korijenu te riječi dovodi i do nesporazuma kako među lingvistima tako i među povjesničarima, ali i narodu i nikako da prihvatimo jednu, a povijesno najutemeljeniju, teoriju o nastanku njenog imena.
Prije svega, najprije ćemo se složiti da korijen ove riječi nije slavenskoilirskog jezičkog utemeljenja, jer nema neke značajke, nekog pojma koji u svome imenu nosi dio riječi bosna, a da je povezano i adekvatno, po karakteru, nazivu ove države pa da bi se to moglo povezati. A, isto tako, zna se da se u ranija vremena, kroz period do VII. stoljeća, kada ovaj dio Ilirika, koji se kasnije nazvao Bosnom, nije bio zasebna cjelina jer Ilirik nije bio podijeljen na manje političke zajednice. Tek polovinom VII. stoljeća kada u Iliriku narodi ostvaruju avarskoislamsku vlast Ilirik će biti, iz više razloga, podijeljen na manje i zasebne političke zajednice, kada se diferencira i Bosna.
Pa, od kuda za Bosnu taj naziv?
Bosna je svoj naziv dobila, kao pokrajina u Iliriku, i ne odmah nakon što je svoje organizovanje imala u Starom Rimskom carstvu, u Iliriku, kada je sve države Evrope organizovao Alexandar Makedonski krajem IV. stoljeća p.n.e. na
Monoteizmu, ali ne i nakon uspostave Arijanizma u ovom dijelu Balkana polovinom IV. stoljeća n.e. kada se vlast u Evropi uspostavlja na višem stepenu Monoteizma koga, preko tzv. Gota, u Evropu sa Bizanta interpoliraju Teodorik i Vulfila.
Dobila ga je u nešto kasnija vremena, od tih istih Gota, u periodu kada su sve Evropske države svoju egzistenciju-vladavinu zasnivale na najvišem stepenu Monoteizma, kroz tzv. avarski sistem vlasti, a na Islamu kao državotvornoj vjeri, jer se, počevši od polovine VII. stoljeća, u Evropu inkorporirao novi oblik monoteističke vlasti-Islam koji je kao monoteističku podlogu u evropskim državama imao Arijanizam. Tada sve evropske države uspostavljaju islamsku vladavinu, a među njima i narodi Balkana. Iz razloga novog načina organizovanja, u odnosu na predhodno organizovanje, Ilirik će biti podijeljen na više teritorijalnih političkih jedinica koje će, kroz taj, ali i kasnije periode, u skladu sa svojim karakteristikama pa i narodima, dobijati svoje današnje nazive i biti jedna veća politička zajednica. Žitelji ovog dijela Ilirika, današnje Bosne i Hercegovine, iz tog perioda, a prema svojim kulturološkim vrlo karakterističnim osobinama-svojoj kulturnoj tradiciji proistekloj iz monoteističkog vjerskog učenja kao što su prefinjen, i mio Bogu, odnos prema svakom biću, prema stranom čovjeku, ali i odnosom prema svom čovjeku i okolini, oni su svoj naziv Bosanci, a u kasnijem periodu Bošnjani i Bošnjaci, dobili od njemačkog naroda iste monoteističke provenijencije, od Gota, a koji je prihvaćen i koji se koristi i danas.
Iz razloga što je korijen riječi Bosna iz Njemačkog jezika, a sa današnjeg aspekta gledano; kakve Bosna ima veze sa Njemcima i njemačkim jezikom? Mnogima ova povezanost nije ni na um padala, iz razloga trenutne udaljenosti Njemačke i Bosne, razlike u vjerovanju, ali i velike razlike u jezicima koje govore Njemci i Bosanci i tražila su se neka druga rješenja i odgovori na pitanje od kuda ovoj zemlji naziv Bosna? Međutim, sve ono što danas, kulturološki, razlikuje Bošnjake i Njemce, kroz rana srednja stoljeća, njih je spajalo, jer narod ovog dijela Ilirika, koji će kasnije dobiti naziv Bosanci bili su, što vladarski, što kulturno, itekako povezana sa Gotima. U Iliriku, dakle i u Bosni, Goti su uspostavljali arijansku monoteističku vlast i to na gotskom principu održavanja vlasti, a ne na nekom osvajanju, jer nakon uspostave, polovinom VII. stoljeća, i avarskoislamske vlasti Ilirik i države Ilirika u kojima je do tada bila gotska vlast bile su u istoj zajednici država koju je formirao Iskender Veliki, u Zapadnom Rimskom carstvu preko koga su i uspostavljane veze ovih naroda, a u toj zajednici bili su i Njemci i njihov kralj bio je car svih zemalja udruženih u tu zajednicu, a među njima i Bosna.
Međutim, povijest nam je totalno zamućena, jer sva povijest Evrope i Bosne koja se interpretira narodima Bosne, pa i Bošnjacima, je sa osnovom ”Evropa je kršćanski kontinent” i nigdje nećete naći vezu između naroda Ilirika i Njemačkog naroda. Zato, u današnjim analizamama, za jedne, Bosna je riječ gotskog, ali ne idu u analizu od koje je riječ i ponikla, za druge tračakog, za treće, ima naznaka u tvrdnjama nekih, da je i slavenskog porijekla, dok je, opet, za neke, nekog četvrtog korijena-porijekla, romanska riječ? A ovi koji na Balkan u VII. stoljeću ”doseljavaju” Slovene, za njih je Bosna hidronim, donešen iz stare postojbine, jer kao tamo odakle su, za njih, došli ovi bosanski Slaveni imali su rijeku Bosnu po kojoj su nazvali i ovu našu rijeku-Bosna kada su došli u ovaj dio Ilirika, a onda slijedom i narod, u okolici ove rijeke, dobija svoj naziv Bosanci. Ne treba smetnuti s uma da kršćanski povjesničari, po Porfirogenetu, ”doseljavaju” isključivo Srbe ili pak Hrvate te onda slijedi da je i ovaj narod koji se doselio oko Bosne narod jal hrvatski jal srbski, ali neizostavno kršćanske provenijencije. Kako su doseljavanja Slavena povijesne izmišljotine podmetnute kao Porfirogenetove tvrdnje to ova tvrdnja o rijeci Bosni i nazivu države Bosne nije primjerena i s toga odpada kao nesuvislost.
Ovi koji uzimaju da je riječ Bosna tračkog porijekla obrazlažu da je riječ Besi, iz koje se izvodi naziv za Bosnu, naziv nekog tračkog plemena-naroda koji je, kao, doselio u ove krajeve, jer i oni neizostavno zastupaju teoriju o doseljavanju Slavena u Bosnu, ali ne kako to zastupaju pobornici Porfirogenetovih tvrdnji da su na Srednji Balkan doseljavani isključivo Hrvati kao katolici i Srbi kao pravoslavci, nego kao doseljeni su i Besi, pa će se po tom narodu prozvati i zemlja na kojoj žive, ali i najduža rijeka koja protiče kroz tu zemlju, a njeno izvorište je tu negdje gdje su najviše skoncentrisani ti Basanisi-Besi. Kako naseljavanje Besa u nekim velikim razmjerama, u ove krajeve, nije nigdje ni zabilježeno, a niti se moglo, na taj način, kojim se prezentuje doseljavanje Besa, to dešavati, s toga, ni ta teorija nije održiva-adekvatna. Ipak, ova teorija barem po nazivu ”doseljenog” naroda ima smisla, jer iako se ne radi o doseljenom tračanskom narodu-Besima, radi se o autohtonom narodu Ilirika, Bosancima, koji su svoj naziv dobili od Gota.
Bosna kroz stare povijesne dokumente
Bosnu, kao banovinu-državu, pod tim nazivom spominje grčkobalkanski ljetopisac Teofan (umro 817.g). To je, za sada, prvi pisani trag o nazivu naše domaje. Bosna je po Teofanu banovina, a ban je titula iz avarskog sistema vlasti.
Događaj koji Teofan opisuje, u svojoj hronici, je iz sredine VII. stoljeća, taman iz onog prioda kada se u Evropu i inkorporira avarskoislamska vlast. Kada se evropske države konstituišu na novom organizacionom obliku i kada se Ilirik cijepa-dijeli na manje gepolitičke zajednice, banovine, radi lakšeg i funkcionalnijeg organizovanja u novoj šemi organizovanja država. Po Tefanu, Bosna već tada, polovina VII. stoljeća, nosi svoje, rekao bih, današnje ime. U ovoj hronici koju nam predočava Teofan, a kada je o Bosni riječ, radi se o izboru Hrvatskog hana-kralja, gdje je jedan od sedam banova koji biraju hana Hrvatske i ban Bosne. ( Rački: ”Documenta” str. 486 ) Po ovom dokumentu Hrvatska je kraljevina, a njenog kralja bira sedam banova i to: ban Bijele Hrvatske, zatim ban Bosne, ban Požeški, ban Podramski, ban Slavonski, ban Sremski i ban Arbanaški.Tvrdnja da je u tom periodu, doista, Hrvatska bila ustrojena kao kraljevina je i činjenica koju nam u svom putopisu na str. 244. donosi Evlija Čelebi koji tvrdi da je N. Zrinski, u to vrijeme, kao ban Zrinskog ejaleta ( turska riječ ejalet predstavlja državu) bio nosilac Alexandrove krune. Dakle, Nikola je bio kralj, ali da je, kako Evlija navodi, neposredno prije nego je Evlija posjetio Zrinskog kruna prešla u ruke austrijskog cesara. U nekim tvrdnjama Evlija za N.Zrinskog i piše da je kralj. Šta se dešavalo tada, i koje su okolnosti uticale na te promjene, da kruna iz ruku Zrinskih bude preuzeta od strane austriskih vladara, ostaje da se izučava. Inače, Evlija u ovom dijelu Evrope kao nosioce Alexandrove krune spominje monarhe: Grčke, Mađarske, Hrvatske i Austrije.
Malo zbunjujuće, na osnovu onoga kako smo učeni, ali iz ove povijesne činjenice, o krunisanju Hrvatskog kralja, koju nam donosi Teofan u svojoj hronici, prističe da je Hrvatska u istom periodu, polovina VII. stoljeća, uspostavljena kao kraljevina. Da je čini sedam banovina, da je među tih sedam banovina Bijela Hrvatska, Slavonija ali i Bosna pa i Arbanaška kao posebne geopolitičke zajednica sa svojim banovimam, ali sve ustrjene u novu organizacionu šemu.
Treba napomenuti da je to jedan novi koncept organizovanja država Srednjeg Balkana i iz perioda avarskoislamske, a ne kršćanske vladavine, te da su sve ove banovine u avarskoislamskom sistemu vlasti, da će se u XIV. stoljeću, iz bezbjedonosnih razloga, jer kršćani ne miruju i nastoje sve evropske monoteističke države podvrgnuti katoličkoj upravi, sve one uvezati u Islamski komonvelt-Osmansko carstvo, a da će se u kasnija vremena, nakon 1683. godine, situacija izmjeniti kada nakon progona muslimana iz Slavonije, Bijele Hrvatske kao i Sremske banovine ove države postanu katoličke.
Hrvatska će, po prvi put, postati kršćanska teokratija tek nakon njenog osvajanja od strane evropskih katolika nakon 1683. godine, a do tada ona je kroz sve epohe svog organizovanja bila monoteistička, a od polovine VII. stoljeća do 1683. Islamska teokratija.
Za većinu povjesničara Evrope, pa i za bosanske, jer su iste škole, relevantan je podatak koji u X.stoljeću, kao, u svojim spisima, ”O vladanju državom”, donosi Konstantin Porfirogenet gdje on, kao, u zemlju Bosnu naseljava u VII. stoljeću kršćane i to u njene istočne dijelove Srbe, kao pravoslavce, i u njene zapadne dijelove Hrvate, kao katolike. I sve ovo rade, i povijesnu laž predočavaju kao povijesnu istinu, iz razloga uklapanja Bosne u njihovu povijesnu matricu: ”Evropa je kršćanska”, a Bosna nikada do 1878. nije imala drugu vladavinu do monoteističku.
U Porfirogenetovim spisima, treće poglavlje, koji su dodatak njegovim prvim dvema spisima, on kao utemeljiteljski narod Bosne, njene Bosance-Bošnjake, i ne spominje te se dotični spisi koji su, kao, djelo Porfirogeneta i ne mogu uzimati kao relevantni povjesni izvori. To su povijesne konstrukcije, skorašnjih evropskohrišćanskih povjesničara, koje su trebale da Bosnu predstave kao kršćansku zemlju Hrvata i Srba, a ne zemlju koju su povijesno gradili njeni Bošnjaci i koji su kroz sva stoljeća bili monoteisti, a sve iz razloga interpoliranja dijelova Bosne u hrvatske i srpske državne okvire i zato konstrukcijama vrše ”cijepanje” Bosne na katoličku i pravoslavnu te iz ovih razloga dodaju, na Porfirogenetove spise I i II i III nesuvislo poglavlje o naseljavanju Srba i Hrvata u Bosnu.
Kasnije, iz te laži uspostavljeno je Tursko osvajanje Bosne, i islamizacija njenih, po Porfirogenetu, žitelja Srba pravoslavaca i Hrvata katolika jer oni, kao, naseljavaju Bosnu u VII. stoljeću. Svjedoci smo da i danas Hrvatski i Srpski povijesničari na osnovi ovih Porfirogenetovih tvrdnji povijesno Bosnu inkorporiraju u svoje zajednice i u zadnjih 100 godina oni to rade i ratom progoneći Bošnjake, vršeći nad njima genocid, progoneći ih iz njihove domovine koju su Bošnjaci od kraja IV. stoljeća p.n.e. pa sve do 1878. godine viječno gradili, čuvali i branili.
U periodu kada kršćanski povjesničari pišu o Bosni i njenim narodima uočavaju da Bosna nije bila kršćanska teokratija, a da su njeni većinski žitelji različita vjerska skupina od njih i onda im izmišljaju vjeru nazvavši je Bosanskom crkvom. A, nije to bila nikakva posebnost nego najviši stadij Monoteizma-Islam sa većinskim Bošnjacima muslimanima, ali kako bi Bosnu ubacili u kršćansko vladanje oni proturaju-”pronalaze” i takve dokumente kakavi su , kao, spisi Porfirogeneta, ali i svi ostali dokumenti iz katoličkih arhiva koji govore o većinskom katoličkom stanovništvu Bosne i njenim kršćanskim vladarima. U Bosni jesu živjeli i kršćani, i možda od ranije nego što nam to prezentiraju povijesničari, ali Bosna nikada nije bila kršćanska teokratija, jer je kroz sve njene epohe stvaranja u njoj bio dominantan narod monoteističke provenijencije. To najbolje potvrđuju stećci, a koji su rasuti po onim dijelovima Ilirika gdje su živjeli Bošnjaci, a njihova predodžba duhovnosti onih koji su ih postavljali nije kršćanske provenijencije, nego monoteističke, a to sve prema simbolima koji se nalaze na onim stećcima kpoji su ukrašavani. Tu je ispružena ruka sa istaknutih pet prsta, tu je rozeta, tu je polumjesec, tu je i Davudova zvijezda, tu su luk i strijela, tu je sunce, tu su i ljiljani… dakle sve ono što simboliše monoteizam. Bosna nikada nije bila kršćanska teokratija, a to potvrđuju i danas njen najbrojniji narod njeni Bošnjaci muslimani, koji su bili i njen rodni narod.
Kako je u Evropi, ali i u mnogim muslimanskim zemljama koje su bile kršćanske kolonije, uspostavljena škola evropske povijesti sa kršćanskom osnovom, ovi tzv. Porfirogenetovi spisi, za povjesničare, postaju prvostepeni povijesni dokumenti i Bosna po toj osnovi postaje kršćanska, a ne monoteistička-islamska kakva je i bila.
Da su Porfirogenetovi spisi lažni temeljim na činjenici što ga bizantolozi uzimaju kao hrišćanina, a prije svega vizantijskih careva, a kao hrišćana, nije nikada ni bilo, jer je Bizant od početka svog organizovanja, kada ga uspostavlja Alexandar Makedonski, svoju vlast uspostavlja na Monoteizmu, a zatim na Arijanstvu, pa na Islamu, te odpada mogućnost da je i Porfirogenet pisao o naseljavanju Hrvata, kao katolika, i Srba, kao pravoslavaca, u Bosnu. U VII. stoljeću, u nekom većem obimu nema k(h)ršćana, u Heraklijevom Bizantu, a koji bi mogli porodično naseljavati neku zemlju pa ni Bosnu, a još kada se uzme u obzir da su jedni katolici a drugi pravoslavci i njih Heraklit naseljava u Bosnu je prosto za nepovjerovat, jer tamo gdje djeluje i vlada Heraklit, a prema povijesnim tragovima, tamo nema u tim velikim razmjerama katolika, ali ni pravoslavaca. I to je izmišljotina u onu svrhu koju sam obrazložio.
Za potvrdu da su Porfirogenetovi spisi lažni koristi nam i Teofanovo pisanje o Bosni koja je polovinom VII. stoljeća imala svoje granice, imala svoje ime i svoj narod Bošnjake, a to u potpunosti potvrđuje, do dana današnjeg, i kasnija nepatvorena povijest Bosne.
Taj ”Porfirogenetov” spis je povijesna knstrukcija nekog teškog krivotvoritelja povijesti, mrzitelja muslimana, koji u Bosni u, ranija vremena, uočava samo kršćane bez Bošnjaka muslimana. Prema načinu uspostavljanja bosanske povijesti, kako su radili i ostali povjesničari, negirajući Bošnjake, to bi mogao biti falsifikat od prije nekih 150-200 godina, kada se u nacionalnim kuhinjama naših komšija najviše radilo na negiranju Bošnjaka i Bosne kao njihove države formirane na Monoteizmu, a sve u cilju svojatanja Bosne, a kako bi to povijesno dokazivali onda su njenu povijest uspostavljali i na krščanstvu, te iz tog razloga i podastiranja lažnih spisa i koje kakvih lažnih dokumenata. Ako se ti, takozvani, Porfirogenetovi spisi malo bolje razmotre uočavaju se velike povijesne nelogičnosti, tako da se, bez imalo sumnje, može tvrditi da je to falsifikat nad falsifikatima, jer on već u VII. stoljeće u naše krajeve uvodi Tursku, kada objašnjava da je Bijela Hrvatska zapadno od Turske. Da se radi o falsifikatu iz kasnijeg vremena dokaz je upravo ova tvrdnja da je Bijela Hrvatska zapadno od Turske, jer ovajk falsifikator zna da je Bosna u sastavu hilafeta, koga ovi nazivaju Turska i on ne razmišljajući na činjenicu da Turske nije bilo u VII. stoljeću kada objašnjava položaj Bijele Hrvatske ubacije ono stanje koje je bilo u periodu kada je pisao svoje falsifikate. Inače, po toj povijesti, koju nam predočavaju evropski povjesničari, Turske nema ni u XII. stoljeću u Maloj Aziji, a kamo li u Bosni. Ili ako ima, onda je Bosna i u VII. stoljeću bila u savezu sa Turskom, a to ga nije bilo moguće iz tadašnje podjele evropskih avarskih država na Rimsko i Bizantsko carstvo. Po ovoj podjeli Turska je, iz tog perioda, podpadala pod Bizant, a Bosna pod Rim. Turci, kao organizatori Islamskog komonvelta, a ne nikakvi osvajači, u kome su bile i Bosna i Hrvatska su na ovim prostorima tek s početka XIV. stoljeća, tako da se o Turskoj, na ovim prostorima, ne može govoritio prije ovog vremena.
Naziv za zemlju-Bosna u kojoj, kao, žive nekakvi heretici počeće se pojavljivati u papinskim katoličkim dokumentima, po prvi put, negdje koncem XV. stoljeća (kongres katoličkih poglavara u Mantovi, juni 1459.) jer u tom, ali i u kasnijim periodima, kod vođstva katolika evrope, javljaju se pretenzije na uspostavljnje potpune vlasti u svim državama Evrope, a kako je i Bosna evropska država, ali sa većinskim muslimanima, po tim pretenzijama i Bosnu su trebali poklopiti.
Iz razloga ubacivanja Bosne u kršćansku evropsku matricu Bosna se u falsifikovanim dokumentima, iz dubrovačkog, zadarskog, ali i drugih arhiva, katoliči već od IX. stoljeća, tj. od hrvatskog, a po ovima, katoličkog kralja Tomislava, preko Kulina bana, do, kao zadnjeg bosanskog, a ”kao” katoličkog kralja S.Tomaševića.
Naziv za državu-Bosna, u ranijim katoličkim dokumentima iz predkatoličkog evropskog perioda koji je trajao do XIII. stoljeća, kada počinje uspostava evropskih katoličkih država na sili, nije rabljen, jer katolici nisu imali nigdje države preko koje bi mogli uspostavljati kontakte sa državom Bosnom, tako da neke korespodencije između Bosne i neke od kršćanskih država nije moglo ni biti.
Napisao sam da Bosnu, u svojoj kronici u VII. stoljeću, spominje grčkobalkanski kroničar Teofan. On je rodom Grk, a Grčka je u periodu njegovog življenja, druga polovina VIII. stoljeća i početak IX. stoljeća, monoteistička država i u avarskoislamskom sistemu vlasti, ali kao država Bizanta i ona će sve do 1878. biti u sastavu Islamskog komonvelta, ali će nakon što su grčki pravoslavci osokoljeni pravoslavnom Rusijom ali i podrškom evropskih katolika ostvarili pravoslavnu Grčku početi ispisivati, zajedno sa evropskim povjesničarima Grčku povijest i propuštati je kroz kršćansku osnovu tako da je u današnjim povijesnim relacijama koje izučavaju Evropljani, Grčka kao država, od uvijek, kao, bila pravoslavna, a da se povijest tog dijela Mediterana inkorporira u nekakvo hrišćansko vladanje. Kako je taj dio nosio svoj stari naziv Bizant po toj teoriji oni i Bizant interpoliraše u kršćansko vladanje, a koje po svim relevantnim povijesnim tragovima nije nikada bilo do 1878. Iz Bizanta je Alexandar Makedonski kao najveći promicatelj Monoteizma na Svijetu, iz Bizanta je u Evropu krnuo i Arijanizam, iz Bizanta je u Evropu krenuo i Avarizam. Dakle Bizant je bio izvorište monoteističkih tvorevina i sa svojim glasovitim naučnicima nukleus razvoja svih znanosti. U Bizantu je i najmonumentalnija džamija iz polovine VI. stoljeća, arijanski hram- Aja Sofija, koja je postala nakon uspostave avarizma džamija i model sakralnih objekata muslimana. Kao i Grčka, u Teofanovo vrijeme, i Bosna je, ali i ostale pokrajine Balkana koje su u istoj mojoteističkoj političkoj zajednici, sa istim uređenjem kao i Grčka, i zato je i spominje u svojim spisima.
Bosna se, kao država monoteista, nalazi u spisima onih država koje su održavale svoju vlast na Monoteizmu, ali tih dokumenata je vrlo malo, jer nakon uspostavljanja Evropskih država na k(h)ršćanstvu svi dokumenti koji bi poslužili u svrhu dokaza da su evropske zemlje bile islamske su zatureni ili korigovani. Zanimljivo je da, a to je u kasnijim stoljećima, kada su evropski katolici iskazivali pretenzije na Bosnu, pa onda ispisivali i raznorazne dokumente, a među njima je najviše falsifikata, u tim dokumentima katolici bosanske žitelje, njene Bošnjake muslimane, obavezno nazivaju katarima pa i patarenima, isto kao žitelje u Francuskoj i Italiji, ali i s vjerskog aspekta nazivaju ih sve hereticima. Mi, heretici Bosne, znamo ko smo i zašto su nas nazivali patarenima, katarima i s vjerskog aspekta hereticima, a kada su u pitanju Francuski i Italijanski žitelji heretici, onda su oni za nas nekakvi heretici, a ne muslimani kao što smo i mi. Dakle, Bosanski patareni su i dalje u Bosni i to su njeni Bošnjaci muslimani, a Francuski katari i Italijanski patareni su pobijeni, prognani ili paljeni na lomačama, ali oni ne kažu da su ti stradalnici patareni ili pak katari bili muslimani neko katolički dualisti, što je bio , kao, razlog da ih eliminišu, a što je takođe laž.
Vidjeli smo da polovinom VII. stoljeća Teofan našu zemlju naziva Bosnom. Odakle taj naziv?
Bošnjake su u zadnjim stoljećima predhodnog milenija, kada historičari počinju da pišu povijest Bosne počele nazivati Bogumilima. Taj naziv za žitelje Bosne je domaćeg slavenskog porijekla, reklo bi se da su ga sami Bošnjaci iznjedrili i plasirali. I taj naziv nije iz ranijih vremena, nego iz perioda kada je Bosna podpala pod Austrougarsku vlast i kada su Hrvati katolici počeli izučavati svoju nacionalnu povijest i onda u kontekstu Hrvatske povijesti u svoje učenje uključivali i Bosnu, jer je jedan dio Hrvatske i to njen jugoistočni dio ( Imotska krajina) bio teritorija u kojoj su živjeli Bošnjaci, a koje su hrvatski povjesničari uključivali u Hrvatske žitelje. Iz razloga što su Bošnjaci monoteisti i što su vjerovali u jednog Boga-stvaraoca svega, za sebe su tvrdili da su oni Bogu dragi-Bogu mili jer oni Bogu ne pridružuju jednakost u nekoj drugoj osobi, kao što to čne kršćani sa Isusom i zato su za sebe govorili da su oni Bogu mili, odakle i naziv Bogumili.
Dakle, Bogumil, kao pojam-kao riječ sastavljena je iz dvije riječi: Bog- kao stvoritelj svega i pridjeva:mil-mio-drag. Dakle, Bogumil je kovanica iz dvije slavenske riječi, a predstavljala bi osobu koja je draga Bogu, jer pravilno interpretira njegovu moć i stvaranje. Znači, osoba koja Bogu ne pridružuje nikoga ravnog, tj. osoba koja nije u idolopoklonstvu je Bogu mila, tj. Bogu draga osoba.
Međutim , riječ Bogumili može se tumačiti i na način da su ti ljudi Božiji milet, kada se drugi dio naziva Bogumil, dakle ono mil=milet uzme kao turska riječ, narod. Bogumili =božiji narod, ili u prenešenom značenju Bogu ugodan narod. To ne mijenja smisao samog pojma, ali i to može biti.
U samom nazivu Bogumili krije se, na indirektan način, i riječ Bosna kojom se naziva država, obilježena kao teritorija na kojoj živi narod koji je Bogu mio, ali samo u njenom transkomponovanom značenju.
Kako su u Srednjim stoljećima, ali i ranom S. vijeku, muslimani čitave Evrope bili povezani, a sve to- ta povezanost datira još iz Alexandrovog perioda, kada je koncem IV. stoljeća stare ere Aleksandar razriješio Gordijev čvor i uvezao sve narode Svijeta u zajednicu zasnovano na jednoj vjeri-Monoteizmu i napravio prvu svjetsku globalizaciju, to su, iz ovih razloga, svi evropski narodi imali i mnogo bliske odnose, zasnovane na pripadnosti državama u kojoj je bila zastupljena vlast na istoj monoteističkoj religiji.
I srednjoevropski muslimani iz tih perioda , kako Ostrogotti tako i Vizigotti, u svom nazivu imaju njemačku riječ Gott=Bog, slično kao i Bogumili. Dakle i njihovi nazivi sukladni su nazivu Bogumili, jer su vezani za istovjetno vjerovanje.
Kako su narodi Evrope bili u skladnim međusobnim vezama, a sve iz ranijih usklađenosti, ukazala se potreba, zbog samog međusobnog prepoznavanja da se narod iz ovih naših krajeva prikladno i nazovu, a prema nekim svojim karakterističnim osobinama. Tako je iz tog njemačkog- gotskog jezika došlo i do riječi i naziva za naš narod. U mnogim starim kronikama Goti su neke južnoslovene nazivali Bessermeni. Kako se iz ove riječi jedino izvodi naziv Bosanac zaključujemo da je ova riječ ključna za naziv našeg naroda, ali i države.
Nama je dobro poznat povijesno rabljeni naziv za žitelje Bosne iz ranih, ali i srednjih stoljeća-Dobri Bošnjani. To nije bio termin koji su za Bošnjake koristili evropski katolici, jer smo za njih bili heretici, nego je to bio termin koji su, u međusobnim relacijama, koristili isključivo evropski muslimani kada su u kontekst priče dovodili Bosanske muslimane. U ta prošla vremena Bošnjaci su bili na glasu kao dobar gostoljubiv narod i zato su u relacijama slavenskih naroda na slavenskom jezika nazvani; Dobri ljudi, odakle je proisteklo i ono; Dobri Bošnjani, a kasnije Bogumili.
Za Bošnjaka, kao boljeg čovjeka, znali su i Gotti koji nisu bili Slaveni, te su, i sami, muslimana ovih krajeva nazivali, na svom jeziku, Bessermann. Odakle je za množinu dobijen naziv Besi.
Povijest je pokazala da su u srednjim stoljećima njemački muslimani imali veliki ugled, ali i uticaj na sve ostale zajednice muslimana Evrope. Npr. Fridrih III. je bio car Rimskog carstva u kome je bila i Bosna. Tako da ne čudi da su mnoge njemačke riječi i sada u opticaju u jezicima naroda u njenom okruženju , pa i u Bosni koje su prenošene neposrednim doticajem i uslovljenim komunikacijama, ali da i u Njemačkoj neki toponimi ili pojmovi imaju antroponimske nazive iz perioda vladavine muslimana u ovim krajevima. Npr. naziv za petak je fraitag= slobodan dan. Mada, o ovoj muslimanskoj vladavini u Evropi oni vole da kažu da je to iz perioda vladavine Avara, a što mu ga dođe isto.
Bessermann u prijevodu= bolji čovjek, u transkripciji ove riječi prema slavenskom obliku, dobijemo; Bessermann =Bosanac=Bošnjak, otuda kasnije naziv za našu zemlju Bosna, zemlja Besermen-a, zemlja Bosanaca-Bošnjaka.
Iz ovoga slijedi da je rijeka Bosna dobila naziv prema njenim žiteljima, a ne da su žitelji Bosne dobili ime po rijeci.
Interesantno je da je onaj južni dio Bosne, kako ga Teofan naziva Podramlje, a danas je to Hercegovina, geografski bio posebnost, ali povijesno oba ova dijela današnje Bosne i Hercegovine činio je isti narod Bošnjaci. U pogledu državnosti oba ova dijela Bosne bila su jedinstvena cjelina sa vladarima monoteističkih nadzora odakle su proistekli nazivi Bessermann-i, Bogumili tj. Dobri Bošnjani. Da su žitelji današnje Hercegovine, u ranija vremena, bili kao narod Bošnjaci dokaz su i iseljenici iz Hervegovine koji su sada žitelji Turske, Kosova, ali i Albanije i sebe, kao narod, doživljavaju kao Bošnjake što govori da je i Hercegovina bila nerazdvojni dio Bosne.
Bosna je kao monoteistička zemlja, ali ne pod ovim nazivom, od svog početka egzistirala u Iliriku, koji je bio u sastavu Rimskog carstvu koje je formirao Alexandar Veliki i u tom carstvu uspostavio monoteističko vladanje. Ovo vladanje je imalo svoj kontinuitet tako da je njegova slijedeća faza od polovine IV. stoljeća, pa do polovine VII. stoljeća, bio Arijanizam, da bi od polovine VII. stoljeća slijedeća faza monoteističkog vladanja bio Avarizam , a sa Islamom kao državotvornom vjerom. Zapadnoevropski povjesničari, u svojim djelima, ne ističu da je avarsko vladanje uspostavljano na Islamu, nego na nekom paganstvu, a sve iz razloga negiranja da su evropske zemlje kroz sva početna, pa do XIII. stoljeća novih milenija, uspostavljale svoju vlast na Monoteizmu. Odatle Bosna, Albanija i Južni Balkan i danas kao žitelje imaju muslimane, a dok su kroz srednja stoljeća muslimani svih evropskih zemalja prognani, ubijani i pokrštavani.
Kada su polovinom VII. stoljeća sve evropske države uspostavile vlast na Avarizmu došlo je do ujedinjenja pojedinih evropskih oblasti i jedna od tih oblasti bila je oblast koju su zapremale današnja: Italija, Njemačka, Austrija, Slovenija, Slovačka, Češka, Mađarska, Hrvatska, Bosna i Crna Gora. Sve su one bile u sastavu Rimskog carstva i za vladara tog carstva imenoivan je car Njemačke. Tada je i Ilirikum, iz razloga lakšeg organizovanja-koordiniranja sa ostalim državama rimskog carstva, podijeljen na više oblasti i jedna od tih oblasti bila je i Bosna. Dakle, Bosna svoje granice formira polovinom VII. stoljeća od kada nosi i svoje ime. I nije Bosna kao država Bošnjaka od XIII. stoljeća kako piše Nada Klajić, a preuzima i E. Imamović, nego od polovine VII. stoljeća kako navodi Teofan.
Svaki od rimskih careva krunisan je kao nosilac Aleksandrove krune, monoteističkih nadazora, a Bosna je bila, kao i ostale države carstva, iz bezbjednosnih razloga u sastavu carstva kao samostalna država, koja je imala svoje monarhijsko ustrojstvo, ali u sklopu Rimskog carstva tako da je i njen car bio Njemačko-rimski car.
Najviše, polovinom XVI.stoljeća monoteističko Rimsko carstvo biće od strane Evropskih katolika urušeno, a njegov car morao je izbjeći u Palermo na Siciliji. Kasnije će kršćani tokom XVI. i XVII. stoljeća, prognati sve njemačke, češke, slovačke, mađarske, slovenske, hrvatske muslimane, a one koji su ostali morali su se prevjeriti i javno ispoljavati katoličanstvo. Ako se slučajno otkrije osoba koja je javno ispoljavala katoličanstvo, a u svom kućnom okruženju i dalje ispoljavali Islam, bivali su uhićeni, javno suđeni za krivovjerstvo i kažnjeni i javno spaljivani na lomačama i to sve od strane inkvizicije- katolika. Tada je u nekim od ovih zemalja iz protesta prema postupcima katolika formirana noova religijska grupacija protestanti. Muslimani, ovih zemalja, koji su uspjeli izbjeći izbjegli su u islamske zemlje. Na taj način i u Bosnu je izbjegao veći broj musliman srednjoevropskih država. Uočljivo je da su njemački muslimani došavši u Bosnu, a kako su bili vješti u kopanju i preradi ruda, najviše su se i bavili tim poslom i što je karakteristično za izbjegle narode oni određenim lokalitetima daju svoje nazive tako da je sada u Bosni bukadar toponima sa gottskim-njemačkim korjenom.
Da je njemačkorimski car imao svoj upliv na Bosnu i u periodu XV. stoljeća dokaz je titulisanje stephana Kosače, šeiha i bosanskog alima, titulom hercoga od strane Njemačko-rimskog cara Wilhelma-Fridriha III, koji je bio monoteista-musliman i zato ne treba da čudi činjenica da je on dodijelio titulu hercega- stephanu Vukčiću Kosači, koji će u ta teška vremena, kada katolici po Evropi progone, spaljuju i pokrštavaju muslimane, uvezati nas Bošnjake sa muslimanima Turske, Mađarske, Hrvatske, Bugarske, Srbije, Makedonije, Grčke … u Balkanski Islamski komonvelt-Osmansko carstvo. Hrvatska i Mađarska te Slovenija održavale su se kao islamske države sve do 1683. godine i za slijedećih 16 godina i one će ptpasti pod katoličku vlast.
Ova nova zajednica muslimanskih zemalja formirat će svoju islamsku vojsku koja će doći u Bosnu i spriječiti nakane kršćana da nas protjeraju. Dakle, Bosna nije od Turske osvajana nego se sa Turskom i ostalim Balkanskim zemljama udružila i na taj način zadržala svoj kontinuitet iz Alexandrovog perioda i zato je Bosna jedna od najstarijih Evropskih država koja traje u kontinuitetu od 2300 godina, a da nikada nije ostala bez svog utemeljiteljskog naroda bez svojih Bošnjaka.
Fikret Hafizović
