TESANJ.NET stranica grada
Strategija se ne prepoznaje po riječima koje izgovaramo,
nego po obrascima ponašanja koje ponavljamo.
Politička strategija nije skup izjava, nego dosljedan obrazac djelovanja usmjeren ka jasno definisanom cilju. Ona podrazumijeva kontinuitet, usklađenost i sposobnost da se političko ponašanje podredi dugoročnom interesu. U Bosni i Hercegovini problem nije u tome što političke strategije ne postoje. Naprotiv — one su prisutne i često vrlo dosljedne. Problem je u njihovom usmjerenju. Umjesto jačanja institucija, vladavine prava i društvene stabilnosti, značajan dio političkog djelovanja ide u pravcu blokada, uslovljavanja i očuvanja parcijalnih interesa.
Nasuprot tome, politički prostor koji nominalno djeluje u korist Bosne i Hercegovine uglavnom ne uspijeva razviti koherentnu strategiju. Umjesto toga, dominira narativ — često ispravan u vrijednosnom smislu, ali operativno slab. Taj narativ se, posebno u posljednjih petnaest godina, gotovo redovno pretvara u međusobne optužbe za izdaju, kriminal i neodgovornost.
To nije sporedna pojava. To je dominantni obrazac djelovanja. Narativ bez strukture ne proizvodi strategiju. On proizvodi političku buku. Ključni uzrok takvog stanja nije nedostatak informacija, nego pogrešno postavljen centar političkog djelovanja. Personalizacija politike — u kojoj mandat i vlast postaju cilj sami sebi — generira pristrasnost, nedosljednost i gubitak fokusa. Razlika između pozicije i opozicije tada nije u principima, nego u retorici. Kada se tome pridruži nedostatak kapaciteta za drugačiji način djelovanja, politički prostor ostaje aktivan, ali bez stvarnog smjera.
Zato problem nije u nedostatku politike, nego u odsustvu sistema koji može proizvesti strategiju. Promjena se ne može desiti kroz nove izjave, nego kroz promjenu obrasca ponašanja. Odgovornost nije deklarativna kategorija. Ona se ostvaruje kroz strukturirane odnose, jasno definirsane prioritete, racionalno korištenje resursa i kontinuirano uvođenje novih ljudi koji donose drugačiji način djelovanja. Ne radi se o zamjeni aktera, nego o promjeni logike. Mandat mora prestati biti sredstvo političke samopotvrde i postati instrument jačanja institucija. Bez tog zaokreta, svaka strategija ostaje privid.
Primjer usvajanja Zakona o gasovodu („Južna interkonekcija“) to jasno pokazuje. Konsenzus nije postignut kao rezultat unutrašnje političke zrelosti, nego pod snažnim vanjskim pritiskom. I tada svi šute. I glasaju. Bez takvog pritiska, politički prostor bi, po ustaljenom obrascu, ponovo skliznuo u međusobne optužbe. To otvara ključno pitanje: može li sistem koji ne proizvodi unutrašnji konsenzus uopće proizvesti strategiju?
Ako ne može — onda problem nije politički, nego sistemski. A sistem koji ne može proizvesti strategiju, dugoročno ne može proizvesti ni stabilnost.
Fuad Šišić
