Ja sam kandidat

Organizacija koja ne proizvodi nasljednike, nego sljedbenike, dugoročno proizvodi stagnaciju.

Šta je – tu je. Centralna izborna komisija donijela je odluku, a izbori su postali politička neminovnost. Još jedan mandatni ciklus privodi se kraju: mandat članova Predsjedništva i Parlamenta Bosne i Hercegovine, entitetskih parlamenata i kantonalnih skupština. Gotovo da više nema političke stranke koja negdje nije dio vlasti — bilo kao pozicija ili opozicija. Takvo stanje proizvodi prije svega društvenu buku, a mnogo manje društveni red. Svi su istovremeno i krivi i zaslužni, ali je najglasniji uvijek vrh političke piramide. Jer država je, navodno, u pitanju. A država nije šala.

Nakon državnog nivoa slijedi drama na entitetskim nivoima, gdje politički sukobi često poprimaju gotovo ratnu retoriku. Kantoni ostaju donekle u sjeni, iako raspolažu značajnim resursima i imaju ozbiljan uticaj na svakodnevni život građana. Međutim, iskustvo političkih aktera koji se kandiduju gotovo je identično iskustvu javnosti koja ih posmatra. Iznenađenja skoro da više i nema. Eventualno se promijeni način na koji se ista stvar saopšti.

Tako danas gotovo neodoljivo zvuči rečenica: „Ja sam kandidat.“ Jednako bi zvučalo i: „Ja sam kandidatkinja.“ Jednostavno, skromno, gotovo požrtvovano. Naravno, istovremeno to zvuči arogantno, samodopadljivo, gotovo nametanje. Međutim, iza te prividne jednostavnosti ili arogantnosti uglavnom stoji potpuna podrška organizacijske strukture koja donosi odluke. Da li isto misli i članstvo, pitanje je na koje se odavno ne traži odgovor. Jer da je članstvo istinski zainteresirano za unutrašnju demokratiju, vjerovatno ne bi šutjelo niti bi bezrezervno slijedilo unaprijed oblikovane političke odluke.

I da stvar bude potpuno jasna — sasvim je nevažno iz koje stranke dolazi ovakva poruka. Mogao ju je izgovoriti predsjednik bilo koje političke organizacije ili aktuelni nosilac javnog mandata; suština bi ostala ista. U većini slučajeva postoji samo jedan ozbiljan kandidat. Kada predsjednik stranke ili politički lider sa snažnim uticajem ne otvara prostor drugim kandidatima, ne priprema nasljednike i ne razvija organizacijsku kulturu ravnopravne političke konkurencije, tada postaje jasno da se zapravo ne očekuje izbor, nego potvrda već donesene odluke.

Da li je ta podrška zaista stopostotna, odavno više nije ni važno. U okruženju predsjednika ili nosioca mandata uvijek postoji dovoljan broj ljudi spremnih da „odigraju igru do kraja“, jer dobro razumiju šta lider želi. Ispunjavanje predsjedničkih očekivanja pokazalo se kao pouzdan način opstanka unutar političkog kruga moći. To nije nelogično. Možda nije ni grijeh. A i da jeste, ne znam da li bi bilo drugačije. Ali svakako nije najbolje ni za organizaciju, ni za društvo, a najmanje za državu.

A upravo je država ovdje najvažnija tema. Jer borba za mandat ne bi smjela biti borba za status, privilegiju ili produženje političkog uticaja. Ona bi trebala predstavljati borbu za najviši stepen društvene odgovornosti. Da bi se ta odgovornost mogla kvalitetno nositi, kandidati koji dobijaju podršku morali bi posjedovati mnogo više od političke lojalnosti. Potrebno je znanje za funkciju koju preuzimaju, uključujući iskustvo, ali ne samo iskustvo. Potrebne su javno prepoznatljive reference u oblastima u kojima su već pokazali sposobnost da odgovorno vode bilo koje zajedničke procese. Potrebna im je i stručna podrška — ne podrška zasnovana na emocijama, interesima ili političkoj pristrasnosti.

Jer društva ne propadaju onda kada nemaju lidere. Propadaju onda kada prestanu razlikovati lojalnost od kompetencije.

Fuad Šišić