Hiljade novih radnih mjesta

Nikad ne vjerujte u velika obećanja.
Theodore Parker

„Obećao sam 100 hiljada novih radnih mjesta u deset godina, ove nakon nešto jače od dvije godine nepunih 50 hiljada, skoro 50% mog obećanja je ispunjeno.“, nedavno je izjavio političar koji je već postao po ovome prepoznatljiv, tako da mu nije neophodno ime i prezime navoditi. S druge strane, svi znaju da vlast ne upošljava radnike (osim administracije, javnih ustanova i preduzeća), te da upravo u ovim područjima treba smanjiti broj uposlenih. Potrebne su reforme javne uprave, prilagoditi zakone našim okolnostima, unaprijediti procese i osposobiti uposlene tako da manji broj može proizvesti veći efekat za društvo. Možda bi, na primjer, mnogo primjerenije izborno obećanje bilo: smanjićemo 25% uposlenih u javnoj upravi i sredstva od 100 miliona KM, koja se sada troše na te uposlene, usmjerićemo na podršku realnom sektoru kako bi pomogli da dođe do potrebe tih radnih mjesta u privredi.

Umjesto brojki o novim radnim mjestima (što je svakako pozitivna činjenica i lijepa vijest, ako je istina) trebala precizirati šta je to konkretno vlast uradila i dala doprinos poslovnom ambijentu koji kao takav postaje konkurentniji, te koji kao takav ima rast privrednih aktivnosti kojima su potrebni novi radnici. Koji je to zakon izmijenjen, i šta to praktično znači za razvoj biznisa? Koja je to infrastruktura unapređena i šta ona znači za razvoj biznisa? Koji su tu uslovi na različitim razinama vlasti poboljšani za investitore? Šta je to investitorima danas povoljnije nego prije dvije godine? Niz je konkretnih pitanja, koja zahtjevaju konkretne odgovore na svim nivoima vlasti. Samo konkretizacija stvarnih aktivnosti, jasni i precizni pojedinačni ciljevi i definisanje njihovog pozitivnog uticaja sa nivoa vlasti, te mjerljiva interpretacija donijeće ispravno društveno razumijevanje i stvarni pomak u ispravnom smjeru. Nikakvi čarobnjaci nisu potrebni, vrijeme čarobnjaka je prošlo.

Isticanjem konačnih brojki na koje najveći uticaj imaju druge okolnosti, drugi uticajni faktori, znak je neodgovornog pristupa i samopromocije. To nije samo znak sebičnosti, prisvajanja svih zasluga samo sebi, nego se radi o kreiranju potpuno pogrešne društvene percepcije u kojoj će javne institucije biti pod pogrešnim pritiskom i kada budu odgovorno radile. Jasno je da se novi radnici ne zapošljavaju zbog toga što je neko obećao da će biti uposleni. Samo nove narudžbe kupaca, bilo da se one generišu kao rast potreba domaćeg tržišta ili kao potreba globalnog tržišta (kupci kupaca, lanac snabdijevanja je odavno postao globalni) vode ka potrebi većem broju radnika na postojećim radnim mjestima ili generišu potpuno nova radna mjesta. A narudžbe dolazi kao posljedica konkurentnosti kompanija.

Naravno, kompanije moraju same izgraditi stabilne i efikasne procese, osposobiti uposlene, izgraditi visoke performanse, osigurati pouzdane dobavljače, alocirati unutrašnje troškove tako da uposleni imaju motivaciju, da oprema bude pouzdana, da se eliminišu prazni hodovi, škart i dorada. I to je prva i ključna stvar. Ali u izrazito konkurentskom okruženju otvorenog tržišta, prevagu često donose zakoni i obaveze koje su kompaniji trošak, njihova (ne)dosljedna provedba, kao i infrastrukturno okruženje i servis javne uprave kod raznih administrativnih odobrenja. Kompanije treba da se fokusiraju na kupce, na tržište, na praćenje konkurencije a vlast treba da se fokusira na kompanije kako da ih najbolje podrži u kompleksnom društvenom okruženju kakvo je Bosna i Hercegovina. Naći mjeru, uspostaviti transparentnost i međusobno povjerenje u kome će vlast i kompanije biti istinski partneri bila bi prava stvar. Čini mi se i jedina koja može napraviti stvarnu promjenu, pozitivnu razliku.

Ostati na klackalici mudrovanja, nadmudrivanja, propisanih visokih stopa i povremenih inspekcijskih hajki s jedne strane, i iznalaženje hiljade finti da se takve obaveze izigraju, izbjegnu vodi samo međusobnom nepovjerenju, nepoštivanju, optužbama i završiće smanjenom konkurentskom sposobnošću kompanija ali i društva u cjelini. Takvim pristupom se ozbiljno ugrožava i ono što kompanije danas imaju kao poziciju na tržištu (i u svakom drugom smislu zainteresovanih strana), ali i stabilizacija države Bosne i Hercegovine. Naravno, doći do promjene nije nimalo lahko i veoma je kompleksno. Fadil Novalić (za koga osobno imam poštovanje) svojim pristupom i posvećenošću poslu mogao je biti uspješan privrednik, ali istim pristupom ne može biti uspješan Premijer Vlade FBiH. Ja vjerujem da čovjek daje sve od sebe, ali očigledno to nije dovoljno. Potrebno je mnogo više na svim stranama. Upirati prstom u drugog jeste lakše ali nije bolje, i vjerovatno neće napraviti nikakvu pozitivnu razliku. Vlast će se mijenjati, dolaziće nova obećanja, komunikacija će se prilagođavati aktuelnoj potrebi, dnevnoj situaciji ali to nije ništa drugo nego nezrelost, nekada neodgovornost, u cjelini to je doba adolescencije. U slučaju bh društva, to doba zaista predugo traje.

Fuad Šišić