TESANJ.NET stranica grada
“Čovječe, sjeti se da si ravan onome, pred kojim se ponizuješ: ne ponizuj se!”
Miroslav Krleža
Živimo u dinamičnom i neizvjesnom okruženju, brzorastućoj ekonomiji znanja i globalnom vodstvu usmjerenom ka zaštiti sopstvenih interesa, ili kako to često kazuju: zaštiti svoga načina života. A koji se to način života štiti nije niko precizno objasnio osim uobičajenih fraza slobode i demokratije. Nema sumnje da je biznis zauzeo kraljevsku poziciju u epicentru globalnog vodstva. Biznis je instalisao mehanizme u globalnom vodstvu za zaštitu svog interesa. Sve se može objasniti na drugačiji način, uvijek postoji drugačiji pogled koji će zamagliti stvarnost, koji će predstaviti lijepo krivu sliku.
Pričaju jedno a rade drugo. Ljudi su sami po sebi slabi i zaboravni, te se može iznova i iznova njima manipulisati. Industrija zabave angažuje nevjerovatne cifre, mnogostruko više nego što cijeli svijet ulaže u borbu protiv siromaštva, ili u pomoć nastradalim. Važan je bilans. Koliko je miliona ili milijardi ostalo za dalju manipulaciju. Od balansa ostao je samo rebalans. Ako stvari baš ne idu ka zacrtanim ciljevima tada se pravi rebalans, poduzimaju akcije bez granica sve do onih koji otvaraju nova ratna stradanja i razaranja. Nema granica u očuvanju načina života u kome je nadmoć i zabava na vrhu ljestvice prioriteta.
A balans bi trebao značiti ravnotežu, mir, strpljenje, smisao. Balans bi trebao na prvom mjestu značiti odnos prema drugima i prema okruženju. A rebalans bi trebao značiti ponovno uspostavljanje ravnteže smisla u odnosu među ljudima. Ne u brojkama, ciframa koje kako stvari sada stoje prije svega generišu nered. Nego u odnosima koji generišu red. Logično je pitanje sada: gdje je granica ljudskom strpljenju, ili koliko je truda i žrtve potrebno za promjenu? Premalo vjetra slabo pokreće vjetrenjaču i proizvodi malo struje, premalo kiše održava biljke u životu ali ne daje dovoljno hrane za razvoj plodova, premalo vodi ka pasivnosti, ka stanju golog preživljavanja. Previše vjetra će iščupati drveće, previše kiše će uništiti usjeve, previše vodi ka teškim posljedicama i stresu.
Smisao je u balansu, u srednjem putu, sredini u istrajnosti i odgovornosti. Čitav kosmos funkcioniše u smislenom srazmjeru. Ni premalo, ni previše. S mjerom. Čovjek sam po sebi nema mjere. Nema sam po sebi ni znanja, ali mu je dato nešto znanja. Mjeru bi trebao sam uspostaviti. Čovječanstvo dokazuje da je nešto naučilo, ali u isto vrijeme i da nije naučilo mnogo. Čovjek je sklon slijediti sopstvene strasti bez obzira na nivo znanja. Stvaralac svemira i svega stvorenog, Onaj koji zna prošlost, sadašnjost i budućnost je čovjeku slao uputu kako ne bi slijedio svoje strasti. Kako bi upotpunio intelektualno znanje sa znanjem srca. Kako ne bi svojim intelektom i svojom pameti upropastio svoje srce i svoju dušu. Kako ne bi nanio bol i nepravdu drugim a da to i ne osjeća. Kako ne bi bio nezahvalan.
Pred nama je mjesec Ramazan koji ima posebno mjesto u tradiciji muslimana. Tradicija je ponegdje prevladala smisao balansa, ponegdje je kreirala pasivnost ali se rijetko susreću oni koji su svoj govor, svoje ponašanje i svoje djelovanje izbalansirali, uskladili sa Božijom uputom dostavljenom ljudima. Ljudi uglavnom koriste ono malo znanja što im je dato da se na tom znanju uzdignu, da pomisle kako su neovisni, ekstra sposobni, čak supermeni. Ili ne koriste ni to malo što im je dato pa se ulijene, oslabe i onesposobe. Ali nikad nije kasno za rebalans.
Stoga je jako važno uložiti energiju da naučimo da primjenjujemo taj balans u našem životu. Da stičemo spoznaju koja će nas dovesti do tog balansa a samim tim i do boljeg osjećaja. Jer smisao je ipak u dobrom osjećaju proisteklog iz odgovorne zahvalnosti i zahvalne odgovornosti.
