Hadžija

“Mirna duša je najbolja ležaljka za odmor.”

Arapska poslovica

Hadžija (hodočasnik, ar. حجّي al-ḥağğī) je musliman koji obavlja ili je obavio hadž, petu islamsku dužnost. Ponekad se, kao titula, ispred imena ili prezimena hadžije dodaje prefiks “hadži-“. Ovo je posebno bilo izraženo u vremenu kada su samo rijetki imali mogućnost da obave hadž. Interesantno je da su ovaj termin koristili i nemuslimani na prostorima Balkana za svoje hodočasnike koji su posjetili Hristov grob u Jerusalimu.

Prvi odlazak na hadž iz Bosne zabilježen je 1557. godine, pune 94 godine nakon što su Turci u potpunosti zauzeli Bosnu i Hercegovinu. Taj prvi hadžija bio je neki Sarač Mehmed iz Šejh – Ferrahove mahale u Sarajevu (podatak iz lista “Preporod” od 15.06.1986. godine). Nije zabilježeno kada se vratio sa hadža niti kojim je putem hodio, a čak je nejasno i da li Sarač označava njegovo prezime ili njegovo zanimanje, kako je to tada bio običaj da se ljudi oslovljavaju.

Prvi koji je iza sebe ostavio pisani trag je Hadži Jusuf Livnjak (hadž je obavio 58 godina nakon spomenutog Sarač Mehmeda). Put je trajao godinu i deset dana, a cijelim putem Hadži Jusuf Livnjak je obilazio znamenita mjesta i opširno zapisivao svaki detalj svoga puta, uključujući manje i veće gradove i mjesta, sela i zaseoke, čak i konake u kojima je odsjedao i koja je vidio. Ove godine, dakle 460 godine kasnije, iz Tešnja putuje 55 hadžija a očekuje se da put traje 19 dana (20 puta kraće). Svakako da vrijeme trajanja puta nije presudno za priču o hadžu, jer se tiče vremena i okolnosti. Ono što se nije promijenilo, i ono što su hodočasnici obavezni obaviti tiče se svetog mjesta Meke i brda Arefat. I taj svojevrsni ritual hodočasnika je sjećanje na prvog čovjeka i prvu ženu (Adem a.s. i h. Hava / Adem i Eva, bibl.), tiče se podsjećanja na Ibrahima a.s. i njegovu suprugu Hadžeru (Abraham i Sara, bibl.), tiče se podsjećanja čovjeka na Sudnji dan kada će svi ljudi i žene stajati pred Gospodarom svih svjetova bez bilo kakvih statusnih simbola i razlika koje su imali na Zemlji. U suštini se tiče ispunjenja obaveza vjernika prema onom što je Bog naredio onim vjernicima koji su u mogućnosti da to učine.

Hadž je jedan od najsvetijih obreda islama i najuzvišeniji propis. On se po svojoj važnosti izdvaja od ostalih obreda. Isto tako, on je jedan od pet stubova islama. Na njegovu obaveznost ukazuju Kur'an-i Kerim i autentični sunnet Poslanika, s.a.v.s., kojeg je ummet prihvatao s generacije na generaciju sve do današnjih dana. Hadž je poseban obred jer je on tjelesni i finansijski ibadet. Namaz i post su tjelesni ibadeti, zekat je finansijski, dok je hadž spojio to dvoje. Jer čovjek na hadžiluku ulaže fizički napor kao što ulaže i svoj imetak zato što putuje i za to snosi troškove. Namjera je u srcu. Onaj ko srcem odluči obaviti hadž, u ime Allaha, iz čistog vjerovanja a ne zbog trenda, statusa, pokazivanja drugim ima šansu da Dženet zaradi. Potrebno je i da novac koji će potrošiti bude zarađen s halalom, da je zarađen tako što se bavio onim što je dozvoljeno i na način koji je dozvoljen.