Presuda suda

“Čovječanstvo ipak napreduje.
Ubicama se svaki put sudi sve humanije.”

Robert Edward Lee

Ovih dana kada se kaže sud, zna se. Nije potrebno ni kazati Hag. I kada se kaže presuda, zna se. Nije potrebno kazati da je ona izrečena onima koji su vojnim pučem srušili Ustav Republike Bosne i Hercegovine – međunarodno priznate države i koji su nastavili vojnom silom uspostavljati kontrolu na dijelovima međunarodne priznate države. Pri tome nisu imali nikakvih ograničenja. Nisu poštovali ničija prava. Sve su uzeli u svoje ruke, i oružje, i pravdu. A sve one koji su bili drugačiji, one koji se nisu uklapali u njihov pogled na život, su protjerali, mnoge od njih strpali u logore, silovali i pobili.

Presuda suda je bila manje/više očekivana. I za porodice žrtava i branitelje Bosne i Hercegovine, kao što je bila očekivane i za rušitelje Bosne i Hercegovine. Stvarnost zbog koje je presuda donijeta, kao i sam broj dokaza i svjedoka te stvarnosti bili su takvi da niko nije ništa posebno drugo očekivao. Mogle su porodice žrtava i branitelji Bosne i Hercegovine biti nezadovoljni što se zlo nije imenovalo u potpunosti po dubini i obuhvatu. Mogli su rušitelji Bosne i Hercegovine biti nezadovoljni zbog toga što smatraju patriotskim činom ubiti desetine hiljada nevinih ljudi u ostvarenju svojih ciljeva a ne zlom. I tu je početak kraja, ili kraj početka. Razlike su bile očigledne tokom 1992.-1995. godine, i one su i danas takve. I naravno da se nije sudilo samo Ratku Mladiću. Sudilo se prije svega Komandantu Vojske Republike Srpske u nastajanju. Čini mi se da su toga mnogo svjesniji oni koji su branili Ratka Mladića, nego što pokazuju oni koji su bili nezadovoljni što nije osuđen i po prvoj tačci optužnice.

Naredbe Ratka Mladića ne bi niko slušao da nije imao takva ovlaštenja, da nije bio na čelu vojske makar ona bila u to vrijeme neustavna. Ratko Mladić kao osoba sa uvjerenjem da borba za svoj narod dopušta sve, čak i takve zločine koji se nazivaju genocidom, nije usamljen. Mnogo je onih koji tako misle, i njima se neće suditi. Ali kada je tako mislio i djelovao u skladu sa tim mišljenjem komandant vojske onda to nije stvar pojedinca. To je stvar politike, javnih institucija. Politika SDS-a na čelu sa Radovanom Karadžićem i SPS-a na čelu sa Slobodanom Milošević je dovela na čelo takvu osobu. Ratko Mladić nije slučajno došao na čelo vojske koja je počinila sve te strašne zločine i genocid. On je upravo zbog toga što je takav i postavljen. Stoga je neodgovorno kazati da su krivi pojedinci i da pojedinci trebaju odgovarati. Svakako da je svako i osobno odgovoran za ono što radi, ali ovdje bi svakako trebalo da se radi o presudi jednoj fašističkoj politici i institucijama nastalim na toj politici. I međunarodni sud u Hagu jeste i politički sud jer to nije uradio. Razumljivo je to jer je i sam mirovni sporazum takav. Oni koji su sudjelovali u agresiji na Bosnu i Hercegovinu su bili ravnopravni sudionici u kreiranju mirovnog sporazuma, a oni koji su rušili Bosnu i Hercegovinu su ostali ravnopravni sudionici višestranačkih političkih procesa u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina je prihvatila takav uslov mirovnog sporazuma. Kako je rekao njen prvi predsjednik 21. novembra 1995. godine:“…ovo nije pravedan mir ali je pravedniji od nastavka rata,u situaciji kakva jeste, i u ovom svijetu kakav jeste, bolji mir i nije mogao biti postignut…”. Bosna i Herceovina je prihvatila da njena unutrašnja organizacija bude ona koja je nasiljem uspostavljena na terenu. Ali Bosna i Hercegovina je ostala u svojim dotadašnjim granicama. Takvu Bosnu i Hercegovinu su prihvatili i oni koji su davali otvorenu podršku njenom rušenju: Srbija i Hrvatska. To što Bosna i Hercegovina nema osnaženih institucija koje mogu takvu unutrašnju organizaciju artikulisati i pokrenuti je naprijed, i što njeni susjedi nastavljaju raditi suprotno onom što su potpisali je ono što treba danas biti fokus i Bosne i Hercegovine i žiranata (garanata) Mirovnog sporazuma (Europske unije, Francuske, Njemačke, Velike Britanije, Amerike i Rusije). Bosna i Hercegovina mora biti jasnija i glasnija prema diplomatama navedenih država u zahtjevu da ne mogu od Bosne i Hercegovine tražiti da se dogovore o onome što je obaveza provoditi, i da moraju susjede potpisnike Mirovnog sporazuma natjerati da poštuju potpisani sporazum, a nikako nagrađivati ih prijemom u Europsku uniju ili davanjem prednosti na tom putu nad Bosnom i Hercegovinom. To Bosna i Hercegovina mora stalno govoriti makar samo glasom onih koji su njeni branitelji. Jer je to pravo proisteklo direktno iz Mirovnog sporazuma.

Stoga neka presuda. Iza njih stoje hiljade dokaza i svjedoka, pa ko sumnja u njihovu vjerodostojnost ima priliku da pogleda u dokaze. A koga dokazi ne interesuju, s takvima ne treba ni raspravljati. Ali Bosna i Hercegovina treba ići dalje. Bosna i Hercegovina treba jednog dana biti slobodna i demokratska zemlja. Ko god može napraviti korak na tom putu neka napravi.

Neka ti je sretan 25. novembar – Dan državnosti, Bosno i Hercegovino!