Duh

Mirna duša je najbolja ležaljka za odmor.

Arapska poslovica

Duh je riječ kojoj je dodijeljeno mnogo značenja. Tako je manje/više u svim jezicima svijeta. Postoje nijanse, ali su ta značenja slična a ipak različita. Kao što, čini se, postoji određena izrađena sklonost – talenat u svakoj osobi i ovisno od osobe i konteksta taj talenat se razvija ili ostane neiskorišten, slično je i sa duhom. Uvijek je bilo ljudi koji su tragali za spoznajom same svrhe života, kosmosa, društvenih odnosa. U tom traganju su dolazili do potpuno različitih uvjerenja u različitom kontekstu života, ali i do gotovo identičnih. Ovisno o tome da li se riječ duh koristi u psihološkom, filozofskom ili religijskom kontekstu.

Psihološki kontekst je nekako najbliže dubokom promišljanju na pametan način, promišljanju koje ukjučuje razum ali i osjećaj stavljanja u poziciju nekog drugog. Pri tome, namjera postaje relevantna i sve se mnogo više uzima k srcu.

Filozofski kontekst znači nematerijalnu supstancu i drugačiji princip stvaranja. Filozofski duh je vremenom mijenjao značenje od logosa (smisao) i zakona zbivanja, discipline, metafizičke praosnove svijeta i ljudske duše, prvi pokretač svega zbivanja, umno sjemenje iz koga se sve razvija, nedjeljiva misaona supstanca, jedan od polova apsolutnoga i dileme o supstancijalnosti duha: materija – duša – tijelo.

Religijski kontekst[1] monoteističkih religija podrazumijeva nematerijalno, netjelesno biće koje pripada samom Božijem svojstvu. Stari zavjet na hebrejskom jeziku oznčava duh kao ruah, duh koji nadahnjuje čovjeka. Prema Novom Zavjetu duh se interpretira u otvorenosti osobe prema milosti, odgovornosti i konačnom ispunjenju u Boga. U biblijskom smislu pojam duh označava Božju stvarateljsku snagu koja svemu daje život, koja posvećuje i nadahnjuje čovjeka kao Božje biće da djeluje prema Božjem zakonu.

Kur’ an nam govori da je naše znanje o duši ograničeno jer duša pripada svijetu nepoznatog (gajba), ona je nadosjetilna supstanca koja, jednostavno, izmiče ljudskom razumu. Svaki čovjek nosi u sebi taj Božiji dar, svjestan više ili manje da ima dušu u sebi. Ruh (duh/duša) se u Kur’ anu spominje u više značenja. Jedno značenje je Objava jer se njome postiže život srca i duše. Ruhom se označava snaga kojom se podupiru neki vjerni robovi. Kur'anski termin ErRuh el- Emin se odnosi na Džibrila, odabranog meleka (anđela, Gabrial/biblijski). Ruh se koristi u svom primarnom značenju „ duh života „ i „ duša”. Kur'an spominje tri vrste duša: smirenu dušu (nefs mutmainnah), sebekoreću dušu (nefs lewwamah) i dušu sklonu zlu (nefs emmarah).

Naravno, unutar svakog konteksta ne postoji jedno mišljenje, postoji mnogo različitih mišljenja. Negdje su ta mišljenja dobila institucionalan stav, interpretaciju koju slijedi jedan broj ljudi. Od malih skupina i klanova do velikih globalnih zajednica. Upravo ovakva stvarnost različite interpretacije duha i uvjerenja ukazuje koliko čovjek, i pored svega, malo zna. Malo poznaje samog sebe, i malo poznaje kosmos u kome živi.

Razmišljam o onome što je čovjek dizajnirao i proizveo. Mislim o računaru, o hardveru i softveru. Bez softvera računar je beskoristan. Mrtav. Postoji operativni sistem (upravlja fajlovima, zadacima, poslom; sve korisničke aplikacije „razgovaraju“ sa operativnim sistemom), driveri (softver koji sadrži mašinski jezik da aktivira funkcije uređaja po naredbama operativnog sistema), BIOS (softverske rutine ugrađene u čip koji služi interfejsu između računara i perfirenih uređaja). Čovjek je neuporedivo kompleksniji sistem. Stoga bi trebali ljudi s ljudima i čovjek s čovjekom oprezno i pažljivo. Umjesto da se okupljamo oko razlika trebalo bi da se okupimo oko onog što je zajedničko i vrijedno.

Naše stanje u Bosni i Hercegovini je teško ali nije bezizlazno. Jasno je da mi možemo i gore. Ali možemo mi i bolje. Kao što je Meša Selimović napisao: Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta. A ne mogu to. Usprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri… ili pak Helen Keller: Karakter se ne može razviti kroz lakoću i mir. Jedino kroz iskušenja i patnju se duša može ojačati, vizija pojasniti, ambicija inspirirati i uspjeh postići. Moji prijatelji ispisali su priču mog života. Na bezbroj načina preokrenuli su moje mane u sjajne prednosti i omogućili mi da koračam smireno i sretno pod sjenkom mog nedostatka.

[1] Stavovi za Religijski kontekst preuzeti od Juniorata Franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda iz Hrvatske (fra Leopold Palić) te zvaničnog sajta Rijaseta Islamske zajednice BiH (Rifat Šahinović)