Osposobljavanje

Mali je broj ljudi
koji misle svojom glavom i gledaju svojim očima.

(Albert Einstein)

U vremenu velikih promjena i izazova od posebne važnosti je rad na osposobljavanju. Problema je oduvijek bilo, ima ih i danas, i biće ih dok je “svijeta i vijeka”. Radi se o tome da su samo različite okolnosti. I sudionici. Problemi se rješavaju brže ili sporije, sticajem okolnosti ili unutarnjom akcijom – najčešće oboma, manje ili više uspješno ali se rješavaju. Nijedan problem nije zauvijek i ne traje vječno, jer za svaki problem postoji rješenje. Mnogo toga je važno, ali kao faktor od suštinske važnosti za osposobljavanje organizacije može se postaviti pitanje svakom rukovodiocu: Šta misliš? Šta rukovodioci misle, o čemu razmišljaju kada dođu na posao? A nakon toga: Šta misle uposleni?

Ne postoji menadžerski ili rukovodni alat koji bi mogao utvrditi šta ljudi misle, a njihova posvećenost poslu upravo ovisi o tome šta misle. Ljude vodi u njihovom djelovanju ono o čemu razmišljaju. Ako razmišljaju o tome kako nešto ili neko nije kako treba, i ako to razmišljanje prijeđe u neku vrstu optužbe u razgovoru s drugim, onda onaj koji to priča postaje sve više nezadovoljan. Uz to, i onaj s kim priča, slagao se s njim ili ne slagao, gubi mir i postaje nervozan. Ukupan ambijent postaje depresivan. Ako razmišljaju kako promijeniti to što nije u redu onda ih to vodi ka aktivnosti, ka akciji, ka putu osposobljavanja. Svako ko samo jednu stvar popravi ili unaprijedi osjećati će se mnogo zadovoljnije i pozitivnije od bilo koga ko ne poduzima ništa. Kada bi rukovodstvo i uposleni bilo koje organizacije odlučili svaki dan napraviti 1% poboljšanja u onome što svako pojedinačno radi, u onome što se ne mjeri kao performansa uspješnosti ali ima snažan uticaj na istu, bio bi to napredak koji je teško zamisliti.

Svjedok sam da je mnogo onih koji godinama nisu promijenili ništa. Ono što je promijenjeno odnosi se na materijalne resurse: računar umjesto pisaće mašine, aplikativni softver umjesto nekih programa opće namjene, noovi auto, novi namještaj, nova ili okrečena kancelarija. Ali u glavama izgleda nema promjene. Dolazi na posao godinama po inerciji i protokolu, valja tih osam sati ili često duže biti prisutan na poslu, uraditi što se mora, bez bilo kakvog motiva da napravi neko postignuće, veći doprinos ambijentu u kome radi ili živi. Nasuport ovom stoji slika cjelodnevne utrke za više novca kao da je život samo posao. Kao da je toliko teško naći mjeru? Ili neko ko čim sjedne na funkciju, na rukovodeću poziciju, počne misliti i raditi na tome kako na toj poziciji što duže ostati. Rizik da ta bolest bude veća proporcionalna je što je funkcija veća. Posebno je to izraženo u javnim institucijama i političkim strankama. Nijedna rukovodna funkcija ne postoji da bi na nju neko sjeo i ostao što duže. Svaka rukovodna funkcija primarno zahtjeva da se služi organizaciji / instituciji / kompaniji. Da se promovira odgovornost (etička i profesionalna a ego i skriveni motivi ostave izvan funkcije koju obavlja), zatim optimizam i nada (jasnoća ciljeva i puta u budućnost), transparentan i nepristrasan monitoring nad rezultatima i performansama (dostizanje ciljeva u cikličnom periodu i ukupan rast) te promoviranje organizacijske kulture kao inspiracija za kontinuitet i rast novih generacija (neko je nešto radio prije, i nove generacije treba da vide kako kontinuitet donosi dugoročne koristi i da niko od ljudi ne donosi sa sobom čudo na funkciju ali donosi posvećenost, timski duh i novu energiju).

Napraviti promjenu u glavama ljudi, pobuditi ih da misle svojom glavom, da u okviru svog protokola prave poboljšanja makar 1 % dnevno, bio bi sjajan uspjeh. Neovisno da li se radi o ljekaru, mesaru, putaru, zavarivaču, alatničaru, radniku na liniji, direktoru, policajcu, ministru, predsjedniku. To ne moraju biti visoki ciljevi, mogu biti male stvari, koje su tu pored svakoga. Na primjer: od danas mi se neće niko obratiti, a da ne budem ljubazan, od sutra neće nikada sijalica biti upaljena u mom uredu ako to nije nužno, od prekosutra ću raditi malo drugačije ali bolje,… Biti bolji od samog sebe, unaprijediti procese otklanjanjem uskih grla i slabih karika, osnaživati uposlene novim znanjima, vještinama i motivacijom.

U jednom novom ambijentu problemi će se lahko rješavati, pa i oni koji su nekada izgledali nerješivi. Rješavanje problema postat će rutina kroz jasno identifikovanje stvarnih problema, zatim potražiti više mogućih rješenja, izabrati najbolje i čim prije krenuti sa akcijom. Sa problemima koje nije lahko riješiti, a takvih je bilo uvijek i biće ih, potrebno je se istrajati. I ne samo to. Potrebno je prestati gledati u problem, i tražiti moguća rješenja. Ma kako zahtjevna bila. Zadržati fokus na rješenja i istrajavati. Nikada ne odustati, ni ako postoji strah, ni ako vam kažu NE, ni kada budućnost izgleda tamna. Može se povremeno odmoriti, ali obavezno nastaviti.

Bosna i Hercegovina je “zaključana” Dejtonskim mirovnim sporazumom. Neće tu biti bitnih pomaka ko god bio na državnoj ili entitetskoj vlasti. Ljevica koja je za snažniju Bosnu i Hercegovinu se ne može ujediniti, a centar i desni centar koji je za snažniju Bosnu i Hercegovinu se razjedinjuje. Taj proces nije samo odraz djelovanja vanjskih obavještajnih službi koji ne žele jaču i snažniju Bosnu i Hercegovinu nego i direktna posljedica nezrelosti i neosposobljenosti onih koji su za Bosnu i Hercegovinu. Stoga je osposobljavanje svugdje i na svakom mjestu primarna obaveza svakog pojedinačno, posebno rukovodstva a ne borba za ličnu promociju i funkcije.