Zajedništvo

“Mi ne trebamo samo jednog Vođu,
ono sto nama uistinu treba je zajedništvo.“

Barak Obama

Nedavno završenim svjetskim nogometnim prvenstvom u Rusiji svjedočili smo zajedništvu mnogih reprezentacija i državnika. U nekim od njih igrali su ljudi rođeni u različitim državama, na različitim kontinentima ali su migracijama (različitim povodima) stigli među druge i drugačije i izgradili zajedništvo. Na primjer, aktuelni svjetski prvaci – francuski fudbalski tim, iako svi ne liče na francuske pretke, djelovali su kao snažan tim, koji je imao isti cilj i koji je znao kako do tog cilja stići. Bilo je to veoma uvjerljivo, sve razlike koje među njima postoje kao osobama nisu dolazile do izražaja. S druge strane, državnici su isto tako bili zajedno. Oni su tu djelovali više kao glumci, neki su djelovali naivno, drugi autoritativno a treći zabavno. Oni koji su navijali, ostali su tamo gdje su navijači uvijek i bili: u zanosu, u transu radosti ili očaju tuge ali prilično mirni nakon izlaska sa stadiona.

Pitam se šta i kako bismo mi mogli naučiti o zajedništvu na brdovitom Balkanu? Hrvatska je u nogometu dospjela neposredno do samog vrha a njena predsjednica bila opuštena u zajedništvu različitosti. Kako onda da ta ista predsjednica i ista politika podržava onemogućavanje bilo kakvog zajedništva i reda u Bosni i Hercegovini? Kako je moguće da podržava politiku onih koji žele da Hrvate odvoje od drugih u Bosni i Hercegovini, ili bolje kazano da druge odvoje od Hrvata u Bosni i Hercegovini. Oni Hrvati koji ostanu sa drugim, takve oni ignorišu i optužuju da takvi Hrvati vode bošnjačku politiku. Ruku na srce, treba priznati i to da se okupljanje hiljade građana u Livnu na proslavi srebrene medalje reprezentacije Hrvatske ne bi dogodilo da je srebrenu medalju osvojila Bosna i Hercegovina. Zato HDZ i Dragan Čović igraju na emocije Hrvata ističući i zloupotrebljavajući etničko pitanje kao pitanje svih pitanja. Država Bosna i Hercegovina je već godinama ucjenjena takvim pristupom. A cilj je očigledan: okončati politički projekat započet 1992. godine na štetu Bosne i Hercegovine a u korist države Hrvatske.

S druge strane sjećanje na genocid u Srebrenici. Samo političko rukovodstvo Srbije i bh entiteta RS-a osporava ono što je cijeli svijet vidio i što je međunarodni sud zvaničnim presudama dokazao. I ne samo da osporavaju, oni su prešli u fazu pripreme za nove provokacije i konflikt. Bez imalo ustezanja i nimalo skriveno. Naravno, i Rusija negira genocid iz taktičkih geopolitičkih razloga a ne zbog same istine. Nedavno je Vladimir Putin u drugom kontekstu i sam pomenuo genocid u Srebrenici.

Naravno, zajedništvo u Bosni i Hercegovini je moguće. Uz dugogodišnji poziv stranih diplomata domaćim političarima: dogovorite se, potrebna je nedvosmislena akcija tih istih diplomata prema Zagrebu i Beogradu. Zagreb i Beograd nisu nikakvi garanti mira u Bosni i Hercegovini. A kako se ponašaju posljednjih godina oni su garanti nemira u Bosni i Hercegovini. Zagreb i Beograd su potpisnici Dejtonskog sporazuma jer su bili neposredno uključeni u rat u Bosni i Hercegovini, ili preciznije kazano u agresiju nad Bosnom i Hercegovinom. Oni su svojim potpisom prihvatili da će ta agresija prestati. Međutim, agresija ne prestaje, samo je oružje zamijenila politička igra, a strane diplomate to dopuštaju. U takvoj situaciji probosanske snage, prije svega bošnjačke političke stranke, kao da nemaju odgovor i malo pomalo kao da prihvataju opasnu igru koja im se nameće. Ali, što bi narod rekao, vrag je odnio šalu i treba najozbiljnije shvatiti sve frekventnije sastanke Beograd-Dodik, Zagreb-Čović, Dodik-Čović i Beograd-Čović. Više nema niko potrebe sastajati se tajno u Karađorđevu kada to mogu mirno u Beogradu, Zagrebu, Mostaru i Banja Luci. A kako se vidi po kandidaturama, mogli bi razgradnju Bosne i Hercegovine uskoro dogovorati i u Sarajevu.