ODLOMAK IZ ROMANA HADŽI OSMAN: KAZIVANJE O MEHI IZ KOPRIVACA

Napomena:

Promocija u Tešnju čeka da načelnik općine gosp. Suad Huskić konačno odobri uvrštavanje Romana u program tešanjskih kulturnih događaja. 

Jedan od mojih dobrih ahbaba bijaše i Meho Halilović iz Koprivaca. Meho je jedno vrijeme bio starješina, muhtar u selu. Meho je znao i čitat’ i pisat’ i arapsko pismo i ovo naše pismo. On je našem prostom svijetu pisao i čitao pisma. Nova vlast se bojala uticajnih i bogatih ljudi i  uglednih muslimana i tako ti je hudi Meho nekako dojavom nekog Atifa dop'o robije u Foči.

Kad je u Koprivce stigao haber da je Meho pozvan u stanicu milicije u Tešanj, ljudi se prepadoše.  I dok je prolazio selom, ljudi su šutili i gledali za njim, k'o što se gleda za onim’ kojeg odvode na vješanje. Narod se  zadever'o  ko li je sljedeći. Meho je noć uoči odlaska u miliciju proveo sam sjedeći. Vas je život pretres'o. Gdje je kod Boga i kad, il’ kod koga je zgriješio i zašto mu se ovo događa?

Sam, uz upaljenu lampu na koljenima. Niti mu je ko doš'o, niti kucn'o na pendžer, strah se uvukao u selo. Im'o je on osmoro djece, al’ mu je nekako najviše srcu prirastio sin  Jusuf kojeg je odvojio i stavio posebno prida se i uputio mu par nasihata:

–       Sine Jusufe, ja odoh, ne znam kad ću i hoću li se ikako vratit’,  poslušaj me iz sveg srca i primi ove moje nasihate. Pazi mater najprvo,  ne ostavljaj namaze, ne slijedi šejtana, poštuje starije i učenije, kloni se ogovoranja, nemoj iznevjeriti onog koji ti dadne hljeb u ruke, ne svjedoči krivo, a harama se ko vatre čuvaj.

–       Hoću babo.

–       Preklinjem te Bogom, nemoj da bi išta pomislio ružno na Atifa, što je lažno govorio na me, pušćaj ga. Dosti mu jadnog sebe. Bog dragi nek mu se smiluje, vidiš da je od njega ostala samo šaka praha.

–       Neću, neću, ned'o mi dragi Bog.

Meho je krenuo  ujutro namah potlje klanjanja sabah namaza. Ispratili su ga samo horozi i seoske ćuke.  Kren'o je sam. Uplašeni seljani su izvirivali kroz prozor.

I tako sam napustio je svoje rodne Koprivce sa mišlju da se možda nikad više ne vrati. Nije se osvrt'o nazad. Nije dopustio da ga savladaju osjećaji. I samu pomisao da preko Oruča i Maglaja pobjegne negdje u planinu je odbacivao. Noćas je sve sredio, obavio što je trebalo.

Tek na Ćatinom grebu je zast'o da se malo odmori. Pa onda polahko u Čaršiju u miliciju. „Bože mili kako je li je kad insan bude polag'o račune na Sudnjem danu.“-mislio je cijelim putem do Tešnja. Negdje oko Lipa u Dobropolju, a već se bilo razdanilo, sretne Dedu Handžu koji mu prenese od mene selame.

–       Poselami i ti Osmana, nek i on pripazi gdje šta govori, ovo je nova vlast, ne da svašta pričat’, nek’ se sjeti šta smo kod njega na sijelu ondar zdogovarali.

 

Kad mi Dedo iznenada bahnu kući u Čagliće i reče da se i ja pripazim jerbo neće ova vlast tek tako zaboraviti da sam odbio da budem sa njima, a uz to bi mogli potegnuti i pitanje našeg Zelenog kadra i odbrane muslimanskih sela od četnika i ustaša, pa uz to bi mogli da nam i  morebit’ i rahmetli Edu Hadžaliju da nam zakače kao grijeh, nisam mogao odmah znati jel’ to i koliko je to sve plaho opasno. Više sam onako za sebe mislio da valjda vlast ima preča posla nego da ovakvim pitanjima bavi.

–       Ne beri brige Dedo, nego sjedni da pripalimo po jednu.

–       Ama Osmane, moje je da te upoznam potanko sa svime što znadem, a ti eto, kako hoćeš, vidi šta i kako ćeš, šta više da ti reknem. Bave se oni svime što ne treba, a onim što treba, njiha to nije briga.

–       Kako god budne od Boga je moj Dedo.