NEKA OSTANE ZAPISANO I OVO

Vremeplov iz porodičnih arhiva

            U porodičnoj arhivi otvaram danas jednu fasciklu u kojoj čuvam hronološki složene svoje uspomene pa nalazim i one iz Travnika od davne 1972., a bilo je to ovako:

            Oktobra 1972. godine u Travniku se obilježava osamdeseti rođendan bh nobelovca za književnost Ive Andrića, tim povodom u Travniku je i centralna Jugoslovenska manifestacija „Mjesec dana knjige“.

Sjatilo se tih dana u Travniku mnoštvo predstavnika izvadaštva iz cijele Jugoslavije, bibliotekari iz Jugoslavije i Bosne i Hercegovine održavaju zasjedanja svojih skupština, mnoštvo je pisaca i onih afirmisanih i onih poletaraca. Ma prava rapsodija pisane riječi. Na svakom uglu neka izložba, neko recituje svoje stihove, neko hvali svoju robu, neko…

            Naravno tu je i Ivo Andrić – slavljenik u  stalnoj pratnji  samozatajnog Ljube Jandrića.

            U Travniku su tim povodom stigli i svi i državni i partijski funkcioneri, sjećam se Džemala Bijedića, Nurije Pozderca, Branka Mikulića jer su mi bili i najvažniji i najupečatljiviji, bilo je i drugih podosta.

            Na sjednici Upravnog odbora Društva bibliotekara Bosne i Hercegovine velim kolegama: odoh ja da mi se Andrić potpiše na knjigu za biblioteku.

            Odvraćaju oni mene kao nije red uznemiravati ga sada time, pa nije sada ni moguće ući u Konak u kojem je centralni banket – ručak i sve to tako oni meni, a ja tvrdoglav k*o i obično pa na prvom štandu kupim jedan primjerak romana „Na Drini ćuprija“. Sa knjigom u jednoj i sa hemijskom olovkom u drugoj ruci, bez ikakvih problema i zaustavljanja ili kontrole, uđem u veliku dvoranu. Oko stola tiskaju se radoznali što novinari što snimatelji što spisatelji, a možda je bilo i obezbjeđenja ali ga ja nisam zapazio.

            Protrapam ja, nekako, do mjesta gdje sjedi Ivo i na nečije pitanje o tome šta on misli o mladim piscima kojih je sve više, odgovara svojim tihim ali razgovjetnim glasom otprilike ovako:

            „Pa znate tamo na pijeru izvedu ljudi onu ždrebad na trku, puno ih bude, a kada pojure onako u krdu svi hoće naprijed, al* neko ostane u jarku pasući travu, neko skrene pa vrluda, a Bogami neko i ogrnu košuljom tamo na cilju. Eto, tako je to u životu“.

Bilo je ovako, možda čak i od riječi do riječi, ali nisam baš siguran ali zapisujem kako se sjećam.

            Dok ja vrebam svoju priliku da se obratim Ivi  odnekud bahnu Fikret Ibrahimpašić Fićo dugogodišnji muzejski radnik i direktor Muzeja u Zenici. Fićo, kojeg samo već imao sreću ranije upoznati, onako ućejfio, kravatu raspustio pa se naslonio na poširoka leđa Džemala Bijedića, koji je sjedio nasuprot Ivi i iza glasa viče:“Ivo, matere ti, koje si ti ono godine ležao u Zenici“.

Bi to malo previše za protokol pa neko odvede Fiću za drugi sto.

            E, dođoh ja do Ive, otvorim knjigu i držeći spremljenu olovku velim mu: „Druže Andiću, molim vas da potpišete ovu knjigu za Biblioteku u Tešnju“.

Ivo uzima knjigu, kratko je prelista, vadi svoje nalivpero iz sakoa i piše:

“Narodnoj biblioteci Teslić i potpisuje“.

Ja se ohladih pa vičem „ma Tešanj druže Andriću, Tešanj, a ne Teslić“. On pogleda pa veli meni:

Ajme meni kako sam mogao pogriješiti, Tešanj je tako veliki, a Teslić je samo ona fina Banja, ispravite vi t, ispravite“

Mislim se ja e neću vala već ćeš ti, a kažem mu:“ Vi ćete to druže Andriću vi, poslije vas nema ispravljanja“.

Križa Ivo ono Teslić i dopisuje Tešanj, a meni drago, a i okolnim to bilo simpatično i fino pa to propratiše kratkim aplauzom.

            E, tako ja dobih potpisanu knjigu za Biblioteku na Ivin osamdeseti rođendan i sve mi drago bilo što mi kolege zavide. I danas kada se sa kojim od  njih vidim ili čujem spominjemo to, a meni fino pri duši

                                                                                                          Selim Brkić