TESANJ.NET stranica grada
Dženaza je finom i dragom komšiji i dobrom čovjeku rahmetli Mustafi-Musti Katadžiću nadimkom „Patak“ u greblju Stepen u Raduši i to onoj Srednjoj
Prphladan januarski, sjeverac se prebacuje preko Ošljaka pa se obršava preko naših glava ka koritu rječice.
Stojim i zebem sa Ramizom Brkićem i razgledam okolo.Stojim i razgledam, ma ustvari zvjeram i sjećam se komšijskih susreta i „zarevanja“ sa komšijom mi što ga, eto, spustiše u vlažnu i crnu (stvarno crnu) zemlju da se zasvagda sa njom sastavi.
Razgledam okolne nišane i natpise pa onako prozebao i znatiželjan čitam i natpise imena i godina rođenja i godina odseljenja (kažu i preseljenja). Mjerim se sa godištima.
Bilo bi, zbilja, fino kada bi to, stvarno bilo tako: “preselio“ ili „odselio“. Nema veze, djeluje blaže i utješnije. Pa neka bude i tako.
Čitam i uspoređujem:na Mustinom bašluku piše:Katadžić, a na nekim susjednim – rođačkim piše Katardžić pa mi pobuđuje radoznalost i sjećanje na nešto pročitano i doživljeno, a Ramiz me gurka i veli:
„Vidi, stvarno valja u ovo leći…“
Ma, neću o tome – to će biti nekada tamo davno ubuduće, već me sjećanje vraća u porodičnu arhivu u kojoj pročitah davno pisano pismo nekog Hasana Katardžića koji je pisao mome ocu tamo davne zime 8. decembra 1939. godine pismo u kojem, prema mome čitanju, piše:
„Gospodinu NURIJI BRKI (Brkiću) Avdaginom, posjedniku u Tešanj
Dragi Nurija,
Želim od Svemogućeg da vas ovo pismo zateče u podpunom zdravlju i zadovoljstvu.
Kako si Ti i kako je Avdaga, Mati, Zinka, Hajra i svi ostali. Ja i moji ukućani smo hvala Bogu u podpunom zdravlju. Kako je Zulejha i njezina Mati.
Čuo sam da se je Zulejha udala nek joj bude sretno i poselami mater i Zulejhinu a i Zelejhu selam ako je u blizini.
Molim Te Nurija!
Čim primiš ovo pismo upitaj moga sestrića Emina bil mogao doći u Sarajevo ali odmah makar za dva tri dana ispalo mu je jedno mjesto a on je meni govorio da mu gledam kakva posla. Ako može doći nek mi odmah piše ako ne može i tako nek mi piše da znam. Nurija Ti mi odgovori da znam hoće li doći. Kaži mu moju adresu da zna mene naći a ja bih došao i u stanicu kad bih znao kada će doći. Čuo sam da je Salih preselio na ahiret a isto i Mahmuta Galijašević mati _____(nečitko).
Kako je moj Burazer i njegova djeca, selam ćeš mu! Isto ćeš selame Hodži, Salihi, Mini, Eminu i Mininu svekru, svekrvi, mladoženji i svima skupa.
A sada selam:Avdagi, Materi, Tebi, Tvojoj domaćici i svima ostalim.
Selam od moje domaćice Ajiše, zeta i male Salihe. Hakija i Salko su dobro rade vidim ih počesto u gradu a dojdu mi i na sijelo. Mogao bi i Ti Nurija koju večer štap i fenjer u ruke pa meni na sijelo makar do 7- 8 sahata bih pomuhabetili.
Hasan
Iz teksta, a naročito zbog imena, koja se u pismu pominju, zaključujem da je Hasan naše gore list i da se u to vrijeme na neki način obreo u Sarajevu i da nije prekidao niti gubio veze sa porodicom i ahbabima, ali je pomalo čudno da pismo piše mome ocu Nuriji i traži od njega opisanu uslugu. Tako saznajemo da su i u to vrijeme naši ljudi odavde odlazili prema Sarajevu za poslom i u potrazi za boljim uslovima života.
Drugo pismo ustvari dopisnica Hasanovu, koju sam našao u arhivi, upućena je mome djedu 20. marta 1947. godine i na njoj piše:
Drugu Avdagi Brki (Brkiću) penzioneru u Tešanj
„Poštovani moj Avdaga!
Kako si kako ti je hanuma i ostali sibijan. Ja i moji ukućani smo dobro. Svaki dan se vidim sa Mustafa ef. Talićem u Begovoj džamiji a svakog ponedjeljka smo u Hadži Mujage Merhemića na dersu. Dragi srdačni dostu da si ovde pa da se provedemo i muhabetimo. Često se tebe sjetimo i spomenemo. Molim te piši nam kako si i kako deveraš. Primi m. selam Tvoj dobroželitelj Talić Mustafa Mehmeda paše Sokolovića ul. 7 Sarajevo Kod nas je zima iako je đemre. Jesu li ti sinovi kod kuće (dodatak i arapskim slovima.)
Na etelonu dopisnice:
Ovo Ti pišemo na jednoj dopisnici ja i Mustafa ef. Talić. Kako je Tvoj Nuraga i njegova djeca. Opet selam od mene i mojih ukućana.
Katardžić Hasan, Sarajevo, Terzibašina ul 17.“
Na dobro očuvanoj dopisnici oba rukopisa su lijepa i čitljiva, a adresa je pisana ukrašavanim slovima. Tekst je interesanatan i indikativan i iz njega se vidi da se Hasan svakodnevno u džamiji druži sa izvjesnim Mustafom Talićem, koji je, takođe, iz naših krajeva i održavao je korespodenciju i sa Nurijom i sa Abdulahom pa ću drugom prilikom i njegova pisma kao interesantna objaviti. Dakle, njih dva se druže u džamiji i na dersu kod Hadži Mujage Merhemića, a taj podatak demantuje one koji hoće drugačije i zlonamjernije predstavljati to vrijeme i ljude. Što bi se, narodski, reklo:“sve je do ljudi, ili jesu ili nisu.“
Naviru sjećanja i uspomene se guraju i sve hoće odjednom da me sjetom i „lakom tugom“ oviju pa se prisjećam i ja jednog doživljenog događaja sa Katardžić Hasanom, a bilo je ovako:
Jednog vrelog ljetnog dana davnih kasnih šezdesetih prošlog vijeka (oh, kako ovo antično i klasično zvuči) rahmetli mi otac i ja osamili se kod kuće. Sve se razišlo po odmorima i gostima i banjama, a on i ja čuvari i hizmećari svemu živom i u vrtlu i u štali i u kovanluku (pčelnjaku). Ja (a ko bi drugi) sve pospremio i namirio pa još babi svome kahvu i đulsiju, radi osvježenja, da primaknem pa da i ja onda odahnem. I tamam kada sam sve to fino na tacnu poredao i sećiji primakao ugledah da nam se kroz šljivik primiče čudan čovica.
Positan, u čakširama, sa pojasom i fesom na glavi i košulje rukava poširokih.
Na pridošlicu skrenuh ocu pažnju, a on se zagleda pa nakon kraćeg seirenja prepoznade ga i veli mi:“Eto nama Hasan efendije…“
I dok se ja snađoh, babo izađe pred njega da mu pomogne ispod šljivovih grana se iskobeljati pa se pomerhabaše i kratko prigrliše te ga otac u mutvački hlad uvede i na sećiju posadi. A on othukuje i povelikom maramo, izvučenom iz pasa briše čelo i lice pa kaže: “E, jesam se hapuštisao“.
Pustio ga moj babo da se „anlajše“ pa se tek onda ponovo selamaju i za zdravlje i evlade raspituju. Ja primičem još jedan fildžan i čašu, podešavam da im je ugodnije, razlivam kafu i đulsiju i slušam i gledam. Dva ahbaba, dva jarana, dvije starine. Nisu se dugo vidjeli pa priča teče i nema zastoja, nema zareza, ni tačke. Nema ni uzvičnika – sve polako i ponajlak, što se kaže. Dolivam i razlivam sad kahvu sad đulsiju i pepeljaru istresam i kontam: ništa od moga plana i odmora. Pa babin musafir je tu i ja tu moram biti i hobetiti.
Kad ti u neko doba Hasan ef. ti se dokopa priče o dženetu i džehenemu pa sve ih opisuje i oslikava i priča kao da je, ama baš sada oduda hrupio. Sve zna i sve tako upečatljivo priča kao da je on sve to i vidio i doživio.
E, i ta priča ima kraja, uvjerih se kada efendija zaćuta pa koluta okicama i smišlja čime će sada vrijeme kratiti.
Dok on tako odihuje ja, mada vrlo nevješt tom poslu, po stolu počeh redati za ručak ono što je Bog dao, a majka i sestre spremile da nam se pri ruci nađe.
Vidjevši me kako poslujem efednija me mom vlastitom ocu poče hvaliti i „u zvijezde ukivati“ pa veli: “ma vidi ti kako on nas fajn služi i sluša. On ti ništa naše ne haša i ne bagateliše sve što mi pričamo, a možda se i ne slaže sa svime što mi pričamo… „
I sve tako, a mome babi bogme i drago što eto, ima takvog sina.
A onda efednija iza pasa izvadi džepni sahat pa će meni:
– Dijete, vidiš li ti ovaj sahat“.
– Vidim efendija, vidim, velim mu ja,
– Je l* de, mi ovaj sahat moramo navijati i đahkad kurisati, a kada se pokvari valja ga sahadžiji odnijeti da ga popravi.
– Pa jeste efendija, tako je kako kažete, finoćom svojom odgovaram ja i slutim mu namjeru,
– Je l* de da mi vrijeme mjerimo po kretanju zvijezda, sunca i mjeseca, kako ko i po tome svoje sahate kurišemo, nastavlja efendija sa svojom zamkom i nakanom.
– Vala je tako efendija, kako vi kažete nego, hajte vi za sto da se malo poruča dok nije ohladilo, velim ja s namjerom da izbjegnem dalja pitanja i zamke u koje me uvlači polako i znalački.
– Mi je l* de mjerimo vrijeme prema Suncu oko kojega se kreću i okreću palnete ( i on nabroja svih devet poznatih planeta i njihovu udaljenost od Sunca).
Vidim ja nije se sa njim šalikati pa ga opet ručkom nutkam.
A, jok, ne da se efendija, – hoće svoje da dosamelje – pa će ti meni.
– Eh, vidiš kad ovom malom sahatu treba sahadžija onda Bogami i velikom sahatu suncu, zvijezdama i planetama, treba sahadžija pa kako god da se zvao.
Šta ću kud* ću složih se sa efendijom, jah šta ću.
Ručaše oni pa avdeste pouzimaše i na serdžade stadoše, što im ih prostrijeh na veradni jer je već tamo zahladnilo, ja se izvukoh sklanjajući posuđe i novu kahvu pristavljajući pa me niko ni zašta i ne priupita i sijelo se poslije nastavi do pred akšam ljetni.
Poslije sam sa babom malo popričao o Hasan efendiji i čini mi se da je tada pomenuo i da je Hasan efendija bio ili je i tada bio imam ili nešto drugo u džamiji na Širokači.
Tada mi se, zbog moje mladosti, neki detalji nisu činili važnim, a sada – kada je to vrijeme daleko iza mene, a njih obojice više nema da svjedoče ovu moju priču o njima i meni, čine mi se sve važniji i sve ljepši.
Eh, neka im je rahmet dušama plemenitim ko i mome komši Musti.
K*o i sve što bude: ovako pa onda onako, ali uvijek nekako.
Eto tako sam upoznao jednog jedinog Katardžića, a sve ostale sam znao samo kao
Katadžiće.
Porijeklo prezimena ne znam i pokušao sam stupiti u kontakt sa nekim Katardžićima u Sarajevu, ali mi se nisu javljali.
- 12. 2019. Selim Brkić
