PRILOG ISTORIJI VOĆARSTVA

Vremeplov iz porodičnih arhiva

Tešanjsko područje je u svakom pogledu, pa i u pogledu na ljude, već odavno, da li samo po našoj zaljubljeničkoj percepciji ili stvarno – pitanje je sada, po mnogo čemu poznato i posebno od davnih vremena, a o čemu postoje i ozbiljni i po svemu relevanti podaci.

Da sam u pravu potvrđuje i nedavno Izložba pod nazivom „Grad u bronzi“ koju su osmislili i postavili mladi entuzijasti, a u knjigu pretočili Aleksandar Jašarević, kustos Muzeja u Doboju i Ernad Prnjavorac direktor Muzeja u Tešnju.

Prolazeći kroz literaturu, zapise i hronike, a sada i arhivsku građu, nailazimo na puno vrijednih podataka o životu u našem kraju, jedan od vrijednijih je i prilog u knjizi „Lepote i znamenitosti Bosne i Hercegovine, Beograd 1961. (Turustički vodič grupe autora) u kojem, na stranici 401. za Tešanj piše:

„Područje Tešnja nasledilo je iz prošlosti zaostalu poljoprivredu. Napori i ulaganja za njen razvitak su takvi da je već danas postignut ozbiljan napredak. Podignuti su plantažni voćnajci koje pojedini voćarski stručnjaci nazivaju „jugoslovenska Kalifornija“

Ovdje ćemo se baviti samo novim podacima sadržanim u porodičnoj arhivi bez namjere i nakane da šire elaboriramo razvoj voćarstva i srodnih privrednih djelatnosti jer sve to zavređuje ozbiljnije istraživanje, obradu i objavu. Valjda će nekada i za to doći vrijeme naročito iz razloga što sada već imamo niz značajnih i interesantnih voćnjaka urađenih po novim mjerilima i standardima.

Valja još napomenuti da je prema podacima koje iznosi Aladin Husić u svojoj knjizi:Prilozi za historiju grada Tešnja, Tešanj 2017. na stranici 72-73., u tešanjskom kraju 1540. godine vinovom lozom bilo zasađeno oko 5 dunuma i da je 1565 godine proizvedeno oko 6.500 litara vina, a da je „do kraja 16. stoljeća… bilo preko 100 dunuma pod vinogradima, što je deset puta više u odnosu na stanje tridesetih godina 16. stoljeća“.

Bilježimo i dvije anegdote koje je pričao rhm Nurija Brkić, a on ih čuo od svoga oca Abdulaha, koji je kazivao da je negdje pročitao:

Priča se da su bosanski vojnici, ratujući za ćeif i potrebe Osmanskog carstva tamo negdje u Aziji, naišli na nepoznatu vrstu krušaka i da je jedan od njih uzeo kalem te kruške i u puščanoj cijevi ga prošvercovao do Bosne i Hercegovin, odnsono do Tešnja i da ih je okalemio i da su se primile. Možda i da bude istina jer ljubav je ljubav.

Pričalo se i da je neki veliki trgovac trgovao sa Bečom ili Peštom i izvozio velike količine suhog voća i pekmeza za nekog vojnog liferanta u Austiji ili Mađarskoj pa tako jedne prilike preveze on robu skelom preko Save i prilikom primopredaje i pregleda u jednom ćupu s pekmezom zapazi utopljenog miša. Strahujući od toga da će primalac robe odustati od kupovine i da će imati i druge belaje (valjda je i tada bila kakva inspekcija, a ne kao sada što je nema) naš ti trgovac brzo onog miša za repić pa u usta i proguta. Primalac začuđen brzinom i apetitim trgovca priupita ga:“ šta to bi“ a mu reče:“ma to je ostala jedan kruška takiša pa nisam mogao odoljeti da je ne pojedem“.

I to se pričalo, a možda je tako i bilo:nužda je nužda.

Donedavno su stariji ljudi pričali da je bilo onih, a među njima je bio i Abdulah Brkić, koji su kalemili voćke gdje god su zapazili pogodnu „podlogu“ pa su mi tako pokazivali pojedina stabla krušaka i trešanja govoreći:“I ovo ti je djed kalemio“.

U porodičnoj arhivi nađoh podosta korespodencije i računa u vezi sa nabavkom sadnica i voćarske opreme, a u jednom pismu iz perioda Prvog/velikog svjetskog rata Osman Brkić piše bratu Abdulahu na front, pored ostalog i slijedeće:“….zdravo samo imade puno posla sad nam 3 sobice radi dvanajest ljesa radi a imade ________ (nečitko) i kalemuša ___________ (nečitko) ili sasvim mala ostale krušaka nikakvi nejma a sve su se tvoje takiše omladili i kesten….“.

O prospektima i katalozima sam već pisao pa je interesantno napomenuti da su postojale razne voćarske zadruge i specijalizovane trgovine koje su se bavile voćarstvom.

U porodičnoj arhivi nađoh i popis naziva jabuka i krušaka iz 1951. godine na imanju Abdulaha Brkića, i to: