TESANJ.NET stranica grada
U Tešnju i okolnim mjestima, ali i u čitavoj Bosni i Hercegovini kada kažeš Kruško prva i jedina asocija je bila na efendiju, uz to kada dodaš efendija Kruško onda su sve dileme otklonjene. Izudin efendija Kruško, bio je sinonim za glavnog imama Maglaja, ali i za čovjeka na kojeg si mogao uvijek računati ako ti treba bila kakva velika ili mala pomoć, savjet, kontakt sa nekim drugim “važnim i velikim ljudima” ili bilo šta drugo što insanu treba na ovom dunjaluku.
Tako smo eto, znali i za efendiju Krušku, ali i njegovog oca hadžiju Muharema Krušku i njegovu mlađu braću. Njegov otac hadžija Kruško je postao poznat po gradnji munara, minareta, širom bivše Jugoslavije. I svi su mogli odmah znati “hadžije Kruške rukopis” kada bi negdje pri putovanju ugledali bijelu i vitku munaru znali su, osjetili su, da ju je svojom vještinom izgradio hadžija Kruško. A njegov sin efendija Kruško je bio nadaleko poznat čovjek, veoma širokogrud, uvijek vedar i nasmijan i uvijek spreman za šalu i priču, ali i za pojesti ribu u prvom restoranu koji bi nam se našao što bi rekli “pri ruci”. Poslije selam, uvijek je bilo ono njegovo: “Šta ima ahbabu?”, a kad ga pitaš za nekoga ko mu nije bio po volji govorio je “neću da imam posla sa gulanferima”. Pomagao je efendija koliko je kome i kako je mogao. Dok je bio glavni imam u Maglaju, a bio je od 1994. pa sve do 2015. godine, Maglaj je doživljavao i borio se za njega isto kao i svoj Tešanj i svoje rodne Miljanovce, a trudom i zalaganjem, s obzirom na poziciju koju je imao trudio se da Maglaju i Medžlisu na čijem je bio čelu ostavi nešto trajno. Trajni hajr i sadaku. Efendija se uporno i istrajno borio za povratak, sa prvim povratnicima je išao lično i spavao sa njima u kućama u njihovim uništenim i popaljenim kućama u Kopicama, Čobama, Domislici, Novom Šeheru. Nakon niza poslijeratnih obnova džematskih džamija i nesebične pomoći u gradnji džamija na prostoru Medžlisa Maglaj, 2004. godine, uz njegovu inicijativu, požrtvovanost, ogroman trud i zalaganje, ali i namicanje potrebnih novčanih sredstavam otvorena je i stavljena u funkciju moderna i funkcionalna zgrada Medžlisa IZ Maglaj. Bio je ponosan na taj objekat u koji je ugradio dio sebe. A kada je pet godina poslije u Maglaju 15.08.2009. godine svečano otvorena novoizgrađena džamija “Vali Recep Yazicioğlu”, u čiju izgradnju je Uprava za međunarodnu saradnju i razvoj Turske (TIKA) uložila cca 1,5 miliona eura, njegovoj sreći činilo se nije bilo kraja. Jer, je upravo on godinama sa Turskom gradio odnose kako bi donio svom Maglaju, jednu ovakvu momumentalnu džamiju sa svim pratećim sadržajima. Ta džamija koja odiše ljepotom tradicionalnog, onog starinskog stila i sadašnjeg modernog stila, je bila kruna njegovog dotadašnjeg petnaestogodišnjeg službovanja u Maglaju. Njegov veliki poduhvat je bila i akcija poplavljenog Maglaja iz 2014. godine. Efendija je tih dana stizao na sve, radio je bez stajanja i bez prestanka. Trebalo je Maglaj ponovo nakon poplava očisititi, srediti i dići na noge. A tu je pored ogromne energije, efendija pokazao još jedanput svoje organizacione sposobnosti.
A onda je efendija Kruško, kada je procjenio da je na “vrhuncu” odlučio da mjesto glavnog imama Maglaja prepusti nekome mlađem i ode 2015. godine u Sarajevo da radi u Rijaset Islamske zajednice u BiH. A da je mogao ostati na toj poziciji do penzije, vala mogao je, ali nije. Nije, jer je znao da treba da se insan povuče ne samo kad mu je sve potaman i kada je na vrhuncu, nego i kada misliš da bi baš ti “Bogomdan” i da ništa bez tebe ne može, jer niko nije nezamjenljiv. Pisati o efendiji Kruški zahtjeva vremena i vremena i mnogo teksta. Nekako nam se “ukrao”, što bi rekli, i iznenada otišao na onaj bolji svijet, AHIRET. Rahmet mu duši.
A Vas dragi čitaoci molim da ga se sjetite, čitajući ovaj tekst jednom Fatihom. El Fatiha.
