Selim Brkić / Žao mi te je, Srbijo moja draga…

Povodom sve učestalijeg fašiziranja koje dolazi „sa Istoka..“ asocijecije nužne i bolne…. pa i potreba za ovim pismom:

Žao mi te je, moja draga Srbijo – nekadašnja koju smo gradili gradeći auto-put Bratstvo jedinstvo, koju smo obilazili u đačkim ekskurzijama, koju smo oplakivali kroz Krvavu bajku, koju smo voljeli kroz Zmaja, koz Domanovića, Nušića, Popovića, na koju smo bili ponosni zbog Solunskog fronta, zbog Kadinjače, zbog Sremskog fronta, koju smo mirisali kroz Noć na Liparu, zbog…. i kroz… i radi…iiiii ….

Žao mi te je, Srbijo moja draga, što si tako potomula u beznađe i zločin, u kukavičluk i genocid, žao mi te je, Srbijo moja draga što si postala šprdačina od države koje se svi boje k*o lepre ili kakve druge teške i prelazne i zarazne bolesti.

Žao mi te je, narode pravoslavni, što vjeru ti pravoslavnu – temlje iz kojeg si nekada crpio snagu moralnu – urušili do inspiratora genocida, ukaljali ti simbol vjerski pa je postao simbol zvjerski i ćukopišna oznaka….

Žao mi te je, Srbijo moja draga, što u tebe ne mogu doći niti tobom proći a da mi se teške asocijacije ne probude na avione i bombe koje su pljuštali i po mome Tešnju, a zašto – nizašto. Samo zbog nekih koji i Tebe mi, Srbijo moja draga, opesiniše i uberbatiše, mora mi se javiti teška asocijacija kao mora na Višegrad i Kuću -lomaču, Prijedor i Tomašicu, na Manjaču, na Srebrenicu, na Trnovo…….

Žao mi te je Srbijo moja draga što si bjelosvjetskii šljam oko sebe okupljala i pjesnicima ih proglašavala i snajpere im u ruke davala da „gledaju“ kroz okular DJECU sarajevsku i sadašnji ti vođa vodič im oko Sarajeva bio. Pa mogli su, ko nekada, na književno veče normalno doći. Znamo mi i lijepe stihove pamtiti, a ne one durmitorske…..
Žao mi te je moja, drago Srbijo, što i dalje toneš bez nade i želje da se izvučeš i da “na pravi put izađeš“, žao mi te je što više nemaš takve profesore koji …”…i sada drže čas” već stalno velikosrblje neko žele….

Žao mi te je, draga Srbijo moja, što nemaš snage ni sebe da spasiš od zla koje izvoziš u raznom pakovanju i oblikovanjima i njime ko leprom okužuješ sve druge pravoslavne koje si Srbljem ( a ustvari svojim robljem) po bijelom svijetu nazvala.
Žao mi te je, draga moja Srbijo, kao što mi je žao i drugih ti sestrica iz onog grba slavnog i ponosnog pred kojim su svjetske veličine mirno stajale i k*o Titu se klanjale iz poštovanja, a ne zbog strahovanja.

Žao mi je i moje mi Bosne i Hercegovine i moje mi drage Hrvatske i Crne Gore.

Slovenija i Makedonija se, polako i pametno, iz tog kruga žalosti izvlače.

Žao mi je meni samog mene što vas i dalje volim i što mi ostaje sve manje nade da ćete se ikada vratiti ljudskosti i poštenju, čojstvu i poštenju

Žao mi te je, moja draga Srbijo, i Bosno i Hercegovino i Hrvatska…….i narode ojađeni što puštaš da ti fašizam buja po duši k*o alkatmer pod prozoorm djevojačkim.

Probudite se moje drage nekadašnje, lijepe i ponosne, probudite se ne čekajući da vas uspavana i senilna Evropa budi……..

About Selim Brkic

Komentariši