Hemija

Baš je u pravu onaj što je rekao da čovjek mora često mijenjati svoje mišljenje
da bi se slagao s mišljenjem svoje stranke.

Narodni pokret. Desni centar. Lijevi centar. Desno. Desno uz malo centra i malo lijevo. Donekle je to imalo smisla i moglo se razumjeti. Odnekle je to veoma teško razumjeti ma koliko čovjek htio zbog emocija, potrebe, nužde. A da bi čovjek stekao kakvu-takvu sliku onda treba početi od toga kako je potreban neki pravac kretanja i smjer kretanja, neka polazišna tačka i neka odredišna tačka. Ako je to poznato lakše se orjentisati.

Po svemu sudeći smo u stanju u kojem više nije poznato ni ono što je bilo. Bar ne onim koji sudjeluju u svemu ali sa periferije. Tako, iako se stiglo odnekle sve donekle, dalje očito nije išlo. A tada kada ne ide, kada čovjek čini sve da ide ali ne ide, tada nastaje to talasanje. A najlakše je razumjeti o čemu pišem ako ste vozili automobil s ljetnim gumama po snijegu. Tada čovjek ulaže velike napore, u želji da ide naprijed, a u stvari nastaje talasanje lijevo-centar-desno i obrnuto. Jer osjećaj kretanja je ključni faktor uspjeha. Ako ste na bilo kakvoj uzbrdici, to vas još nekako održava da ne krenete naglo nazad. Još vas drži za volanom. Inače morate izaći i gurati.

I tako, nakon devet mjeseci (neki bi rekli to je period od začeća do dolaska čovjeka na lice Zemlje) smo saznali da ima hemije između ključnih aktera formiranja vlasti nakon završenih slobodnih demokratskih izbora, ali i to ko je kriv što vlast nije formirana. I mi koji smo dugo prisutni na bilo koji način u tome, mi to možemo progutati. Jer nam iskustvo govori da uvijek može biti gore. Naredne godine je 30 godina hemije sa jednim od ključnih aktera na jugu. Za ključnog aktera na sjeveru svejedno godišnjica nije važna. Prva ili bilo koja druga, isto je. Ali ko će to objasniti mladima pa i onima koji nisu baš bili previše prisutni u tome? Njih ne interesuje ko je kriv, oni pripadaju novim generacijama. Njih samo interesuje šta je rješenje i ko je preuzeo odgovornost. A još nema odgovora na ta pitanja!?

A rješenja postoje. Sasvim sigurno. To što ih mi nismo našli ne govori da nismo radili na tome. To govori da treba pokušati drugačije. Novi ljudi, oni koji pripadaju novim generacijama trebaju dobiti priliku i preuzeti odgovornost. To su oni koji pripadaju milenijskoj i postmilenijskoj generaciji (Z). Oni su uzrastali sa email i sms porukama a dvije generacije prije njih su uzrastali pisanjem pisama i telefonskim pozivom. Ili ako to značajnije lokaliziramo: prvi su uzrastali sa email i sms porukama u postratnoj traumi, a drugi sa zvijezdom petokrakom na kapi i maramom oko vrata. Postoje razlike među genercijama.

Ne govorim jesu li bolje ili gore nego su objektivne. Ono što mladi očekuju od starijih trebaju sami uraditi. A oni koji su prošli težak period, iznimna iskušenja i izazove, oni su se umorili. Oni su iscrpljeni. Oni više nisu u stanju ni statutarne promjene napraviti u duhu jačanja odgovornosti i novog konteksta života. Njima treba ukazati poštovanje i saslušati njihovo iskustvo. Sve drugo treba prepustiti novim idejama, novim snagama, novoj energiji. Kako bi talasanje prestalo. I kako bi kola krenula ako je ikako moguće centrom. Jer klizanje je u Bosni i Hercegovini uvijek moguće. Pa iako se oklizne, da kola bar ostanu na putu.

Inače, kako reče u petak poslije podne jedan od mojih vrijednih kolega iz privrede, u pitanje će doći i najzdraviji segment ovog društva – poduzetnici. Iako mislim da u ovakvom stanju Bosne i Hercegovine, sa ovakvim Ustavom, OHR-om, ovakvom politikom susjeda, unutrašnjom političkom voljom i nevoljom, strukturom vlasti i stanjem naroda teško da ijedan segment društva može biti zdrav. Ne samo javne institucije. Ali svaki segment se može i treba boriti za ozdravljenje. Nikako padati u apatiju, ne optuživati druge nego istrajno i hrabro osposobljavati se i jačati na etičkim temeljima, koristeći činjenice i istinu u borbi za uspostavu više pravde, inovativnosti, efektivnosti i efikasnosti u svim društvenim segmentima.