TESANJ.NET stranica grada
(Interpretacija soneta Nijemi upitnik
iz knjige Nebeski nomad Amira Brke)
NIJEMI UPITNIK
Putanja dneva vijuga: žustra, pa lijena, zmijolika
Nesagledive su ove tekućice u slivu života tvoga,
ali bujice nema: nataložena je pustinja svekolika,
a magle se neprozirne izvile ponad korita suhoga
I pitao bi: zar sve što zbivalo se jesu samo sjene?
Zašto su tebi, kao tvom ocu, prazne očinje zjene?
Zar isti otrov sinu svome u dušu ulio si, i u vene?
Otkako vijeka je ljudskoga zar tome nije mijene?
Ali, pitati – koga, kad nebosklon je mutan i leden,
a Riječ se stropoštala, i kobno nad tjemenom visi,
upitnik tvoj je stoga nijem, u sebe sama je sveden
Trajat će pakao gluhi i do posljednjeg tvoga daha,
utjeha nije nego breme što svakim čovjekom ti si:
mirijada je u tebi duša i vape u horu spas iz straha
___________________________________________________________________________
U Kranjčevićevom Zadnjem Adamu, vanserijskoj pjesmi o času Apokalipse koja neumitno dolazi po Božijem obećanju, jedino što je preostalo posljednjem čovjeku na Zemlji jest nacrtati noktom upitnik u sveopćem ledu. Tim upitnikom zadnji Adam preispituje Božiju riječ, njenu etiku, nakanu i cilj, a oni su, u času nestanka svega, u stvari, ubilački. Kranjčevićeva pjesma upušta se u dijalog s Božijom riječi, pitajući šta je smisao postojanja ako je na kraju te riječi strašno obećanje – ono ništa od prije početka stvaranja, kraj svih živih stvorova i materije iz koje su nikli. Božije obećanje u abrahamskim naracijama nakon sveopće smrti nudi spas za bezgrešne i surovu kaznu za one grešne, vječnost raja i pakla, ali Kranjčevićev Adam u svom ledenom grčenju pita se u predsmrtnom hropcu: zar se ubijanjem nagrađuje i zar kazna i nagrada nakon toga uopće vrijede?
Prvi moderni i pobunjeni pjesnik s dramom ničeanske ateizacije na južnoslavenskom govornom području, Kranjčević u spoju etike i metafizike preispituje Božiju objavu, da bi čitatelja suočio s onim što je suština postojanja: pitanjem na koje ne postoji pouzdan odgovor. Tako se sveukupno postojanje svelo na pitanje kojim je ovaj pjesnik razdijelio epohe – tradicionalnu, u kojoj su bogovi, bespogovorno nadređeni ljudima, neprestano svojim imperativnim jezikom određivali smisao postojanja, i modernu, u kojoj nakon Descartesovog cogito ergo sum nije više moguć subjekt koji čovjeka nadilazi i u odnosu na kojeg će on misliti svoju bit. Ako je tradicija nudila idilu vjerovanja, moderna je donijela dramu mišljenja i sumnje, a na toj granici Kranjčević je, kako bi rekao Matoš, lirski zakonodavac koji je naš poetski prostor i jezik ulio u svjetsko pjesništvo negativnog konstatiranja ontičkih osnova svijeta.
Brkin sonet Nijemi upitnik dolazi stotinjak i nešto godina nakon Kranjčevićevog Zadnjeg Adama i također dijeli epohe – postmetafizičnost postmoderne i ono što nastaje iza nje: poezija nove osjećajnosti u kojoj se iznova vraćaju metafizička pitanja, da bi se u plošnosti informatičke civilizacije i virtualnih konfiguracija svijeta izmjerila transcendentalnost čovjekove egzistencije. Zato njegov čovjek, kako sugerira i naslov knjige soneta Nebeski nomad, putuje mitskim prostorom jezika od prapočetka do prazne sadašnjosti, ali i historijom, tj. vremenom kao oblikom čovjekovog pustošenja. Njemu u tom nomađenju preostaje još samo estetsko discipliniranje apsurda u koji je potopljen, ali s kojim se ne miri i kojeg nadvladava pretakanjem u vrhunsku sonetnu jezičku rezbariju. Tako estetskō u svojoj transcendentalnosti postaje pjesnikovo osvajanje vječnosti svedene na jezik kao hajdegerijansko shvaćanje bitka, tj. njegove procesualnosti u jeziku i vremenu.
Nijemi upitnik je sonet koji, poput Kranjčevićevog Zadnjeg Adama, na granici epoha preispituje stanje egzistencije s navalom pitanja na koja nema konačnog odgovora, onako kako to refleksivni sonet traži od Shakespearea ili Gongore naovamo. Tu Brka, kako inspirativno primjećuje Milan Garić[1], donosi inovaciju – sonet kao pravilnu pravougaonu formu. Ta inovacija potvrđuje da se Brka u istraživanju mogućnosti forme nije sa stiha spustio samo na riječ već i na glas kao osnovnu poetsku jedinicu.
Pogledajmo kako teče ta Brkina drama pitanja u sonetu koji disciplinira jezik do mjere estetskog maksimuma. U prvom katrenu su konstatacije koje postojanje svode na metaforu žustre, pa lijene, zmijolike putanje. Pri tom je to dnevna putanja, što sugerira stalno isto ponavljanje sadržaja, pa se u onom što je svakodnevni tok života gotovo rutinski obnavljaju isti sadržaji u slivu života. Nisu takve Brkine metafore došle iz nastojanja za uspostavljanjem jezičkog eksperimenta i istraživanja novih jezičkih spregova, već iz ciljanog obnavljanja tradicije, iz taloga prošle poezije, kako bi podsjetile na dugotrajnost nijemog upitnika i lični slučaj uvele u niz sveopćeg iskustva i eliotovski pojmljene tradicije kao susreta individualnog talenta i dostignuća pređašnjih pjesnika, kranjčevićevskih lirskih zakonodavaca. Naprosto, u njihovom dosluhu s tradicionalnom poezijom sugerira se obnovljivost istog egzistencijalnog grča u vremenu, ista vrsta saznanja da se svakodnevnica, pretvorena u rutinu življenja, pretače u pustinju svekoliku u slivu života, a iznad nje, u paradoksalnosti životnog toka, jesu magle neprozirne, da bi se ukupan životni tok sveo na suho korito. Tako se prvi katren razvija kao zbir metaforičkih konstatacija o životnoj praznini, gdje priziv tradicije u podlozi metaforičkih jezičkih spregova sugerira da se u individualnom iskustvu zbira ono opće i da je svaki pojedinačni slučaj odraz sveopće muke. Zato se iz jednog nijemog upitnika, po logici tinovskog pjesničkog bratstva iz Svakidašnje jadikovke – iz one braće koja lutaju pod praznim nebom isto kao Tinov lirski subjekt, a ne čuju njegov egzistencijalni jauk – razvija bratstvo po nijemosti pitanja, neizgovorivosti njihovoj, ali i nemogućnosti da se na njih dâ bilo kakav pouzdan odgovor.
Egzistencijalna drama je, dakle, data u ključnim metaforama dnevne putanje, pustinje svekolike, neprozirnih magli i, na koncu, suhog korita. A pošle su te metafore od najjednostavnijeg mogućeg frazema – životnog toka, frazema koji, u stvari, opisuje nečiju biografiju. Katren je prešao poetski put od frazema do metafora, da bi uhvatio raspon egzistencijalne drame od svakodnevnog do metafizičkog. Tako tê metafore postaju mjere smisla i apsurda, a dnevna putanja je u svojoj pustoši određena neprozirnim maglama u koje je sabran pad metafizičke izvjesnosti postojanja. Drugim riječima, Božiji govor nije više jasan i izvjestan već je, u svojoj neprozirnosti, sveden na maglu, pa to i nije prostor govora već nevidjelice i neizvjesnosti. A to znači da je svakodnevnica lirskog subjekta postala nekom vrstom stalne zebnje. Možemo zamisliti tu sliku dnevnih putanja bez izvjesnosti metafizičkog plana egzistencije kao onaj prostor tinovskog svakidašnjeg jadikovanja u kojem se Bog ne sjeća svih obećanja blistavih koje je lirskom subjektu ne dao – već zadao. U Tina to nije više svemilosni Bog darovatelj, već Bog naredbodavac, zaboravni Bog, koji ne spašava i ne pomaže već naređuje, imperativno traži da se ispune njegova obećanja, bez bilo kakve garancije da će nagraditi svoga sebra za njegovo svakidašnje jadikovanje.
Ako je prvi katren zbir metaforičkih konstatacija, drugi je u Brkinom Nijemom upitniku zbir drame pitanja. Oslušnimo ih za trenutak:
I pitao bi: zar sve što zbivalo se jesu samo sjene?
Zašto su tebi, kao tvom ocu, prazne očinje zjene?
Zar isti otrov sinu svome u dušu ulio si, i u vene?
Otkako vijeka je ljudskoga zar tome nije mijene?
Sav u istoj rimi, on je zbir pitanja koja vlastito iskustvo ovjeravaju spoznajom o transgeneracijskom udesu, pa je rađanje, u stvari, ponavljanje stalno istog egzistencijalnog stresa u kojem je svako životno zbivanje pretvoreno u obične sjene, a ocu i sinu su na isti način prazne očinje zjene, baš kao što je otrov činom rađanja uliven u dušu i u vene. Gorčina je to neprebolna, koja se ponavlja svakim začećem i u svakom životu. Zato ni jedno od ovih pitanja nije lično, svodivo samo na individualnu pobunu i grč, nego je opće, pitanje sveljudsko, jer se od ličnog iskustva u koje je položen grč spoznaje da sve što zbivalo se jesu samo sjene izdiže na razinu općeg postojanja i spoznaju da otkako vijeka je ljudskoga tome nije mijene. Zapravo, pjesnik postavlja retorska pitanja koja su prožeta saznanjima, odnosno saznanja pretače u pitanja – kako bi pojačao utisak egzistencijalne drame. Te spoznaje pretočene u pitanja istodobno su krik pobunjenog čovjeka protiv instance koja je u tradiciji upravljala ljudskom sudbinom u njenoj metafizičkoj ravni, a sad je njena normativnost dovedena u pitanje i, u konačnici, osporena. Garanat tog osporavanja ne može biti pojedinačno iskustvo, već opće, sveljudsko, a katren kao da sugerira da su pjesnikova pitanja, u stvari, spoznaje ukupnog čovječanstva, otkako je, frazemom rečeno, i svijeta i vijeka.
Ako su u prvom katrenu dominirale metafore, u drugom retorska pitanja, tercina donosi obrat, upravo onako kako traži refleksivni sonet:
Ali, pitati – koga, kad nebosklon je mutan i leden
Nije to, dakle, slika zanavijek mrtvog Boga, već onog koji je, kao normativna metafizička instanca, zaronjen u prostor nespoznatljivosti: on je u nebosklonu mutnom, bez šanse da bude viđen, baš kao što nema šanse ni da se oglasi, jer je leden. Da, Brkina atribucija nebosklona priziva u svoja asocijativna polja Kranjčevićevog Zadnjeg Adama, ali i danteovsku sliku devetog kruga pakla u kojem je sve okovano ledom. Osim toga, prostor božanske riječi je leden, pa se u toj ledenosti ocrtava njegova psihološka dimenzija, a onaj tinovski naredbodavni, zaboravni Bog zakonodavac u ovom Brkinom stihu dobija i obilježja nemilosrdnosti, ledenosti, na koncu paklenosti, pa se njegova Riječ stropoštala, i kobno nad tjemenom visi.
Jednostavno rečeno, Brkin sonet je “prevalio” put u slici Boga od milosnog, normativnog iz tradicije, do njegove kobnosti u moderni, odnosno do gotovo sloterdijkovski pojmljenog prijetećeg Boga u ime kojeg se u revnosti čini zlo. Ali, ako je čovjek u metafizičkoj vertikali tradicije imao pouzdanje u Božiju riječ, postmoderna je, s promjenom subjekta izvedivog isključivo u odnosu na njegove konstrukte, donijela horizontalne nizove postmetafizičke kulture. Poezija se, barem ona istinska, ne miri s tom horizontalnošću, pa neprestano nastoji iz njih suknuti gore, ka praznom nebu, ili se spustiti dolje, u prošlost, i pronaći svoje transcendentalne osnove u tradiciji. Zato je Nebeski nomad ponajprije knjiga soneta o čovjekovoj metafizičkoj drami, a onda i historijskoj, egzistencijalnoj, etičkoj itd. Nijemi upitnik te drame zbira u poetsku jezgru stihom a Riječ se stropoštala, i kobno nad tjemenom visi. Ta kobnost Božije riječi u koju se bespogovorno vjerovalo slika je ne samo metafizičke drame nego, borhesovski rečeno, njene povijesti: povijesti vječnih pitanja o višem smislu egzistencije. U njoj, toj sadašnjoj kobnosti – ogleda se lom u vremenu, od zore čovječanstva predanog mitskim naracijama do tačke sadašnjosti i čovječanstva koje je izgubilo svoju metafizičku supstancu. Zato u prvoj tercini i dolazi njen posljednji stih kao završni udar drame uma: upitnik tvoj je stoga nijem, u sebe sama je sveden. Vrhunska rima leden – sveden oslikava ne samo igru razlika, gdje je božanski prostor leden, a čovjek sa svojim pitanjima na sebe sveden, već i konačnu čovjekovu kosmičku samoću. Zato sva pitanja i ne mogu nikud drugo do samo u sebe, u granice svoga jezika i svoje egzistencije, a nijema su jer niko u cjelokupnoj vaseljeni ne može ih čuti, baš kao što su nijema jer je njihova drama tolika da je neizgovoriva. Brka nas vodi ka paradoksu koji slika nijemost ljudskog jezika i njegovu nerazumljivost u kosmičkom prostoru. To je slika čovjeka koji misli o nebu i šuti ispod njegove mutnine i ledenosti, čovjeka koji tako traje od postanja do danas, od zore jezika s početka, kad mu je kosmos šaptao svojom cjelovitošću, do sadašnjosti – kad mu prijeti svojom ledenošću i kobnošću.
A onda prvi stih druge tercine otvara pogled u budućnost: Trajat će pakao gluhi i do posljednjeg tvoga daha. Da, to je lična budućnost, koja nije samo zatvor čovjekovog nijemog jezika već pakao gluhi, budući da gore, u beskraju, nema više nikog ko bi nas čuo i eventualno došapnuo utjehu. Ali, ta lična budućnost s maksimumom svoje drame se univerzalizira, pa utjeha nije nego breme što svakim čovjekom ti si, baš kao što je mirijada duša u svakom od nas, dok vape u horu spas iz straha. Vrhunski je to postupak poetske univerzalizacije značenja. U njemu je prvo data slika vlastite drame pitanja o metafizičkoj suštini čovjekovog postojanja, pitanja pretočenog u pakao koji će trajati do smrti, a onda se toj paklenoj budućnosti pridodaju nove nijanse značenja prema kojima svako od nas ponavlja tuđi pakao postojanja, i u svakom je beskraj duša u istoj paklenoj muci dok vape spas, koji ne dolazi i koji je, u konačnici, nemoguć. Da, danteovska je to slika na kraju, u poenti ovog vrhunskog soneta, slika pakla naše nijemosti da u našoj postmetafizičkoj kulturi otkrijemo maličak zore onostrane, rekao bi jedan drugi pjesnik.
______________________
