TESANJ.NET stranica grada
U ime svih nas iz šesteset i neke….
Prije deset godina, prvi puta nakon 30 godina, susrela se generacija gimnazijalaca. Generacija koja je gimnaziju „Musa Ćazim Ćatić“ završila 1989. godine u Tešnju. Bila su to dva odjeljenja: odjeljenje „A“ sa 19 učenika u kojem se učio francuski jezik, i odjeljenje „B“ sa 31 učanikom u kojem se učio ruski jezik. Ista generacija se drugi puta sastala deset godina kasnije, 14. septembra 2019. godine. Skupili su se oni koji su se tokom 30, odnosno 40 godina razišli. Kontekst života i/ili sudbina nas sastavlja i rastavlja. Oni koji su sticajem okolnosti otišli iz Tešnja i danas žive u Doboju, Maglaju, Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Švedskoj, Americi, Kanadi… javili su se. Većina je našla načina i da stigne, da podijeli radost generacijskog susreta. Ja nisam, na žalost.
U širem kontekstu, generacija 1960. godine je najavila novu, X generaciju koja je srušila Berlinski zid, koja je upamtila Ronalda Regana, Mihajla Gorbačova i Margaret Tačer, koja se prva susrela sa mobilnom telefonijom i povećanom stopom razvoda brakova, zapamtila je kraj „hladnog“ rata, lojalnost profesiji a ne poslodavcu, pojavu prvog personalnog računara te on-line i tekstualnih poruka. Lokalno, tu su bili Bijelo dugme, Riblja čorba, Mirzino jato, Nedjeljno popodne Dunje Lango, Kamiondžije, Sandokan, Mirko i Slavko, Partizan, Crvena zvezda, Sarajevo, Hajduk, Željezničar,…TOŠK.
Moja generacija je rođena 1960. godine, poneko malo prije ili malo kasnije. Generacija koja se školovala u jednom sistemu a penziju zarađuje u drugom sistemu. Generacija koja je od prvog razreda osnovne škole nosila bijelu kapu sa crvenom petokrakom i plavom maramom oko vrata, a na prvoj strani bukvara gledala druga Tita. Pojedinačni prestiž se ostvarivao učešćem među onima koji su bili počašćeni nositi štafetu mladosti, rođendanski simbol koji se uručivao drugu Titu. Odrastala bezbrižno, neko radeći teško i učeći a neko opet učeći i igrajući. Farmerke su postale pravi modni hit. Drugarstvo u srednjoj školi je bilo izraženo. Znalo je ono biti i posebno kada je trebala nepotrebna mladalačka solidarnost za „inovativnu prevaru stečenog znanja“ pred profesorima ili pravdanje izostanaka. Ipak, red se znao. Malo se ko usuđivao otići u tadašnji hotel u Tešnju na sok ili kahvu, i rizikovati da neko od profesora to vidi. Nema nikakve sumnje da su profesori bili bolji dio nas. Tek će veliki procenat onih koji su upisali studij i isti uspješno završili pokazati snagu nastavnog kadra ali i generacijsku odgovornost tadašnje Gimnazije u Tešnju. Ipak, matursko veče je organizovano u Kardialu, na Banji Vrućici. I onda svako svojim putem. Mnogi u Sarajevo na studij, neki na druga mjesta studirati ili raditi. Većina je ipak ostala ili vratila se u svoj Tešanj. I tako je naša generacija otplovila u život pripremajući se za jedno a doživjela sasvim drugo. Velika većina.
Umjesto mira čekao nas je rat, umjesto planšeta (u slučaju mašinskih inženjera) čekao nas je AutoCad, Solid Works, umjesto pisama i fiksnih telefona dobili smo mobilne uređaje, fb profile i viber. Umjesto Jugoslavije ostala nam je napadnuta i razvaljena Bosna i Hercegovina. I sada nove generacije nisu zadovoljne sa stanjem u našem društvu. Pa ako još jednom pročitaju ovaj tekst, mogli bi biti zahvalni da su još uvijek ovdje. Da još postoje i imaju šansu da poprave sve što smo uradili kako ne treba. Samo neka sagledaju za što se pripremaju. Nas su bar pripremali za nešto, a dogodilo se sasvim drugo. Sadašnje generacije se izgleda ne pripremaju nizašto. Hoće li to biti njihova prednost ili nedostatak, vrijeme će svjedočiti.
A što se tiče moje generacije, mi smo očuvali različitost u zajedništvu. Sada smo svi članovi viber grupe „GENERACIJA 1979“.
Fuad Šišić
