Safer Grbić: Moja pisanja u književnosti su dnevnici mojih strahova

Handke je mogao pisati i da su Bošnjaci pojeli 40 miliona Kineza, ali to ne znači da je to istina

Sa 16 je godina počeo pisati zbog straha od nepravde, subjektivnog osjećaja ugroženosti, nelagode. Zatim je sa 17 objavio svoju prvu knjigu „Noćnik čuvara Tešnja“, uvršten je među deset najboljih mladih pisaca na Balkanu, a ove godine je osvojio godišnju nagradu Hrvatskog književnog društva za najbolju objavljenu knjigu izvan HKD. Njegovu petu, djelo iz filozofije religije naslova „Al-Birunijev uvod u hinduizam“. I dalje piše zbog istog straha. Safer Grbić govori za Remarker.

Ovo je je za tebe već ko zna koja nagrada. Koliko nagrade zapravo doprinose samoj književnosti, ali i nauci, a koja je njihova uloga u karijeri jednog mladog autora?

Na Balkanu su nagrade za književnost uglavnom simboličnog i poticajnog karaktera. Koju god nagradu da dobijete to neće značajnije promijeniti ništa u odnosu na pređašnje stanje, ali će doprinijeti vrijednosti vaše biografije. Tako da nagrade za književnost su uglavnom potvrda vrijednosti vašeg rada i reference za neke druge nagrade ili napredovanja u karijeri. Do sada sam dobio trinaest nagrada za književnost i ono što se promijenilo od mojih početaka jeste to da su mi te nagrade pomogle u afirmaciji. S druge strane, nagrade za nauku su značajnije jer su vrijednije, svakako teže ih je dobiti jer manje ih ima, predmet za koji se dodjeljuje nagrada je egzaktniji, u tom smislu vaš rad je mnogo cjenjeniji, a iste vam omogućavaju lakši pristup udrugama znanstvenika, rad na većim projektima, priključivanje visokoobrazovnim institucijama i ozbiljniju podršku vašem radu. Mislim da je za mene najznačajnija upravo nagrada za nauku koju sam dobio na Sajmu knjige u Sarajevu, a za djelo „Al Birunijev uvod u hinduizam“ što je objavila fondacija Baština duhovnosti iz Mostara. Međutim, nisam se počeo baviti umjetnošću i znanošću kako bih dobivao nagrade nego kako bih se bavio idejama.

„Al Birunijev uvod u hinduizam“ je, dakle, već nagrađena priznanjem za nauku na Sajmu knjige u Sarajevu, što je, ako se ne varam prva nagrada za tebe u zemlji u kojoj si rođen. Nagrađivan si, dakle, u brojnim drugim zemljama regije, primljen si u Hrvatsko književno društvo kao najmlađi član, a u BiH još nisi imao niti jednu promociju. Zašto je to tako?

Odgovor na ovo pitanje i meni je nepoznanica; odnosno, ne bih želio povjerovati u insinuacije zašto je takav slučaj. Primjerice, kada sam napisao drugu knjigu poezije poziv za objavljivanje sam dobio od izdavačkih kuća iz Beograda, tamo su mi organizirali promociju u Parobrodu i oni koji su iz Beograda znaju značaj Parobroda, a govornik na promociji knjige je bio tadašnji ministar vjera i dijaspore u vladi Republike Srbije. S druge strane, navest ću posljednji primjer, za organiziranje promocije knjige u rodnom Tešnju čekam već tri godine i nikada nisam dobio odgovor na zvanično dostavljeni upit o mogućnosti organiziranja promocije. I razgovor koji upravo vodimo je odlična preslika k tomu: godišnja nagrada za nauku na Sajmu knjiga u Sarajevu, godišnja nagrada Hrvatskog književnog društva, objavljivanje magistarskog rada na engleskom jeziku u Luksemburgu ove godine je zanimljivo beogradskom Remarkeru, a ne nekome u Bosni i Hercegovini.

Kad smo već kod nagrada, koje je tvoje mišljenje o odluci da se Nobelova nagrada za književnost za 2019. godinu dodijeli Peteru Handkeu? Da li je u ovome slučaju moguće razdvojiti čovjeka od njegove umjetnosti?

Pitanje valorizacije umjetničkog djela postaje aktualizirano onoga trenutka kada se pred humanističke nauke stavlja zahtjev da svoje metode dokazivanja učine takvim da njihovi sudovi budu izvjesni poput sudova prirodnih nauka, a čemu do danas nije udovoljeno. Primjerice, kada se dodjeljuje nagrada za medicinu, fiziku ili hemiju mi možemo sasvim egzaktno provjeriti njihovu vjerodostojnost i možemo vidjeti kako oko tih nagrada nema značajnijih polemika u javnosti osim u znanstvenim krugovima gdje se polemizira da li je jedna teorija značajnija od druge, međutim ne dovodi se u pitanje izvjesnost teorije koja je nagrađena. S druge strane, nagrade za mir ili književnost uvijek izazivaju polemike i to ne samo u znanstvenim krugovima negoli kod javnog mnijenja zbog čega me vi upravo i pitate za slučaj Handke. No, rekao bih, u ovome slučaju nije riječ o estetici Handkeovog djela, nego o njegovoj etici tj. moralu, ćudoređu. Da li je etika iznad estetike ili je estetika iznad etike, da li imaju utjecaj jedna na drugu, kakvi su njihovi odnosi – jesu pitanja na koje ne možemo imati konačne odgovore ukoliko koristimo racionalnu metodu dokazivanja, nego možemo slijediti ovu ili onu teoriju. Nobelov komitet u ovome slučaju nije koristio niti teoriju o neophodnosti razdiobe umjetnika i umjetničkog djela, poznatu kao: smrt umjetniku!, a stoga što u slučaju Handke i nema spomenute razdiobe jer on svoju političku propagandu prenosi i na djela za koja je dobio nagradu; nego je iskoristio aporije humanistike i dodijelio nagradu kome je želio dodijeliti bez straha da će mu se moći dokazati pogreška u sudu kome nagrada treba biti dodijeljena. Zapravo, onima koji su upućeni u tokove suvremene znanosti slučaj Handke ništa ne znači, ne predstavlja im ništa oko čega bi trebali polemizirati, nije uopće nešto što je vrijedno spomena, ali nama na prostoru Balkana slučaj Handke je od vitalnog nacionalnog značaja jer mnoge povijesti na Balkanu nisu sazdane na povijesnim činjenicama negoli na lirici i epici, na usmenim predajama, na romanima i kada Handke piše da u Srebrenici nije bio genocid onda se mi plašimo da naša novija povijest koja je egzaktno dokazana na međunarodnim sudovima ne bude ugrožena od nekog drugog suda koji zapravo u našem vremenu nije i ne može biti egzaktan stoga što je estetski. Jer, Handke je mogao pisati i da su Bošnjaci pojeli četrdeset miliona Kineza za jednu večer, a onda im je iz očiju počeo rasti runolist, pa su ih svemirci deportirali na komet B13 – međutim, to ne znači da se to ikada i igdje desilo osim u prozi Petera Handeka.

Nakon četiri knjige poezije, svoju karijeru si posvetio naučnom radu te izdao dvije knjige iz filozofije religije: „Al-Bīrūnījev uvod u hinduizam“ (2018) i „Ibn Tejmijjina epistemologija“ (2019), ali i „Kritiku racionalne teologije: odnos vjerovanja i znanja u epistemologiji Immanuela Kanta” iste godine. Kako je za tebe izgledala ta promjena, taj prelazak iz jednog svijeta u drugi?

Djela iz filozofije religije su priređivačkog karaktera, dakle nisam autor istih nego priređivač, a nastale su kao produkt mojih istraživanja tijekom studija; predmet „istočnjačke filozofije“ na studiju filozofije Univerziteta u Sarajevu mi je uzimao mnogo pažnje, pa sam cjelokupni svoj istraživački rad koji se odnosio na neobaveznu literaturu oblikovao u dvije knjige filozofije religije. Potonja, knjiga o racionalnoj teologiji kroz epistemologiju Immanuela Kanta je zapravo moj magistarski rad koji je nedavno objavio u obličju knjige Institut za istraživanje, edukaciju i interkulturalni dijalog iz Luksemburga i to bilingvalno: na bosanskom i engleskom jeziku. Kada govoriš o izvjesnom prelasku iz književnosti u znanost rekao bih da prelaska zapravo nikada nije niti bilo jer znanost je kod mene oduvijek bila na prvome mjestu po važnosti. Primjerice, ne samo da objavljujem djela iz književnosti, nego sam imao i dvije samostalne izložbe slika, režirao teatarsku predstavu itd., ali sve to mi je drugotno u odnosu na znanost. Umjetnost se tu javlja kao potreba za duhovnošću, kao potreba za nečim neracionalnim, kao potreba za nečim krajnje subjektivnim; a, sve to je suprotno od znanosti jer znanost je stroga, određena, izvjesna, objektivna, logična, precizna […] Mislim da svi imaju osim fizičkog i taj metafizički dio i osim metafizičkog taj fizički dio, pa bi ih trebalo njegovati na isti način i sa podjednakom pažnjom.

Jednom si rekao da te tjeskoba natjerala da počneš pisati. Šta te natjeralo da nastaviš?

Tjeskoba o kojoj je tada bilo riječi zapravo je heideggerijanski rečeno strah – od, a taj strah jeste strah od nepravde, subjektivnog osjećaja ugroženosti, nelagode. Mislim da je i Mehmed Meša Selimović rekao da piše zato što je doživio vrlo tešku muku i mora na neki način da se nekome osveti ili ispovjedi ili uopće krikne u prostor. Tako da su moja pisanja u književnosti zapravo dnevnici mojih strahova, mišljenja, viđenja […] Mislim, kada bih živio u nekom uređenom društvu, negdje gdje se logika poštuje, gdje su zakoni tako dobri da uređuju svaki aspekt ljudskog života, gdje je moralnost u odnosu spram drugih jedna od najvažnija stvari; zapravo, ja ne bih pisao jer ne bih mogao pisati: ne bi bilo tog straha-od koji bi me tjerao da se ispoljim na bjelinu papira. No, prostor i vrijeme u kojemu mi egzistiramo je daleko od mogućnosti za ostvarenje jednog takvog društva što mi omogućava da uskoro pripremam za objavljivanje knjigu poezije na više stotina stranica.

U svim tvojim radovima, čak i u poeziji, osjeti se snažna povezanost sa religijom i poseban prostor daješ duhovnosti. Kakva je tvoja veza sa religijom, sa Bogom, a šta ona predstavlja u tvojim radovima?

Ono što vi određujete kao povezanost s religijom i duhovnošću u mojemu radu – ja to uopće ne doživljavam kao duhovnost ili religioznost; niti sebe smatram osobito religioznim. Rekao je jedan islamski učenjak: ja još nikada nisam postao musliman kakav bi trebao biti, ja svakodnevno obnavljam svoj islam […] Osobe s kojima sam do sada ponajbolje funkcionirao su ateisti i mogu reći da su oni i često puta spiritualniji od mene: mnogi od njih zgražavaju se nad materijalizmom. Na teološkim fakultetima kod nas možemo vidjeti studente kako varaju na ispitima, a na Filozofskom fakultetu ne poznajem niti jednog ateistu koji je varao na ispitu ili koji je slagao; to je i pitanje filozofije religije o kojemu su značajnije govorili fra Drago Bojić i dr. Milan Vukomanović, pa bi trebalo čitati njihova djela. Naravno da je riječ o religioznosti koja je potisnula samu duhovnost, o religiji koja je potisnula samo vjerovanje, o vjernicima koji su potisnuli samo ljudskost. No, postoje među nama pojedinci koji cjelokupnu vjeru nose na svojim leđima i koji inspiriraju, koji podstiču, koji motiviraju, pa moguće da ta povezanost s religijom i duhovnošću u mojemu radu o kojoj govorite potječe upravo od njih; a ja sam još uvijek daleko od toga da budem dobri kao oni.

Ko je, na koncu, Safer Grbić?

To pitanje prije svega razumijevam kao ontološko, a ne kao antropološko ili nekako drugačije i bojim se da je to pitanje ponajteže stoga što stoji otvorenim i bez ikakve mogućnosti odgovora. Naime, na takvo se pitanje može odgovoriti tek kada se sagleda cjelokupni život unatrag, kada se zaključi svaka mogućnost promjene, kada se ostvare mogućnosti za dolaženje do nekog potencijalno konačnog suda i konačno ode u smrt, ali dosadašnja iskustva su pokazala da se onda nema prilike odgovoriti na takvo pitanje.

 

About Tesanj Net

Komentariši