Mostar mora pasti

„…ja ću biti sjed, ja ću biti star

al` biće vječno mlad moj Mostar…,

Dino Merlin

Izborna je godina. Ništa posebno, jer u Bosni a pomalo i u Hercegovini, takva je svaka druga. Oni koji nemaju šta raditi, ili imaju šta raditi ali su pobrkali prioritete, oni raspravu o izborima stave u svoje prioritete. I uglavnom imaju svoje favorite, one koji moraju biti ili one koje ne mogu nikako biti kandidati. Takvi su po definiciji navijači. A što je navijač žešći, to je rasprava duža, nervoznija i burnija. Kao da se radi o tome kako će sve propasti ako neko ne bude, ili kako će sve biti potaman ako neko bude. A krajnosti su uvijek daleko od istine. 

A tiha većina, kako su neki nazvali one koji vide razliku ali ne govore puno, ta većina će na kraju odlučiti. Jer takav je sistem glasanja. To što većina, po definiciji, ne može sagledati koji profil ličnosti, koja znanja i kompetencije su pogodne za neku poziciju je irelevantno. Zato najglasniji imaju šansu. Najsnalažljiviji. Oni koji su već prisutni među ljudima sa nekim rejtingom mogu dugo trajati. Je li to dobro ili nije, nije ni važno. Ako je kandidat moj, to je već 51% podrške. Sve drugo je manje važno. Nije vrijeme za druga pitanja. Treba pobijediti, pa ćemo onda sve lakše a u stvari nastaviti po starom.

Postoje ljudi koji nisu nikada bili na listama i možda neće nikada biti. Oni se ne nameću. Oni jednostavno rade ono što misle da je ispravno. Nisu glasni. Kada dobiju priliku mogu pokazati sjajne rezultate. Dopuštaju drugima da izraze svoje ideje. Oni ako dođu na čelnu poziciju neće postati sveznalice i stručnjaci za sve. Oni neće predstavljati sebe misleći da tako predstavljaju organizaciju. To mogu biti tihe i nenametljive osobe. Čak stidljive. Oni ne uživaju da komanduju drugim ljudima, niti uživaju da budu u žiži zbivanja, oni su jednostavno tu jer nisu imali izbora zbog toga što ih je vodila misao da treba da urade ono što je ispravno.

Stoga ako neko već troši vrijeme na izbore, ako mu je to prioritet već sada, neka ne gubi vrijeme zalažući se za one koji jesu ili protiv onih koji jesu, oni jesu i bez tog gubljenja vremena. A uz to, vjerovatno će oni i dalje biti, neovisno o tome na što vrijeme gubili. Ali ako to radite onda tražite one koji će napraviti promjenu, unijeti više inovativnosti i etike u područje javnih usluga i koji će biti podrška drugima a neće tražiti podršku za sebe. Takav neko neće ići za „tihom većinom“ nego će je možda  probuditi, a u najmanju ruku će povesti „tihu većinu“ novi stazama. I ne treba očekivati da će vlast popraviti ljude, vlast i da to hoće ne bi mogla. Ali vlast može donositi odluke neopterećena hoće li dobiti sljedeći mandat ili neće. Jer mandat koji je dobila od građana treba fer i korektno „otplatiti“ do posljednjeg dana a nikako „avansirati“ javne resurse kako bi dobila novi mandat. Da sam vjerski učenjak možda bih rekao da je to haram.

Ako se „gore“ ne može ništa promijeniti možda u Mostaru može. Ne znam zašto „tiha većina“ šuti. Zašto sada snažno ne ustane i izvrši pritisak na donosioce zakona. Ako to ne ide, onda na OHR pa neka OHR poništi svoju odluku i neka se sve vrati na prethodno stanje. Svejedno se ni Ustav, ni mnogi zakoni ne poštuju od onih koji ne donose novi zakon za Mostar. Ali vjerovatno se neće ništa od toga dogoditi. Mostar će ostati u rukama HDZ-a, i pomalo SDA. Mostar neće pasti. Baš šteta za Mostar.

Ali nije samo za Mostar. Federacija BiH je u rukama HDZ-a i SDA, birokratije i pomalo svih drugih. Kako stoje stvari i Federacija slijedi primjer Mostara. A država? Državu preuzimaju HDZ i SNSD. Pomalo SDA i svi ostali. HDZ i SNSD znaju da granice Bosne i Hercegovine čuvaju „stranci“ ali institucije Bosne i Hercegovine može preuzeti ko god hoće – mogu preuzeti svi oni koji imaju glasove. Pa i na politikama podjele Bosne i Hercegovine kakve su aktuelne politike HDZ i SNSD. Milorad Dodik prijeti odvajanjem RS-a ali njegov cilj je ovladavanje institucijama Bosne i Hercegovine. Čini se da mu svi pomalo idu na ruku. Neki svojim licemjerstvom, neki pokvarenošću a neki nesposobnošću.