TESANJ.NET stranica grada
DOKTOR LJAHOV
Dobri duh Tešnja bio je doktor Nikola(j) Ljahov.
Sjećam ga se kao čovjeka koga ste u svako doba dana i noći mogli vidjeti kako sa koznom ljekarskom tašnom u ruci zuri tešanjskim sokacima. Bio je jednostavan, narodni čovjek, brižan i izuzetno predan svom poslu, ljubazan i dobrohotan, uvijek spreman da pomogne. Volio je slatko, naročito mamine hurmašice i halvu, koje mu je specijalno pravila prilikom svake posjete našoj kući. A dolazio je poprilično često.
Njegov ugled bio je neupitan i gotovo da nije bilo Tešnjaka da ga nije poznavao i veoma cijenio. Bio je naočit i lijep čovjek. Krupan, markantan, uvijek uredan i dotjeran, nosio je naočare s dioptriom, imao dužu razdjeljenu kosu, glas mu je bio dubok i jasan. Kada bi nešto komentarisao malo je akcenat prilagođavao ruskom jeziku a kad bi bio zadovoljan onim što bi uradio, znao je da ponavlja “Očen harašo! Očen harašo!…”.
Tešnjaci su vjerovali da dr. Ljahov moze svakome pomoći izuzev mom sirotom drugu Alji iz Donje čaršije, koji je nesretno pao niz basamke, polomio kičmu i ostao invalid!
O porijeklu tog dobrog čovjeka pričale su se raznorazne priče. Samo oni što su radili u Odeljenja za zaštitu naroda (skraćeno OZNA) i kasnije u Upravi državne bezbjednosti (skraćenica UDBA), znali su pravu istinu. Tek kasnije saznali smo da je rođen u Astrahanu, na Volgi, i da je njegov život bio uzbudljiviji od mnogih avanturističkih filmova i romana.
Dok nije stigao u Tešanj, koji ga je obgrlio izuzetnom dobrohotnošću, kao što je ovaj grad tradicionalno strance i musafire uvijek prihvatao s ljubavlju, u njegovom životu izredali su se mnoga uzbuđenja i gradovi: Stavropolj, Novo Čarskalo, Kairo, Istambul, Beograd, Maribor, Bela Crkva, Posušje, Ruma…, a kao upravnik Divizijske poljske bolnice 28. Slavonske udarne brigade učestvovao je u borbama za oslobađanje Beograda, zatim je učestvovao u borbama oko Bijeljine, Brčkog, Doboja, Bosanske Kostajnice, Petrinje i Zagreba.
Nakon demobilizacije krajem 1945. godine dolazi u Tešanj, gdje se već nalazila njegova supruga Varvara (Zaharova iz Kijeva) sa kćerkom Irinom. U Tešnju je postavljen za Sreskog sanitetskog referenta. (Izvor: Rifat Kantić – “Ponešto o Tešnju i njegovim ljudima”). Varvara, simpatična i draga ženica, poslije je, u nedostatku prosvjetnog kadra u Tešnju predavala ruski jezik u školi i moja sestra ju je jako voljela.
Jedno vrijeme u našu kuću je dolazio najvise zbog mene. Onomad, kada sam se pentrao po Đulsinoj šljivi, čija je krošnja padala na nas prilazni put kući, ni sam ne znam kako se to desilo da sam vrhom glave zakačio neki trn, koji je ostao u mojoj glavi. Budući da to nije izazvalo nikakvo krvarenje, s vremenom se otvorila rana, tako da nam je doktor Ljahov često dolazio da me previja i redovno se čudio kako rana nikako ne zarasta.
Prilikom jedne takve posjete u neobaveznom razgovoru je rakao da će Ifeta Mahmutefendić umrijeti za tri dana. Ideta je bila djevojčica oboljela od tuberkoloze i živjela s bračom i sestrama iznad Arifaginčine kuće, u Gornjim Tabacima. Mislim da nije imala majku i da su živjeli u velikom siromaštvu. Svi smo znali da je sirota Ifeta, koja je dane provodila pored prozora, teško bolesna ali da ce umrijeti za tri dana to je za sve nas bilo šokantno.
Moja starija sestra Subha, već djevojčica, izuzetno znatuželjna i pričljiva, nakon posjete dr. Ljahova, izasla je na ulicu i sve ispričala “u povjerenju” svojim mahalskim drugaricama. Tako je priča stigla i do Ifetine starije sestre, koja je tužna i uplašena isto popodne dotrčala do naše kuce i pitala našu majku da li je istina da je Ljahov rekao da ce joj Ifeta umrijete za tri dana!
Majka je to naravno sve osporavala, tješeći brižnu Idetinu sestru, a kada je zena otišla, dugo je ružila Subhu onom svojom karakterističnom kletvom “Da bogda te bola izila!…” za koju nikad nismo saznali šta znači.
No, Ifeta je zaista umrla za tri dana!
Moja rana na vrh glave i dalje je zabrinjavala doktor Ljahova. Navracao bi do nas redovno, skoro svaki dan, i čistio je i previjao, ali nije vidio da u njoj trune trn od šljive. Nije to niko vidio sve dok mama jednu vece nije napravila neku samo njoj poznatu anesteziju koju mi je dala u jelu pa sam zaspao dubokim snom. I dok joj je babao asistirao, držeci lampu petrolejku iznad moje glave, ona je otvorila ranu i izvadila trn dug centimetar i po. Zatim je očistila ranu i previla je tako strucno da se nas prijatelj Ljahov sutradan divio i ibretio, vidjevsi veliki trn koji je izvadila iz moje glave.
Moja majka je naslijedila neka narodna vidarska znanja od svoje majke, koja je u Livnu bila čuvena po namještanju kostiju i koja je pomagala mnogim nevoljnicima. Znala je trljanjem i pritscima iznad saka prekinuti bolove u želicu ili izliječiti sinuse i glavobolju, ali kada je napravila kiruršku intervenciju na mojoj glavi, to je zaista iskreno zadivilo i dr. Ljahova. Dugo vremena trn iz moje glave stajao je u jednoj kutijici u dnevnoj sobii i mama ga je često pokazivala komšinicama, a moj tetak Ibro, svaki put kada bi ga vidio, vrtio je glavom i govorei:
– Ahmiću, Ahmiću…, mnogo si mi brate živ. Moraš malo paziti na sebe!
Ali, još nešto se strašno desilo tih dana. Iznad Tabaka se neko vrijeme svako jutro javljalo jato ptica kukavica svojim karakterističnim kukulelekom. Majka je neveselo i sumnjičavo klimala glavom i tetki Fizi govorila kako ce se nešto strašno desiti u gradu. I nije trebalo dugo čekati – desilo se: tešanjskim mahalama je prostrujio šapat da su pohapseni i odvedeni neki ugledni Tešnjaci, optuženi da pripadaju ilegalnoj organizaciji Mladih muslimana. Među njima su bili dva Hundura – Mustafa i Mehmedalija, dva Hrvića – Ibro i Osman, Imet Turalić, Abduzaimović Muharem, Omer Ibrahimkadić, Redžep Aličić, Jusuf Subašić, Osman Pilav, Ahmet Šišić, Mehmed Zeničanin, Omer Bukvić, Avdo Terzić, Suljo Bedak, Sulejman Muminović, Ibro Delibegović, Aljo Ćeman i Redžo Kurtić.
Tešanj je zanijemio!
Moja majka je duboko vjerovala u narodna iskustva i u predskazanja snova i često nas upozoravala na karakterističnu simboliku pojedinih pojava koje su se dešavale u prirodi. Pjev kukavica iznad Tešnja doživljavala je gotovo dramatično. O tome sam često pisao, kao novinar a kada sam prikupio dovoljno konkretnih primjera iz života, napisao sam enciklopediju narodnih vjerovanja “Knjigu tajni”.
Među prvim uvrstio sam priču o ptici kukavici. Zaista je zanimljiva.
Riječ je o ptica selici, veličine grlice, mužjak sive, a ženka smeđe boje. Kukavica se ne gnijezdi. Ženka nosi jaja u gnijezda drugih ptica, pa su je u prošlosti smatrali jednim od simbola lijenosti. U Japanu kukavica predstavlja glasnika kraljevstva noći; Germani su je smatrali Božijom pticom; sibirski narodi sunce i mjesec prikazuju kao dvije kukavice, a u Africi se vjeruje da stoka od njenog pjeva može da podivlja.
U staroindijskim Vedama kukavica simbolizira ljudsku dušu prije i poslije utjelovljenja (tijelo je poput tuđega gnijezda u koje se ugnijezdila duša). U nekim je predajama kukavica važila kao nadze¬maljsko biće, a nekim kao utjelovljenje vraga. Ipak, većina vjerovanja vezanih za ovu neobičnu pticu odnosi se na njen pjev. Po jednima on simbolizira plač i lelek, po drugima on doziva upomoć, po trećima – priziva radost i sreću.
Vjerovalo se da je prvi kukavičiji pjev u proljeće najava blagostanja: ko je u džepu imao novaca, vjerovalo se da će ga imati i tokom cijele godine, a tko ga nije imao – bio je osuđen na siromaštvo sve do sljedećeg proljeća. Za onog ko bi kukavicu prvi put čuo 28. marta ili ko bi je čuo s desne strane ili sa zapada, tvrdilo se da će biti uspješan u životu; ko bi kukavicu čuo dok leži u krevetu, navodno bi se razbolio, ko bi je čuo za vrijeme posta – tu bi godinu bio više gladan nego sit, a onaj ko bi čuo s punim novčanikom, te godine ne bi imao nikakvih financijskih problema. Djeca rođena u danu u kome se kukavica te godine prvi put oglasi, vjerovalo se da će biti sretna u životu. Čuti pjev jata kukavica, obično bi navodno donijelo promjenu vremena.
U proljeće bi se brojalo kukanje kukavice da bi se saznalo koliko je godina života još preostalo. Djevojke su i mladići iz kukanja kukavice pokušavali saznati koliko će još godina ili mjeseci ostati neudate ili neoženjeni, a žene su vjerovale da će po broju kukanja saznati koliko će u životu imati djece.
Općenito se vjerovalo da nije dobro ako bi se kukavice približile ili nastanile u nekom selu, vjerovalo se da to nagovješćuje brojne nesreće. Ako bi se kukavice oglašavale i nakon Zvanja (24. juna), te ako bi se približile selu i seoskim kućama, smatralo se da će bit siromašna žetva. Ako se kukanje čulo s istoka, to je predskazivalo sreću, a ako je dopiralo sa zapada bio je to nagovješćaj nesreće.
Ako bi se za vrijeme svadbe oglasila kukavica, vjerovalo se da će brak biti sretan. Ko sanja kukavicu mogao bi ga iznenditi novčani dobitak, uspjeh na poslu ili harmonija u obitelji.
NASTAVAK SLIJEDI
