TESANJ.NET stranica grada
NASRUDIN-HODŽA
Zašto sam mislio da Nasrudin-hodža živi u Tešnju i da po tešanjskim ulicama zbija šale?!
Činilo mi se logičnim da sve hodže žive u našem gradu i da su raspoređene po mahalama. Znao sam neke kao što je Hake-efendija, koji me ucio u mektebu a druge – Hafiza Saliha ef. Smajlagića, Ahmeta ef. Mulalića, Vejsila ef. Saračevića, Ahmeta ef. Hodžića, Hasana ef. Ćatića, Hakiju ef. Korajlića, Rešida ef. Handžića, Sejdu ef. Mujagićs i druge – često su u razgovorima sa tetkom Fizom i tetkom Ibrom spominjali moji roditelji.
U mojoj kući često su se pripovjedale zgode sa Nasrudin-hodžom, a nekom prilikom kada je naobdan bio u Doboju, babo nam je kupio drvenu frulu i knjigu šala o Nasrudin-hodži koja je bila ilustrovana crtežima i na svakoj stranici je bio po jedan crtež Hodže i njegovog legendarnog magarca. Knjigu je prvo uzeo da pročita tetak Ibro veliki zaljubljenik knjiga i kad god bi nam dolazio ili kada bi mi odlazili do njih u posjetu, uvijek nas je dočekivao sa nekom novom zgodom iz veselog Nasrudin-hodžinog života. Čak i kad smo mi, djeca, navraćali kod njega u krojačku radnju, koja je gledala na samu Gornju čaršiju, on bi nas dočekivao pričama.
– Znas li ti, Ahmiću – tako mi je uvijek tepao – kada je neki prijatelj upitao Nasrudin-hodžu zašto je zavezao knjigu za svoju nogu. Znaš li šta mu je odgovorio.
– Ne znam, tetak – obično bih mu davao odgovor koji je on očekivao. I ponovio bih: – Ne znam.
– Odgovrio mu je – da je knjigu vezao knjigu da je ne bi izgubio!… Tada je prijatelj logično primjetio: Dragi, Hodža, pa ne možeš je čitati dok ti je tako svezana za nogu! – naglašavao je svaku riječ dobri moj tetak, gledajući me pravo u oči.
– A sta je Hodža odgovorio?! – pitao bih iako sam tu zgodu već nekoliko puta čuo iz tetkovih usta.
– Hodža je odgovorio e, ne mogu knjigu čitati ni ako je usput izgubim, ha-ha-ha… – smijao bi se tetak zadovoljno i vadio iz džepa nekoliko dinara da bi me nagradio.
Pitao sam jednom tetka gdje Nasrudin-hodža živi.
– Tamo, iza Vukova! – odgovorio je, a ja sam onda počeo da razmišljam gdje bi to mogla biti njegova kuća.
Sa roditeljima sam nekoliko puta bio u Vukovu kod Uzeira i Behidže Radaslić. Uzeir je bio neki babin prijatelj iz mladosti ili daleki rođak koji je poslije rata došao iz spaljenog Glamoča i moji ga upoznali sa Behidžom, jednom govorljivo naivnom prostodušnom ženom, koja je na Vukovu imala veliko imanje i živjela sama u kuci. Nedugo zatim oni su se vjenčali i mi smo ih posjećivali tokom ljeta. I pored toga nisam uspio odgonetnuti gdje je Nasrudinova kuća.
I moji tabački prijatelji volili su zgode o Nasrudin-hodži. Kada bi se okupili u Haremu, na Kapi, Dado i Kiko Kantić, Ibrica Ćehajić, Reško Bajraktarević, Safet Bašić i drugi znao sam započinjati priču o Nasrudinu, ali njegove zgode nikad nisam znao pripovijedati kao sto ih je duhovito kazivao moj tetak Ibro. Jednom sam i učiteljicu Nataliju, kada sam se upisao u prvi razred osnovne škole, pitao zna li da nam priča priče o Nasrudin-hodži, ali mi je ona hladno odgovorila da nam te priče mogu pričati majke kod kuće a da smo sada u školi u kojoj ćemo učiti slova. Zapamtio sam njene njegovane tanke ruke, jer me je jednom dobro išamarala, jer sam pobjegao iz škole. Bila je udata za OZNA-nog oficira i svi smo je se plašili. Ipak, kada sam odrastao i postao novinar, a ona preselila u Sarajevo, odnio sam joj buket ruža, jer me je naučila pisati. Nije me prepoznala. Džafer Katica, s kojim sam sjedio u klupi, na odmoru mi je u povjerenju rekao da učiteljica Natalija sigurno ne zna nijednu priču o veselom Hodži. Povjerovao sam.
Vec odavno znam da Nasrudin-hodža ne stanuje u Vukovu i evo me, napokon, pored njegovog spomenika u dalekoj, rodnoj Buhari, dok mi naviru draga sjećanja iz tabačkog djetinjstva. Stojim pored Hodžinog spomenika, milujem njegovog nestašnog magarca i Bogu zahvaljujem što sam ostvario još jedan san.
Moram vam ispričati priču o Hodžinoj domovini i rodnom gradu sa dalekog trgovačkog karavanskog Puta svile u Ubekistanu…
To je zemlja o kojoj pjevaju poete, u kojoj astronom i astrolozi otkrivaju zvjezdane tajne, u kojoj su matematičari, fizičari, arhitekte i građevinari spoznali sve tajne statike i podizanja kula koje dotiču nebo; to je zemlja o kojoj su svjetski putopisci, poput Ibn Batute (Abu Abdullah Muhammad Ibn Abdullah Al Lawati Al Tanji Ibn Battuta, 1304. – 1376/7.) pisali kao o “raju na Istoku”; to je zemlja gdje se tkaju najljepši ćilimi, zemlja čiji su trgovci gospodarili Putem svile; zemlja najvještijih zanatlija i ratnika – to mora da je zemlja koju nisam uzaludno sanjao u svojim djetinjim snovima u Tešnju.
Nekada je putovanje karavanskim putem od egzotičnog Samarkanda, drugog po veličini grada u Uzbekistanu, do Buhare trajalo po desetak dana, pa i više, a danas moderni talgo vozovi tu relaciju od 256 kilometara prelaze za nepuna dva sata. Vožnja je ugodna, osoblje prijatno, nema gužvi, a cijena vozne karte se razlikuje od dana do dana. Što je ranije kupite – cijena joj je niža. Kao u modernom avio-saobraćaju!
Buhara je grad iz 1001 noći. Čarolija i riznica Orjenta. Muzej pod vedrim nebom. Jedan od najstarijih gradova u srednjoj Aziji. Njeni temelji stari su više od 2500 godina. Prema drevnim predanjima, grad je osnovao legendarni perzijski princ Siavaš kada je od kralja Samarkanda, kao vjenčani dar, dobio regiju Buhara.
U međuvremenu, grad je postao raskrsnica trgovačkih puteva. Bogata oaza u delti nevelike rijeke Zerafšan. Ona je stoljećima mamila umorne trgovačke karavane iz Persije, Indije, Kašmira i Kine što su danima pješačili preko visokih planinskih prevoja i opakih pustinja Kizilkum i Karakum. Zahvaljujući karavanskom Putu svile, Buhara je s vremenom postala najveće trgovačko središte u Centralnoj Aziji. U njoj su se otvorili brojni karavansaraji a trgovalo se karamulskim janjcima, konjima, pamukom, svilom, vezom od zlata, kožom, odjećom i ćilimima.
Smještena u oazi s mnogo vode, Buhara je dugo vremena bila centar trgovine, nauke, kulture i religije. Tokom zlatnog doba, u 16. stoljeću, postala je glavno središte znanstvenog svijeta islamskog Istoka. U Buhari danas ima više od 140 objekata neprocjenjive kulturnopovjesne vrijednosti zbog čega je centar grada uvršten u UNESKO-ov popis svjetske baštine, kao jemenska Sana. Među najstarije objekte spada veličanstvena tvrđava koja nosi simbolično ime Ark ili Arka po starobiblijskoj i kur'anskoj priči o Potopu. Sjetimo se da je Noah ili Nuh napravivši arku, lađu, u koju se ukrcao sa porodicom i svim životinjama, spasio svijet o uništenja!
Tu simboliku nosi i veličanstvena tvrđava Arka, podignuta u petom stoljeću. Današnji oblik datira iz perioda dinastije Mangita. Posebno su impresivna ulazna vrata, sa dva veličanstvena tornja i prelijepom galerijom između njih. Unutar tvrđave nalazila se palata emira, dzamija, sud i sjedišta raznih drugih dvorskih službi.
Starost tvrđave nije tačno utvrđena, ali se zna da je više od 500 godine služila kao rezidencija močnih lokalnih vladara. U njenizidinama postojao je i amfiteater za krunisanje i održavanje prijema u čast visokih gostiju, te raznih religijskih i drugih svečanosti. Ovdje su živjeli emiri, njihovi veziri, visoke vojne ličnosti i brojni sluge. Ispod zidina bilo je mjesto gdje su pristizali bogati trgovački karavani sa Istoka i sa Zapada, donoseći najvrednije ponude i poklone gospodarima Buhare.
U dramatičnim ratnim vremenima, kada su vojnici Džingis-kana zauzeli Buharu, mnogi stanovnici su se sklonili u Arku, ali su osvajači razbili otpor branitelja i oskrnavili i opljačkali tvrđavu. U srednjem vijeku na tvrđavi su živjeli i radili najveći umovi islamske Azije – znameniti perzijski pjesnici Muḥamad al-Rudaki i Abu el Kasim Firdovsi, Ibn Sina Avicena, najznačajniji ljekar, astronom i mislilac islamskog zlatnog doba; Farabi Kimdir, filozof, matematičar, politolog i muzičar, a nešto kasnije i Omar Hajám, čiji stihovi kao da još uvijek odzvanjaju atarim gradom:
“…Kažu mi: ko pije … u paklu se kaje!
Za te lude rječi srce mi ne haje;
ako će u pakao … ko ljubi i pije,
onda pust i prazan cio raj ostaje!…”
.
Iz tog povjesnog vremena u Arci je bila smještena najveća biblioteka tog vremena, o kojoj je Avicena ostavio ovaj zapis: “U ovoj biblioteci sam pronašao knjige o kojima nisam ništa znao i koje do sada nikad nisam vidio. Pročitao sam ih i upoznao sam svakog naučnika i svaku nauku. Preda mnom su bila otvorna vrata inspiracije i nesagledivog znanja za koje nisam znao da postoje…”
U sjenci dinamičnog i zanimljivog života koji su u utvrđenoj Arci vodili visoki dvorski dostojanstvenici okupljeni oko lokalnog milostivog emira, u drugom dijelu ove impresivne građevine bio je smješten ZINDAN, gradski zatvor sa tamnicama i mučionicama za okorjele kriminalce, ubice i bogohulnike. Ko bi zapao u strašni buharski zindan, teško bi se izvukao živ. Povjest nam kazuje da su tamo dospjevali i lokalni pobunjenici ali i strani misionari i špijuni. Bila su to nemirna vremena kada su u Buharu sve češće pristizali stranci skrivenih i zlih namjera.
Ipak, istinske drame odvijale su se na drugom mjestu u Buhari, na mjestu koje se zvanično naziva Kailan minaret, u prijevodu – Toranj smrti! Riječ je o graditeljskom remek djelu iz 1127. godine koje nadvisuje krovove grada. Zahvaljujući fleksibilnim temeljima dubokim deset metara u kojima je prvi put u povjesti, kao sastavni dio građevinskog materijala, korištena trstika, Kailan minaret je odolio čestim zemljotresima i nebrojnim destrukcijama koje su mu minulih stoljeća prijetile rušenjem. Visok je 46 metara i dugo vremena je bio najviša građevina u Centralnoj Aziji. Toranj je sastavni dio Kalon džamije iz koje vode 105 stepenica do njegovog vrha.
Legende kažu da je minaret zadivio i samog Dzingis kana, pa je trupama naredio da ga poštede od rušenja. S vremenom, toranj je postao mjesto javnih pogubljenja. S njegovog vrha javno su bacani teški kriminalci i ubice, krivokletnici i nevjernici, koje je gradski sud proglasio krivim i osudio na smrt. Prča se da je zloglasni gospodar grada zbog neposlušnosti i ukidanja dadžbina bez njegova znanja, po povratku u s ratnog pohoda, kaznio svoju ženu bacanjem sa tornja.
Na dan pogubljenja, kažu predanja, pronicljiva žena je zamolila muža da joj dozvoli da obuće svoju najdražu odjeću. On joj je dozvolio i ona je na tijelo obukla sve svoje haljine i suknje i zatim se, uz pratnju dželata, popela na vrh minareta. Dželati su joj zatim vezali oči i doveli je do ruba tornja a onda je – pred očima uzbuđenih građana ¬- gurnuli u bezdan. Tada se desilo nešto što niko nije očekivao. Haljine i suknje su se raširile poput krila i desilo se pravo čudo – žena je dotaknula tlo bez ikakvih povreda. Kao da su je anđeli spustili sa Tornja smrti. Uvjeren da je to djelo božanske volje, gospodar Buhare ženi je poštedio život i vratio je u harem.
U labirintu uličica, u starom dijelu Nasrudin-hodžinog rodnog grada, među trgovkma i bazarima suvenira, smjestio se veličanstveni kompleks građevina poznat pod imenom Čor minor. Ime u prijevodu označava Četiri minareta, iako bi se na prvi pogled mogao steći utisak da je riječ o četiri velika dekorativna tornja, koja nadvisuju krovove grada i noću djeluju kao da dotiču zvijezde. Riječ je o nekadašnjim medresama i sastajalištima lutajućih derviša, koji su podignuti 1807. godine, ali već odavno ne služe osnovnoj namjeni.
Zahvaljujući savršenoj gradnji, unutrašnjost Čor-minora i dan-danas ima izvanrednu akustiku. Zbog toga je dugo služila kao ‘dikrhana’ – mjesta za duhovne obrede derviša, u kojima se, uz kolektivno ponavljanje riječi koje veličaju Stvoritelja, uključuje pjevanje i instrumentalna muzika.
U samom centru Buhare nalazi se Liabi-Hauz iz 16. i 17. stoljeća. Ime kaže da se kompleks prelijepih građevina nalazi UZ RIBNJAK. Sličnih ribnjaka u starim vremenima u gradu je bilo mnogo i služili su kao glavni izvori vode u, ali su za vrijeme sovjetske vladavine isušeni, jer su navodno širili zarazne bolesti.
Liabi-Hauz, u centru grada sastoji se od Kukeldaš medrase, najveće u gradu, konaka i zgrade koja je služila za okupljanje lutajućih sufija. Tu je i spomenik junaku mog djetinjstva, najvećem šeretu na svijetu, legendarnom Nasrudin-hodži na magarcu.
U Buhari se još uvijek pripovjedaju brojne dosjetke ovog duhovitog starca. I nama su ispričali jednu:
Pitao susjed Nasradin Hodžu: “Možeš li mi danas posuditi svog magarca?” Ovaj baš nije bio sklon da mu ga posudi, pa mu odgovori: “Žao mi je, ali već sam ga posudio drugom.” Utom času se iz dvorišta oglasi magarac, pa susjed primjeti: “Ali Hodža, čujem ga iza tvojih leđa. Tu je!…” Hodža se na to ljutnu pa upita: “Dobro, komšija, kome ti vjeruješ – magrcu ili meni?!…”
Dobri moja Nasrudin-hodža! Niko ga nije prevazisao u dobroti i duhovitosti.
Gosti Buhare iz svih krajeva svijeta, ipak se najviše zadržavaju u obilasku dućana i trgovki smještenih oko Magoki-Atare dzamije, koja je podignuta u devetom stoljeću. Ovdje su arheolozi otkrili ostatke zoroastrijanskog i budističkog hrama. Tu, oko tog prostora, podignute su brojne orijentalne građevine s elegantnim kupolama od tirkiznih pločica, koje su nekada simbolizirale određene zanatske radionice. Danas su sačuvane tri: Toki zargaron – kupola ili kuća juvelira, Toki sarafon – kuća mjenjača novca i Toki tilpak furušon – kuća šeširdžija!
Iako danas u Buhari svoje zgrade nemaju druge vrijedne zanatlije, oni nisu ništa manje važni i posjećeni – keramičari, kaligrafi,majstori zlatotiska i ornamentike, kovači noževa i sablji damaskija, tkaonice ćilima…
Da, ćilima!
Upravo su ćilimi jedan od simbola Buhare i Uzbekistana. Oni su ovom gradu donijeli više ugleda nego bilo koji stari zanat. Zbog toga, evo me u maloj tkaonici u kojoj dvije spretne djevojke svilenim nitima tkaju jedan novi san. Njihove vješte ruke mjesecima ce strpljvo pretakati maštu u svilenu čaroliju ljepšu od najljepše stvarnosti.
Tkanje vunenih i svilenih ćilima u ovdje je stoljećima dio neprevaziđene narodne umjetnosti. Mlade tkalje iz Buhare u tome su dosegle savršenstvo, jer su saćuvale tajnu pletenja sitnih, gotovo mikroskopskih čvorića, koji živopisnim tepisima daju ljepotu, mehkoću i trajnost. Čak i u vrijeme karavanskog Puta svile, Europljani nisu mogli ostati ravnodušni kada bi na policama Venecije, Beča, Pariza ili Madrida, trgovci širili ćilime s oznakom Buhare. Stizali su i do Tešnja!
Ćilimi sa utkanim slikama sunca, mjeseca, zvijezda i raznih amuleta i Riječi moći, imaju magijsku moč i osmišljeni su da stimuliraju zdravlje i zaštite vlasnike od zla i nesreće, te da domovima donosu porodičnu harmoniju i materijalno blagostanje. Nad takvim ćilimima, u vrijeme tkanja, obavljaju se posebni molitveni protokoli i izgovaraju se posebne molitve.
U zavisnosti od regiona u kome su tkani, ćilimi se razlikuju po bojama, mustrama i ornamentici. Tepisi iz Samarkanda najčešće imaju crvene, crne i plave tonove. Ćilimi iz Ferganske doline imaju crvene tonove i plave pruge; tepisi iz Hive krase biljni motivi, dok su buharski tepisi uz dominantnu crvenu boju ukrašeni živopisnim šarama. No, ono što je zajedničko za sve jeste da su im boje prirodne, proizvedene od sokova kore različitog drveća, nara ili korijena stepske biljke morene.
Domovina Nasrudin-hodže daleko je od Vukova i Tešnja, ali duhovitost i dobrota koje sam u tabačkom djetinjstvu osjetio u svakom Hodžinom postupku, u velikoj mjeri su uticale na moj život i odredile moj put.
NASTAVAK SLIJEDI
ISPRED SPOMENIKA NASRUDIN-HODŽI: Označio je moje djetinjstvo u Tešnju (Snimio: Sami Abadan)
BUHARA: Grad najljepših ćilima na svijetu
NA KARAVANSKOM PUTU SVILE: Putovanje koje je začelo u Tešnju (Snimio: Sami Abadan)
MOJA RODNA KUCA: Snovi koji su me neosili svijetom
(Snimio: Atif S. HODŽIĆ)
