Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (11)

KRAJ RATA

Posljednja godina rata u mojoj rodnoj kući se osjetila na poseban, specifičan način. Čini mi se, kao ni kod koga u Tabacima. U tešanjske sokake poput sudbine tiho see uvukla šutnja. Ljudi su promicali zamišljeni, kratko su se merhabali i selamili i tiho ulazili u svoje avlije. Mi, djeca, postali smo gospodari ulica i jedino se u mahalama čula graja. Išli smo po vodu na Sejdu, Kosovac i Zvečaj i jednako smo se svadjali i gurali ko će prije napuniti svoje džugume, ibrike i kante. Znao sam se i potuči i da nije sa mnom uvijek bio moj stariji brat Mustafa, obično bih izvlačio deblji kraj. Galamili smo, zadirkivali, smijali se, igrali klisa i pale, šikica i klikera i nismo slutili da dolazi novo, drugacije vrijeme u kome ćemo svi postati Titovi pioniri. I još nismo čuli za njega.

Tešanjski skojevci i pripadnici narodnooslobodilačkog pokreta (NOP), svaki dan su donosili sve više fesova u našu kuću. Moja majka ih je pažljivo unosila u dnevnu sobu i uredno ih slagala pored prozora, a kada bismo ostajali sami, otpuhivala je i hvatala se za glavu, ali ništa nije komentarisala. Tek kada bi se babo vratio s posla u Srezu, zabrinuto mu je govorila: “Kad cu sve ovo stiči, Allahu moj?!…” i pokazivala na gomilu crvenih fesova i žuljeve na prstima od golemih makaza. Bila je istinski zabrinuta, ali fesovi su se i dalje nastavili prikupljati po tešanjskim mahalama i donositi u našu kuću. Sve više muškaraca silazili su niz Tabake gologlavi, a oni koji su do juče nosili fesove, sada bi se pojavljivali sa “francuskicama” ilu bijelim pletenim ćulasima.

Ali niko ništa nije komentarisao.

Majka je prilikom udaje, u djevojačkom mirazu, između ostalog, donijela i šivaču mašinu Singer. Bila je strpljiva i vješta, imala je vješte i zlatne ruke. Znala je da kroji i šiva, da plete i da tka na drvenom kućnom razboju. Šivala je i tkala ponjave i te usluge je povremeno činila i ženama iz tabačkog komšiluk. Prije svih staroj Ibrahimaginci i Nazraginci. Efendinca je tako postajala sve popularnija i nezaobilaznija u Tabacima. No, kako je rat gubio snagu i kako se približavalo oslobođenje, majka je sve više šila partizanske kape, trobojke i od fesova krojila zvijezde petokrake. U tome joj je pomagao, kada bi imao vremna i babo i starija seestra Subha.

Za to vrijeme babo je ispod poda u kuhinji, kriomice, nuću, da ga mi djeca ne vidimo, ali to nije promaklo prvom durbinu naše porodice Subhi, spremio dvije puske, zlu ne trebalo. Ranac na zidu u hodniku i dalje se svakodnevno pregledao i punio, ali osjećaj da rat polahko jenjava i da dolazi nova vlast, svakim jutrom se sve više osjećao u našoj kući.

U gradu se širila neka tiha zbunjenost i nagovještaji neupitnog dolaska novog vremena i nove vlasti, što je svaki Tešnjak dozivljavao na krajnje svoj, osobni način o kome ni sa kim, osim možda članova uže porodice, nije otvoreno razgovarao. Djeca su se i dalje igrala i međusobno družila, a u Donjoj i Gornjoj čaršiji dočekivala su se i ispraćale partizanske jedinice i o svemu bi se pričalo na sve rjeđim rodbinskim okupljanima.

Stariji Tešnjaci sumnjicavo su vrtili glavama, a mlađi su se prihavtili skojevskih aktivnosti, koje su u grad unosili novi duh i optimizam, nagovještavajući dolazak novog vremena, potpuno drugacijeg od onog tromog predratnog. A moja kuca svakim danom se sve više punila fesovima i bijelim šifonom od kojih je majka danonoćno krojila i šivala partizanske kape, crvene petokrake i crvene marame.

Tešanj, kao i mnogi mali gradovi u srednjoj Bosni, dugo nije imao električno osvjetljenje i majka bi se noću mučila, šivajući ispod petrolejske lampe. Ponekada smo je zaticali za mašinom i ujutro kada bismo se budili. Ali nikad se nikome nije žalila.

U Tabacima se odnekud pojavila sirota Stana, mršavna i ispijena žena u dugoj iskrpanoj haljini, čije se godine nisu mogle odrediti. Nosila je u ruci stap na koji se oslanjala i uvijek sama sa sobom nešto razgovarala i prepirala se. Nerjetko bi gotovo panično odmahivala rukama kao da se brani, ali nije bila nasrtljiva i agresivna. Djeca su za njom trčala i vikala: “Stano, Stano, pročitaj mi pismo!…” i pruzali joj komad novine ili običnog bijelog neispisanog papira. Sirota žena bi zastajala, uzimala u ruke papir, prinosila ga dubokim isplakanim očima i poluglasno kobajagi čitala, ponavljajući uvijek iste riječi:

“Dragi sine, ja sam dobro i zdravo, a ti se pazi, rat je, nemoj majci da pogines tako mlad…”

Tuga golema!

Stana je iz grada nestala kao sto se i pojavila i Tabaci su se vratili uobičajnoj vunenoj svakodnevnici.

Jedno veče došli nam na sijelo tetak i tetka. Vec s vrata ispričali novosti iz Gornje čaršije. Stigao u Tešanj kamion pun siroćadi iz Istočne Bosne i vlasti pozvali građane da ih uzmu i posvoje. Tetkine najbliže komšije Halida i Muho nisu imali svoje djece pa su otišli i uzeli jednog mališana u čijem su džepicu našli ceduljicu na kojoj je pisalo: Murat Softić. Lijepo su ga prihvatili i pazili i kada je došlo vrijeme za školu upisali u prvi razred u koji je išla i moja sestra Subha.

Murat je bio povučen, ali dobro dijete i odličan đak. Zavrsio poslije za geometra, saznao preko Crvenog krsta i za svoje roditelje, ali se nikada nije odvajao od plemenitih Tešnjaka Halide i Muhe.

U gradu, na platou ispred Sreza, sve češće su s organizirale agitatorske predstave na kojima su govorili mlađi, viđeniji Tešnjaci, ugledni skojevci i gosti koji su dolazili iz Doboja i Sarajeva, svi u čistim partizanskim uniformama, naviksanim dubokim čizmama i partizanskim kapama sa crvenim petokrakama. Iz naše kuće su uvijek iznosili ćilim da bi zastrli binu, a djecaci i djevojčice išle su od kuce do kuce i pozivali da se obavezno prisustvuje skupovima. Tako se ispred Sreza okupljao cijeli Tešanj.

Govori bi bili dugi, oštri i agitatorski, javno su osuđivani neprijatelji i domci izdajnici, kao što je bio Ademaga Mešić i slični njemu. Naglašavalo se da dolazi novo pravednije vrijeme u kome će se bolje živjeti i u kome više neće biti kulaka. Obično su prekidani čestim partizanskim parolama u kojima se slavio vrhovni komandant maršal Josip Broz – Tito i Đuro Pucar – Stari, Komunistička partija Jugoslavije, bratstvo i jedinstvo, narodnooslobodilačka borba… – a govori bi se obično završavali kozaračkim kolom i narodnim veseljem.

U gradu je bilo sve manje Mešića, a u Ademaginu vilu uselile su važne službe nove vlasti. U nju se ulazilo na vrhovima prstiju i pognute glave. U podrumskim prostrojima u zgradi između Kape i Ademagine vile, otvoren je zatvor i kasno nocu čuli su se zapomaganja i bolni jauci.

Moja majka je i dalje krojila i šivala partizanske kape, crvene marame i od fesova pravila petokrake. Babo joj je u tome pomagao koliko je mogao i kada bi u ruke uzimao nekii fes da ga makazama reže, govorio bi majci: “Meni se čini da je ova Safeta-efendije…!” ili “Ovo je Hasanov…” i tada bi se znakovito pogledali dok smo mi, djeca, znatiželjno prisluškivali i provirivali ispod jorgana. Tako su nam prolazili noci i dani u iščekivanju boljeg sutra.

U grdu je jačao Narodno-oslobodilački pokret, zaživjele su mnoge aktivnosti, orgnizirani alfabetski tečajevi, a uskoro se formirao i Antifašistički front žena. Prednjačile su skojevke, ali za žene iz tešanjskih mahala bila je velika podrška kada su na čelo novoformirane organizacije, kojoj se uskoro pridružila i moja majka, stale Ćamila Ajanović, Šemsa Galijašević i Mina Hodžić, koja je u ratu ostala sa troje djece, dva sina Sulejmana i Seada i kćerkom Sadetom. Pokrenuta je i akcija skidanja zarova i feredža. To nije baš išlo jednostavno, više zbog patrijarhalnog odgoja i ljubomornih muzeva, nego zbog protivljenja samih zena. U mojoj se kući o tome nije mnogo diskutovalo, a moji roditelji su pred tetkom i tetkom sve češće ponavljali – moramo se naviknuti, kako drugi, tako ćemo i mi! Tako je i bilo.

Jedino je stara Ibrahimaginca bila utučena i neutješna, iako su njoj gradske vlasti dozvolile da i dalje u javnom pojavljivanju nosi feredžu i zar, nikad više nije izašla na ulicu iz svoje cvijetne avlije, a ja sam joj i dalje bio potrčko i miljenik.

U Tešnju je vladala nestašica svega ali se o njoj nije glasno pričalo. Umjesto novca dijeljene su “tačkice” s kojima bi se moglo dobiti određene prehrambene potrepstine, koje bi povremeno stizale u grad. Najgore je bilo što je nestajalo brašna, ulja, soli i šećera. Kahve već odavno nije bilo, a žene, uključujući i moju majku, pravile su od sitnog sečera, kada bi ga imale, neku vrstu kocke s kojom bi, kada bi se okupile kod nas, pripijale nešto što je nalikovalo kahvi, a kuhalo se od prženog ječma i još nečega.

Ne znam zasto su djeca telala Muhu, mirnog i grlatog muškarca iz tabačke mahale, nazivali Muho Šiš zbog čega bi se on jako ljutio i psova sve po redu, pa su te njegove reakcije na zadirkivanje dodatno motivisalo mahalsku djecu da u tome budu još uporni i bezobrazniji. Muho bi obično s raskršća na vrhu Tabaka, blizu vrela Sejde, udarao u kozni doboš, pozivao narod da posluša najnovije odluke i naredbe gradskih vlasti: “Narode, čujte i počujte…”!

Tako je na tešanjsku pozornicu stupilo novo vrijeme koje je u gradskim sokacima zauvijek smanjilo broj fesova, a povećalo broj petokraka i donijelo neosporni promjene, prosperitet i napedak, a dobrota i plemenitost Tešnjaka i dalje je pratila moje djetinjstvo.

NASTAVAK SLIJEDI

UVIJEK U MISLIMA: Hoce li preezivjet moj rodni dom?!


TABACI: Medju velelijepnim kucama smjestila se moja rodna kuca kao da ju je vrijeme pregazilo
(Snimio: Atif S. Hodžić)


RODNA KUCA: Kroz ove prozore posmatrao sam svijet i maštao o njegovim nepoznatim tajnama.

O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši