Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (10)

LASTAVICA

Nikada nisam živio kako sam htio!

Moj život i sudbinu plele su poput najdivnijeg perzijskog ćilima tanane niti mojih djetinjih snova i mašte, kojima sam se prepuštao s punim povjerenjem. Sada, iza sebe mogu pogledati te fine neraskidive niti koje me još uvijek vode i usmjeravaju tamo kamo putuje i završava svaki ljudski život. Na drugi, bolji svijet!

Sanjao sam jednom, dok sam bio mali i dok se cijeli moj svijet svodio na Tabačku mahalu i Donju čršiju, da letim na leđima lastavice koja se svakog proljeća vraćala pod strehu moje rodne kuće, tačno iznad prozora kroz koji je ulazio sunčev zrak koji me svako jutro budio, i tu, sigurna i dobrodošla, kao što sam se i ja osjećao u Tešnju, darivala život svojim ptićima.

Sanjao sam da me nosi na leđima, ušuškanog mehkim paperjem. Proturio sam noge ispod njenih krila i ona je radosno letjela ne pokazujući da sam joj težak i da me se želi osloboditi. Pravila je čudne krugove i nevjerovatne lupinge visoko iznad grada, i sve sam odozgo posmatrao otvorenih očiju, smiren, bezbrižan i bez vrtoglavice,

a onda je lastavica poletjela daleko, daleko, preko brda, rijeka i dolina, i ja sam se probudio zbunjen i začuđen.

Kad sam se probudio, pitao sam majku šta znači moj neobični san.

O snovima se u mojoj kući često govorilo. Pogotovo kada su nam na sijela dolazili tetka Fiza i tetak Ibro Mujagić. Imali su povjerenja u moju majku koja im je, kao po pravilu, tumačila snove i oni su odlazili zadovoljni. Tetak, koji je bio maštovitovitiji i načitaniji od tetke, uvijek je bio više zainteresiran za priče o simbolici i znakovitosti snova, a majka je uistinu znala da ih tumači i logično

objašnjava. Gotovo sve žene i djevojke u Tabacima i obližnjim mahalama dolazile su Efendinci u povjerenju da im tumači snove i iskreno su vjerovale njenim objašnjenima.

Imala je čudnu lucidnost, naslijeđenu od svoje majke, koja se u njoj budila istovremeno dok je slušala svoje sagovornice, i ona bi im uvijek pripovijedala na način koji bi ih osokolio, probudio u njima nadu i činio ih zadovoljnim. Nikad ih nije plašila sa tegobnim i neveselim objašnjenjima i slutnjama o kojima možebitno govore njihovi snovi.

Nije ni mene rastužila kada sam je pitao za svoj čudni san.​

– Ti ćeš, sine, kada odrasteš mnogo putovati svijetom! – rekla je i pomilovala me po kosi, dodavši da idem čuvati piliće i pačiće da ih jastreb ne bi odnio iz avlije.

– Je li ko Nusret?! – pitao sam.

Nusret je bio nešto kao trgovački putnik i živio je kod Nazora i Nazoragince. Nikad nisam znao u kakvom su srodstvu ali sam znao da cesto sa koferom punim raznorazne robe obilazi pijace obližnjih gradova i da trguje.

Majka se samo nasmiješila i ispratila me na vratima.

– Pazi na piliće i pačiće!

I gle čuda, sjedim na stijeni na tajanstvenom otoku smještenom u bespuću Pacifika, gotovo na suprotnoj strani naše planete, i razmišljam o lastavici na čijim sam leđima davno, kao dijete, odletio iz Tešnja – i ne čini mi se čudnim da sam prije pet dana sletio baš na ovaj otok koji je poznat po golemim tajanstvenim kamenim statuama Rapa Nui, najmisterioznije ostrvo na svijetu.

Preda mnom se, na moju radost, odvija čudesna predstava koja pripada kultu posvećenom lastavici!

Ispunjava me želja, dok uzbuđen sjedim na stijeni, da je kult, zapravo, posvećen onoj mojoj lastavici iz djetinjih snova što je svoj dom svakog proljeća savijala ispod strehe moje rodne kuće. Moj rodni dom bio je i njen. Svake godine na selamet je izvodila svoje ptiće, a umišljam da je, evo, i mene donijela na najusamljeniji otok na svijetu.

Zanimljivi kult, zbog kojeg sam prešao pola svijeta da bi ga snimio, u prastarim vremenima, kada se otok nazivao autentičnim imenima Mata Ki Te Rangi (Oči koje gledaju u nebo), Rapa Nui ili Te Pito O Te Henua (Pupak svijeta) i kada se na otoku živjelo u toleranciji, miru i slozi. Kult je imao snagu i uticaje istinske otočke religije.

U središtu tog zanimljivog vjerovanja bio je Čovjek ptica Tangata Manu o kojem mitologija kaže da je bio prvi čovjek na otoku od kojeg su u prastarim vremenima nastali svi stanovnici Uskršnjih otoka. U njegovu slavu i čast svakog bi se proljeća organizirala jedinstvena svetkovina u čije je korijene, smisao i poruke danas nemoguće proniknuti, pogotovo ako zanemarimo činjenicu da na

gotovo identična religiozna vjerovanja nailazimo i na mnogim drugim mjestima širom Južne Amerike i pacifičkih otočkih prostranstava.

Najznačajniji dio tog zanimljivog slavlja, njegov središnji dio, odvijao se u Orongu, drevnom ceremonijalnom naselju podignutom na jugozapadnoj strani otoka, ispod najvećeg vulkana

Rano Kao, na visoravni s koje se sprženo vulkansko stijenje nenadano sunovraćuje u bezdan pjenušavog Pacifika, i gdje

snažne morske struje sve odnose prema mračnim špiljama na kojima navodno leži ovaj dio zagonetnog otoka.

Danas na tom mjestu još uvijek postoje ruševine starog ceremonijalnog Oronga, čak 74 oronula i zapuštena bazaltna temelja, međusobno povezana, u obliku nevelikih nastambi sličnih onima na visokim Andama, podignutim u misterioznom Inka gradu Makču Pikčuu (Peru). Okolno vulkansko stijenje je ko zna kada izgravirano stiliziranim likovima kultne morske čigre, a nešto dalje

podignuto je u novije vrijeme nekoliko kamenih koliba u starinskom otočkom stilu, ali njihovi neuki žitelji, nažalost, gotovo ništa ne znaju o onome što je nekada na ovom jedinstvenom ceremonijalnom mjestu predstavljalo najznačajniju godišnju svetkovinu u čast Čovjeka ptice – Tangata Manua.

Sa vrha stijena na kojim se nalazi Orongo pruža se pogled na istočna i južna mora, ali i na tri pusta, stjenovita otočića Motu Kao, Motu Iti i Motu Niu, koji u vjetrovitim danima bez sunca djeluju poput oglodanih životinjskih kostiju, bez života i gotovo sablasno. Ali nije baš tako. Oči varaju…

I jedan i drugi i treći otočić ljetno su stanište i dom morske lastavice Manu Tare, jedne vrste pacifičke čigre, živahne ptičice bogate perjem koja s dolaskom proljeća u južnu hemisferu, između augusta i oktobra, na radost otočana ovamo pristiže u velikim jatima, kao što su velikim jatima u mom djetinjstvu lastavice

pristizale pod tešanjske krovove.

I upravo tu, na tim pustošnim otočićima, koje snažne morske struje i jata krvožednih morskih pasa tokom cijele godine čine krajnje opasnim i nepristupačnim, živahna morska čigra savija gnijezdo, polaže jaja i podiže svoje mlade ptiće. Ovdje se na dan dolaska, u dirljivom pjevu, sastaju ženke sa svojim mužjacima koje nisu vidjele šest mjeseci, i nastavljaju skladnu ljubavnu i porodičnu simfoniju u kojoj se na jajima svakodnevno smjenjuju – čas ženke, čas mužjaci.

Za to vrijeme, vrijeme dolaska pacifičke lastavice koje je označavalo početak sjetve i vremenskog perioda mirnog mora, obilja i blagostanja, mjesecima se pripremalo stanovništvo cijelog otoka. Dok bi za izlazak na daleku pučinu ribari pripremali svoje brze čamce i splavove od tatore, jedne vrste žilave močvarne biljke, a stariji mještani uređivali svoje vrtove i pripremali ih za sjetvu,

zamomčeni dječaci pripremali su se za dan punoljetstva. Oni bi tog svečanog dana sa najodvažnijim i najhrabrijim momcima učestvovali u najznačajnijoj otočkoj svetkovini u čast Čovjeka ptice – Tangata Manua. Za tu izuzetnu priliku svoja preplanula vitka i mišičava tijela premazivali bi biljnim uljima i smolama, ukrašavajući ih posebnom tetovažom koja im je davala izgled njihovih davnašnjih predaka.

Jedno staro otočko predanje pripovijeda kako je neku svetu ženu sa Rapa Nuia odnijelo more sve do 400 kilometara udaljenog pustošnog otoka Motiro Hiva, danas poznatog pod imenom Sala-y-Gomez. Žalosna i tužna zbog svoje nesreće, sveta žena pomirila se sa sudbinom, sve dok jednog dana po nju nije došao bog ​

stvaranja Make Make sa jatima morskih lastavica i vratio je na rodni Rapa Nui.

Od tada je ona počela propovijedati ljubav prema bogu, sveopćem stvoritelju Make Makeu i učiti otočane da obožavaju pacifičku lastavicu, koja im donosi ljeto, sjetvu i obilje. Ali, suština kulta Tangata Manua ne krije se u tome.

Uz zaglušljive zvuke otočkih bubnjeva, udaraljki i promukle tonove morskih školjki, momci su se na dan svetkovine bacali sa visokih stijena u pjenušavo more i onda hiljadama metara plivali nemirnim vodama punim ajkula, opirući se snažnoj morskoj struji i drugim podvodnim opasnostima koje su ih vrebale dok su plivali do svetog cilja. Utrkivali su se ko će od njih biti najsretniji, najspretniji i najbrži – ko će prvi doplivati do otočića i tamo naći lastavičije gnijezdo s prvim snesenim jajetom. Onaj ko bi imao tu sreću i prvi ga našao, uzvikivao bi ime poglavice svoga plemena, zatim bi vezivao jaje na čelo i s njim se uputio nazad prema Orongu, prkoseći morskim strujama i opakoj, stjenovitoj obali uz koju se morao popeti.

Prema lokalnim legendama, njega su, dok je kod sebe imao jaje, štitili bogovi, i ne pamti se slučaj da se ijednom takmičaru sa jajetom vezanim na čelu u povratku na otok i uspon do Oronga dogodila bilo kakva neprijatnost ili nesreća.

Onaj ko bi stigao prvi, uz brojne počasti koje bi mu se ukazivale tog dana, inaugurisan je u Tangata Manua, Čovjeka pticu, svojevrsnog suverena Uskršnjihotoka, kojem se pripisivala istinska svetost. Birao je jednu od kamenih koliba navisoravni Orongoi tu bi, u osami i celibatu, boravio narednih godinu dana, poštivan kao sveti čovjek!

Sutradan, na upriličenoj svečanosti dostojnoj ustoličenja novog otočkog kralja, kojoj bi prisustvovali svi otočani, uz opšte divljenje, zanosne plesove i veselje, novi bi Tangata Manu svečano obrijao glavu i idućih sedam dana pobjednički obilazio otok, noseći u jednoj ruci jaje svete ptice, a u drugoj simbole svog plemena.

Njegova misija bila je plemenita – da izmiri zavađene pojedince i klanove, da sasluša sve poglavice, da čuje njihove želje i savjete, te da uvaži sve ono što bi moglo da vodi sveopćoj dobrobiti i napretku otoka.

Sljedeću godinu dana Tangata Manu je smatran “tapuom”, svetom osobom, i postajao bi poštovan više nego suveren Uskršnjih otoka. Njegova riječ i njegove odluke poštovane su kao božanske. On je prosuđivao o zalihama hrane, drveta i pitke vode, rješavao međuplemenske sporove, donosio dugoročne planove i odluke o zajedničkim akcijama i interesima svih žitelja Uskršnjih otoka.

Najmanje šest mjeseci živio je u skromnoj daščari u podnožju vulkanskog kratera Ranu Raraku i tu je, u isposništu, s vremena na vrijeme primao zvanice i donosio sudbonosne odluke za život na otoku. Za sve vrijeme, naravno, nosio bi uzvišenu titulu Tangata Manu – Čovjek ptica!

Danas se teško stiže na Motu Kao, Motu Iti i Motu Niu. Vlasnici čamaca i ribarica u Hanga Roiu, glavnom gradu Uskršnjih otoka, nerado prihvataju da budu vodiči i da se izlažu snažnim morskim strujama koje tu vladaju, ali, uz dobru dolarsku ponudu, spremni su da vam posvete “tri sata plovidbe i boravka na pustim otočićima”.

Tamo i danas pristižu brojna jata morskih lastavica i, kao nekad, savijaju gnijezda, polažu jaja, podižu mlade i provode duga ljeta na

sprženom vulkanskom stijenju. Otoci su i danas stanište miliona pacifičkih čigri.

Jednako kao i na Orongu, mnoge stijene na otočićima prekrivene su nebrojnim petroglifima različitih veličina i likovnih prikaza, uklesanih po nekom čudnom redu, znanom samo njihovim zagonetnim autorima čije je poruke i smisao nemoguće odgonetnuti ukoliko u pomoć ne pozovete lokalne legende i ne

razbuktate sopstvenu maštu. A možda se upravo u tim neobičnim crtkarijama krije kazivanje o tajanstvenoj povijesti naroda koji je, u beznadežnoj osami na Uskršnjim otocima, podizao džinovske statue i vjerovao u Čovjeka pticu – Tangata Manu!

O tome razmišljam noćas dok pišem ove redove, prisjećajući se svojih čudnih snova i sretnog djetinjstva u Tešnju.

NASTAVAK SLIJEDI

DJETINJSTVO U TESNJU: Sanjao sam san da letim na leđima lastavice


KULT COVJEKA – LASTAVICE: Svetkovina koja se održava na Uskršnjim otocima


MOJA RODNA KUCA U TEŠNJU: Ima li nade da preživi?

(Snimio: Atif S. Hodžić)

O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši